Pozdrav svima, počela sam čitati ovaj forum, jer mi se sestra odlučila posvojiti djete.
Odrasle smo u maloj, prilično desno orijentiranoj sredini. Iako osobno nismo poznavali Rome, pojam je uvijek asocirao na nešto loše.
Prije 20 godina sam odselila u Njemačku i igrom slučaja na dječjem igralištu upoznala Romkinju čiji su roditelji iz Srbije još 70tih pobjegli od rasizma.
Ona je rođena u Njemačkoj. U milijunskom gradu sa svim nacionalnostima.
Na prvu smo se sprijateljile i od tada mi je (već 15 godina) jedna od najboljih prijateljica.
Osjećam nelagodu dok pišem "Romkinja" jer sam cijeli život odgajana kao da je to nešto loše, a ona mi je kao druga sestra.
Daleko od predrasuda našeg zatucanog društva ona je završila medicinsku školu. Udata za Roma i ima troje prekrasne djece.
Kroz nju sam upoznala i njenu cijelu obitelj. Svi rade i žive "normale živote" daleko od onih života koje Romi u HR imaju mogućnost živjeti.
Time želim reći, da nije riječ o genima već o okolini u kojoj odrastaju. Problem je naša zatucana okolina koja im i ne daje mogućnost boljeg života.
Ona je prva koju ću nazvati kad sam i tužna ili sretna. Ona je samostalna, samouvjerena i predivna osoba. U krugu njene obitelji sam se uvijek osjećala predivno. Njena djeca, kao i cijela obitelj, su divni ljudi.
Bojala sam se kad je prilikom krštenja moga sina upoznala moju obitelj. Svi su sjedili sa predrasudama za stolom a meni je srce pucalo. Ali je ona sa svojom obitelji uništila sve predrasude moje "zatucane" obitelji. Svi su je zavoljeli, a ja sam taj dan toliko bila ponosna na nju. Znala je kakvo će je društvo dočekati, ali je zbog mene ipak došla i učinila i moju obitelj boljom.