Pozdrav svim čitateljima/cama.Prije mjesec dana mi smo posvojili djevojčicu romske nacionalnosti. Na sami ćin posvojenja čekali smo 3 mjeseca.Malo smo se dvoumili, kad su nam rekli da je djevojčica romkinja (s mamine strane), ali kad smo ju vidjeli (a to nam je omogučila soc. radnica), rodila se ljubav na prvi pogled i naše dvojbe su nestale!

Fizički izgled djeteta, zaista ne bi trebao biti prepreka u posvajanju i sad sam pomalo ljuta sama na sebe što sam u početku to gledala sa krivog stajališta (kao; romkinja je, pa šta će susjedi reći, kako će se uklopiti, da pričekamo još malo i slična pitanja). Ona je djete, kao i sva druga djeca, željna ljubavi i njen izgled zaista ne bi smio biti prepreka u ostvarenju tih njenih želja.

Sad kad je s nama, mogu reći da imam najslađu kćer na svijetu, na ono pitanje "što će susjedi reći?", dobila sam odgovor u njihovim djelima i samom ponašanju prema njoj. Prihvatili su ju kao našu, dapaće kažu da je toliko lijepa (ima predivne velike trepavice i preslatki pogled, mali prčasti nosić i najljepši osmjeh na svijetu), toliko drugačija, a zapravo toliko ista kao i druga djeca. Nitko nas ni u jednom trenu nije "osuđivao" niti gledao ispod oka. Djeca iz susjedstav su ju jako dobro prihvatila, i ćim ju ne vide dan dva već zvone na vrata i pitaju di je, da li se može ići igrati?

Moja djevojčica, ispunila je prazninu u našim srcima, u naš dom unijela smijeh i veselje, a u susjedstvu postala najomiljenija (među starima i među djecom)

Ja sam pogriješila što sam imala dvojbe (al na sreću na vrijeme su otklonjene), zato želim svima reći, nemojte se bojati posvojiti romsko dijete, i mućit se sa pitanja koja su mene mučila, jer dijete je dijete., ma kao ono fizički izgledalo-bitno je ono što je u srcu.