Moje duboko poštovanje...

[Ratko]

Supruga i ja smo usvojili Laru u 12.mj. 2006, tada (a ni danas) nismo imali vremena razmišljati o tome da li ?inimo nešto "specijalno" .... jednostavno smo išli za tim da dobijemo dijete kojemu ?emo pružiti svu našu ljubav, toplinu doma i svu sre?u koju i mi dijelimo u našem braku.

Možda je još malo prerano o tome govoriti obzirom da je prošlo oko pola godina kako je Lara s nama, ali za sada nam se ?ini da u tome uspjevamo. Lara je nas prihvatila kao roditelje .... mi uživamo u svakom njenom pokretu, izgovorenoj rije?i i igri. Naravno da tu ima i svakdnevnih problema, ali te "dje?je" probleme prolaze svi roditelji pa moramo i mi. :D

[ivanas]

Mislim da roditi dijete i posvojiti ga su dva različita puta, jednako vrijedna i lijepa i puna sreće i brige i svega ostalog. Ali ima jos neki razlog zašto se ljudi dive posvojiteljima i poštuju ih, premda to njima ponekad u jednu ruku smeta jer sebe smatraju običnim roditeljima. Ispricat cu zasto ja mislim tako.
Moji roditelji nikad nisu živjeli skupa, ja sam imala kontakt s ocem i jos uvijek ga imam kao i sa svojim polusestrama i volim ih ali s ocem nikad nisam bila nesto specijalno bliska. Kad sam imala 8 godina, taman je počeo rat, mama je upoznala mog očuha i udala se za njega. On me zavolio kao i ja njega i smatra me svojom kćeri isto kao i mog brata i sestru. Da mi je on biološki otac odrasla bih misleći da je to nešto samo po sebi razumljivo, ali pošto mi nije biološki otac a i ja sam bila već starije dijete i sve ostalo to je meni posebno. Jer nisu svi ljudi sposobni prihvatiti dijete koje nije njihove "krvi" (kad je očuh govorio mojoj mami kako mene jednako voli kao da sam njegova ni ona mu nije sto posto vjerovala jer ona misli da ne bi mogla voljeti bas posve jednako nečije tuđe dijete kao i nas, premda ja mislim da bi). Zato je meni ideja o posvojenju tako bliska i ne zelim gubiti godine na potpomognutoj premda imam "samo" 24i trositi zdravlje i energiju koju bi mogla pokloniti nekom djetetu koje je željno pažnje i ljubavi koju mu mogu dati. Jer na kraju, a to znam i iz vlastitog iskustva SAMO JE LJUBAV BITNA.

[ivanas]

Mislim da roditi dijete i posvojiti ga su dva različita puta, jednako vrijedna i lijepa i puna sreće i brige i svega ostalog. Ali ima jos neki razlog zašto se ljudi dive posvojiteljima i poštuju ih, premda to njima ponekad u jednu ruku smeta jer sebe smatraju običnim roditeljima. Ispricat cu zasto ja mislim tako.
Moji roditelji nikad nisu živjeli skupa, ja sam imala kontakt s ocem i jos uvijek ga imam kao i sa svojim polusestrama i volim ih ali s ocem nikad nisam bila nesto specijalno bliska. Kad sam imala 8 godina, taman je počeo rat, mama je upoznala mog očuha i udala se za njega. On me zavolio kao i ja njega i smatra me svojom kćeri isto kao i mog brata i sestru. Da mi je on biološki otac odrasla bih misleći da je to nešto samo po sebi razumljivo, ali pošto mi nije biološki otac a i ja sam bila već starije dijete i sve ostalo to je meni posebno. Jer nisu svi ljudi sposobni prihvatiti dijete koje nije njihove "krvi" (kad je očuh govorio mojoj mami kako mene jednako voli kao da sam njegova ni ona mu nije sto posto vjerovala jer ona misli da ne bi mogla voljeti bas posve jednako nečije tuđe dijete kao i nas, premda ja mislim da bi). Zato je meni ideja o posvojenju tako bliska i ne zelim gubiti godine na potpomognutoj premda imam "samo" 24i trositi zdravlje i energiju koju bi mogla pokloniti nekom djetetu koje je željno pažnje i ljubavi koju mu mogu dati. Jer na kraju, a to znam i iz vlastitog iskustva SAMO JE LJUBAV BITNA.

[Zdenka2]

jer ona misli da ne bi mogla voljeti bas posve jednako nečije tuđe dijete kao i nas

Fora je u tome što naša djeca nisu tuđa.

[leonessa]

jer ona misli da ne bi mogla voljeti bas posve jednako nečije tuđe dijete kao i nas

Fora je u tome što naša djeca nisu tuđa.

Zdenka .

[Iskra]

Ivanas, lijepo si ovo napisala. Korisno je čuti priču s aspekta djeteta kojeg je kao i tvojega brata i sestru prihvatio stran čovjek, i zavolio kao biološku djecu, u namjeri da bi se otklonile predrasude, odnosno strah od posvajanja djece. Imaš predivnog očuha .

tebi i tvojoj obitelji!

[ivanas]

Zdenka, naravno da vama vaša djeca nisu tuđa, ja sam samo prenesla riječi svoje mame koja je pod tim mislila da nisu biološka, ovo je jako osjetljiva tema pa je lako upotrijebiti krivu riječ, a ja sve radim i pišem, onako u jednom dahu, kako mi dode taj trenutak.

Iskra, mom bratu i sestri moj očuh je biološki otac, samo nije meni. Zato sam u svojoj priči htjela istaknuti da nikad nisam osjećala da on pravi ikakvu razliku između nas. Pošto bi ja htjela posvojiti i roditi, nemam u sebi nikakve dileme da bi pravila razliku između svoje posvojene dijece i biološke. Ali bit će onako kako netko gore iznad nas odluči. Ja ću samo probati dati sve od sebe da mu malo potpomognem.
Zdenka je bila napisala da joj je drago sto nije rađala, jer misli da bi time zakinula svoju djecu, a i ja sam razmišljala o tome, kako bi se moje posvojeno dijete osjećalo kad bi ja bila trudna, premda mislim ako se ono osjeća sigurno i voljeno i prihvaćeno da ne bi bilo problema. A malo ljubomore i rivalstva ima u svakoj obitelji od strane starijeg dijeteta kad stigne mala beba i to je jako normalno. Molim vas misljenja i iskustva po tom pitanju

[leonessa]

Zdenka, naravno da vama vaša djeca nisu tuđa, ja sam samo prenesla riječi svoje mame koja je pod tim mislila da nisu biološka, ovo je jako osjetljiva tema pa je lako upotrijebiti krivu riječ, a ja sve radim i pišem, onako u jednom dahu, kako mi dode taj trenutak.

Ivanas žao mi je ako si se osjetila povrijeđeno i znam da nisi mislila ništa loše . A ovo sa krivim riječima, da, baš je tako nekako..Sretna sam za tebe šta imaš tako dobrog tatu (namjerno ne pišem očuha) i šta si iz vašeg odnosa sigurno naučila puno toga neprocijenjivog .

[čokolada]

.
Zdenka je bila napisala da joj je drago sto nije rađala, jer misli da bi time zakinula svoju djecu, a i ja sam razmišljala o tome, kako bi se moje posvojeno dijete osjećalo kad bi ja bila trudna, premda mislim ako se ono osjeća sigurno i voljeno i prihvaćeno da ne bi bilo problema. A malo ljubomore i rivalstva ima u svakoj obitelji od strane starijeg dijeteta kad stigne mala beba i to je jako normalno. Molim vas misljenja i iskustva po tom pitanju

Evo, mi smo prvo posvojili, a kad je A. imala skoro 4 g. rodila se M.
A. je još malena za neke teže osobne dileme, ali vjerujem da neće ni doći u priliku moriti se pitanjima volimo li nju manje od M.
A. je u cijeloj trudnoći sudjelovala, ovladala je svim tehničkim pitanjima (trudnoća, vrste poroda), listala skupa sa mnom knjige s eksplicitnim slikama i sl.)
Što se emocionalnih pitanja tiče osjećala se loše dok sam bila u bolnici (ali to bi valjda i da sam tamo završila zbog neke druge operacije), čak nije htjela ni telefonom pričati. Prije poroda obradili smo do u detalje priču kako sam to sad mogla zatrudnjeti, a prije nisam - prije smo jako željeli dijete, ali ga ja zbog bolesti nisam mogla imati, pa smo nju posvojili, a sada je gore netko vidio da bi ona željela braca ili seku i ozdravio me da bih mogla zatrudnjeti. Tu je priču super prihvatila (to doduše i nije "priča" - ionako nemamo neko drugo, logično objašnjenje ), a u prilog mi je išla i činjenica da je A. prvi put postavila pitanje "zašto nema seku" upravo u počecima moje (tad još neprepoznate) trudnoće, pa smo priču samo nastavili heklati.

Nakon poroda smo imali teško razdoblje jer se njoj, uz najbolju volju, nismo mogli posvetiti (početni problemi s M., moj babyblues i težak fizički oporavak iza CR-a, opća nervoza jer o bebama nismo znali ništa), a ona je zauzvrat cendrala 24/7, imala ispade za svaku najmanju sitnicu i satima plakala. Baš u tom razdoblju bila su dežurstva u vrtiću (praznici), pa je bila stalno doma što je, mislim, još i pogoršalo situaciju.
Nikad nije pokazivala averziju prema bebi, dapače stalno bi visila nad njom htjela je grliti i sl. Nakon mjesec i pol stabilizirali smo se i mi i ona...još uvijek nemam vremena za nju što me užasno boli i smeta jer je M. zahtjevna beba, ali trudim se ukrasti svaki trenutak koji mogu za poigrat se ili pročitati priču, a kad krene proljeće opet ćemo, nadam se bar malo, landrati okolo kao i prije.
Vrlo često kroz igru provlačimo i njeno posvojenje i Marino rođenje, dotaknemo se i tete koja ju je rodila...
Evo jutros je doručkovala prije vrtića dok sa ja dojila M. Odjednom je došla u sobu i počela pričati kako je sanjala (vjerojatno nije, ali obrađuje temu u glavici) jednu bebu koju su mama i tata ostavili samu doma jer se nisu mogli brinuti o njoj, zapravo su otišli na nebo (!), i zamisli, nije bilo tete A. (naše socijalne radnice) da joj nađe novu mamu i tatu kao što su njoj.
VIdjet ćemo kakva će pitanja imati kad uđe u samosvjesniju fazu, za sada se dobro nosi s informacijama koje ima i ne primjećujem da je nešto muči.

[leonessa]

Čokolada , A , M . Svima skupa i .

[Zdenka2]

Čokolada, ! Mogu ti reći da jedva čekam da ti M. malo ponaraste, pa da nam se vratiš onako full time kako je bilo prije!

Ivanas, meni je glavni razlog zbog kojeg mi je drago da nisam rodila taj što onda ne bih imala ovu djecu koju imam. Time nemam niti najmanju namjeru na bilo koji način omalovažiti biološko roditeljstvo. Djeca rođenjem dolaze na svijet i to je velika vrijednost. I mene je moja mama rodila. Ali, ono na što sam ja mislila, jest da sam potpuno sretna i ispunjena ovakvim ishodom koji se meni dogodio. Kad to kažem mislim samo na sebe i ne omjeravam posvojenje nasuprot biološkog roditeljstva, uopće. Svatko ima svoj životni put, a ja osjećam da je upravo ovo za mene najbolji put. Moj M. i moja B. su moja djeca i ja sam zahvalna Bogu zbog toga.

Ovo, što se tiče posvojenog i biološkog djeteta u istoj obitelji je sasvim druga priča. O tome mislim jedino da je za djecu lakše kad su oba djeteta posvojena, ali ne mislim da je to presudno. Čokoladina obitelj nam je prvi primjer sklada, a ima i još takvih obitelji. Glavno je da su djeca tu.

[ivanas]

I ja isto mislim da se sve može uskladiti. Mi sami možemo imati svoje želje ali netko drugi odlučuje o tome kad i kojim putem će nam djeca stici. Ja znam samo da želim biti mama a hocu li posvojiti ili roditi ili obadvoje sasvim mi je svejedno. Jedino me muci sto je kod nas tako tesko posvojiti, pogotovo drugo dijete(ali nije nemoguće !). Mislim da je jako važno u životu imati bracu ili seku,još bolje više njih. Ja sam imala 12 godina kad mi se brat rodio i to mi je bio najljepši dan u životu, kad je dosao kuci nisam htjela tjedan dana uopće izaći iz kuće, da ne bi slučajno što propustila. A jos kad sam dobila seku, . Zato mi je krivo kad čujem da su socijalni radnici ponekad grubi prema roditeljima koji žele posvojiti još jedno dijete, i govore im da su sebični. Željeti pružiti ljubav još jednom djetetu nema apsolutno nikakve veze sa sebičnošću. A kad dijete dolazi u skladnu obitelj gdje već ima još jedno dijete, dobiva ne samo roditelje nego bracu ili seku, a to je dupla sreća. Moja dobra prijateljica je jedino dijete i kaže da je bila često tužna i ponekad bi i plakala što nema nikoga s kim bi se barem posvađala.

Čokolada, mislim da bi ja isto na sličan način pripremala dijete na bracu ili seku, u početku je uvijek najteže, poslije sve sjedne na svoje mjesto, a dijete osjeća da ga volis čak i ako se malo buni što ne može biti u prvom planu i ako nemas vise jednako vremena kao i prije za njega.
Ne govorim konkretno o tvom slučaju ali sto se tiče carskog i babyblusa mislim da je to nekako sve povezano. Zato se svi skupa moramo boriti za sto bolje uvjete rađanja i odnos prema majkama pa bi se mnogi problemi zaobisli ili smanjili.

[Nova]

WM imaš baš lijep način s riječima!