Uh, ljudi moji...

Ja u obitelji imam dva muška člana koji su dugo vremena radili u Aziji pa su im žene porijeklom od tamo (dvije različite države, ali nije Kina, važno je za nastavak priče). I tako sad imam dva puta po dva muška rođaka, od kojih su troje osnovna škola, a jedan srednja. Ne znam koji je slađi, svi su različiti, ali divni. Moram li reći da u školi trpe svašta? Sad je jedan istukao jednog klinca, ispalo je da ga taj već godinama zove "Cigo" (dakle, ne morate biti Rom da bi bili Cigo, važno je biti drukčiji), "Kinez" itd. Dijete stvarno nije ni crno, niti liči na Kineza, ovo govorim samo zato jer ponekad dovoljna i samo spoznaja da je netko različit.
Srce mi se kida svaki put kad čujem kroz što ta djeca prolaze. S njima se puno priča, imaju puno prijatelja, ali ostaje im neka gorčina i nesigurnost... Pogotovo zato jer je dvoje još dok su bili mali izgubilo oca, vjerujem da bi im ipak sve bilo malo lakše da je živ.
I da, psihologinja i ekipa u školi ne čine puno, argument im je...ah, to su samo djeca.

S druge strane, djevojka u mojoj ulici, po svim atrubutima pripadnica "većine" morala je ove godine 8. razred završiti u drugoj školi, izvan grada. Više nije mogla trpiti zlostavljanja. Ovo ljeto su je čak došli matretirati ispred njene zgrade kasno navečer. Po čemu je drukčija? Iskreno, ne znam, malo je povučenija. Ponekad je za zlostavljanje dovoljno i nešto malo, ponekad i ništa.

U moje vrijeme predmet zlostavljanja bila je jedna curica iz Makedonije, samo zato što joj je tata bio Makedonac i malo su tamniji. Nije joj bilo lako. Kad se okrenem unazad mislim da je tada škola trebala puno jače reagirati, zlostavljače se trebalo konkretno kazniti (mada, i tada su djeca direktora i liječnika imala drukčiji tretman), trebalo se puno više pričati o razlikama i humanosti... možda bi maloj uštedjeli koju godinu maltretiranja koje je trajalo do duboke srednje škole. Kako se tada to stavljalo ispod tepiha, tako je i sada. Ipak, mislim da bi roditelji trebali puno jače inzistirati pred školom, od toga napraviti puno veću frku, ali vjerujem da se nisu htjeli zamjerati (trebalo su im pomoći i drugi roditelji).

Ja ću, obećala sam sama sebi, jednom kad mi dijete dođe u vrtić ili školu, reagirati na svaki, i najmanji oblik, zlostavljanja, sprdanja ili vrijeđanja po bilo kojoj osnovi, nebitno radi li se mom djetetu ili tuđem. Želim djetetu pokazati primjer kako se nositi s takvim ponašanjem, a takvo ponašanje se ne smije ignorirati, trpiti ili u njemu, da bi bio prihvaćen, sudjelovati (što djeca često čine).

Želi vam puno, puno snage u odgajanju vaših malih predivnih bića, budite uz njih i više nego što mislite da je potrebno, njima je to uvijek malo, svijet malih bića zna biti užasno okrutan.