ententini prvotno napisa
Malo sam nabrzinu pročitala neke Postove, pa vidim da ste dosta čekali, bilo na samu obradu, bilo na sami ćin Posvajanja.
Kod nas je sve išlo relativno brzo, odobrenje za posvojenje smo dobili u roku mjesec dana od predaje zahtjeva matičnom centru.
S pozivima centrima u RH počeli smo odmah, zvali smo svaka dva-tri tjedna, naizmjence muž i ja.
Broj centra gdje je bila naša Djevojčica sam ja bila okrenula jedno jutro, da bi mi djelatnica dmah rekla da nema ništa osim romskog djeteta. Već sam bila na Hvala/Doviđenja, kad sam ipak odlučila, više iz znatiželje pitati Koliko je stara, gdje je, da li je zdrava, jesu li oba roditelja Romi i slična pitanja.
Djelatnica se tada raspričala i pitala Da nas zovu na razgovor, bi li došli?
Eh, dileme, nije nam baš bilo blizu, šta će muž reći, pa nismo baš htjeli Romsko dijete.Nisam znala što bi. Al glas u meni je mimo mene rekao, zovite nas..
Ma nisam mislila da će zvati. Rekla sam mužu, bio je onako li/la?!
No ipak nas zvali da dođemo.Došli,popričali s njima, vidli Djevojčicu (ona nas nije-direktno), bili smo jedini par. I trebali smo odlučiti. Prespavati noć i javiti se.
Javili smo drugi dan, pitali da ju vidimo još jednom, mada smo tada znali da ju želimo.
I tako je priča počela. Muž, ja, obitelj svi sretni-nitko više i ne spominje riječ Rom. Ona je sada naša djevojčica, zauvijek samo naša.