Kad smo MM i ja volontirali u dom uza nezbrinutu djecu, došle su dvije bebe romi u stanju pothranjenosti, to je bilo pretužno za vidjeti, glavica bebe od 5 mjeseci a tijelo kao novorođenče, ali iz tjedna u tjedan oni su toliko napredovali, da već za mjesec dana nebi mogao pogoditi u kakvom su očajnom stanju došli. Osim toga oboje su imali tako zahvalan karakter, časne ih nisu supuštale iz ruke jer se na te ogromne smeđe oke i osmjesi stvarno nisi mogao ne osvrnuti. Jako su rano prohodali i i dječak i djevojčica i čagali ko šašavi i bez muzike. MM i ja smo znali govoriti da ćemo se vratiti po njih kad naše bebe malo poodrastu. Na žalost nisam kasnije saznala što je bilo s njima. Mi smo bili kumovi jednom drugom dječaku i ivolontirali smo do njegovog posvojenja. Št osam zapravo htjela reći, ako i ima nešto u genetici u slučaju ove dječice to je bilo samo velika prednost- veseli, otporni, spretni, prilagodljivi. Naravno da jesvko dijete osobo za sebe i ovo ništa ne mora značiti, ali eto, ako ćemo o stereotipima ovi su pozitivni. Časne su nam pričale da se romska djeca teže usvajaju i da se za njih i djecu s posebnim potrebama češće dozvoljavaju međunarodna posvojenja kako bi imali kakvu šansu. Možda se nešto promjenilo od onda, ne znam.