 |
|||
posvajanje romske djece
molim sve koji imaju iskustva u posvajanju romske djece da napišu koji dobar savjet zašto to učiniti ili ne učiniti...postoje Romska djeca koja uopće ne sliče na rome...da li je to točno ??? Mi smo pot. posvojitelji i često nam nude romsku djecu-ne potpuno već majka rom, otac nije i obratno...
pomozite....
kada bih se trebala odlučivati na posvojenje, romsko dijete bi mi bio jedan razlog više za to.
Zašto: zato što ta djeca i kad imaju svoje obitelji imaju manje šanse i mogućnosti za izgraditi dostojanstven život. Zato što sam se u par navrata našla u razmišljanjima kako bih da trebam nekoga zaposliti voljela pronaći mogućnost da to bude netko iz romske manjine. Zato što nikada ne zalupim vratima kad mi netko od Roma pokuca i traži pomoć (niti kome drugom). Zato što mislim da oni trebaju pomoć više no bilo koja druga manjina u našoj zemlji.
Potresena sam još pričom o smrti naše Virgo - ali ako je to detalj koji te koči da ostvariš svoju želju za posvojenjem, mogu samo reći meni bi to bio detalj koji bi me potaknuo na posvojenje (kada bih imala mogućnosti čak i uz svoju djecu).
Iz osobnog sitnog iskustva: dok smo živjeli u zgradi imala sam žene Romkinje koje su dolazile redovito vikendom tražiti naše ostatke. Uvijek su bile pristojne, i ja sam im tako isto uzvratila. I svaki puta mi je bilo teško što dajem tako malo, a one su i na tome zahvalne. Jednom me je jedna od njih tražila nešto za školu, da treba opremiti dijete za školu i da moli da joj dam ako imam bilo što od toga. I oni su samo ljudi, i odrastaju u onakve ljude kakvim ih okolnosti formiraju. Isto kao i mi: neke od nas život napravi blagima, neke oštrima, neke grubima, neke otvorenima, neke gunđalima, neke veseljacima ...
U mojoj bivšoj firmi imali smo jednog čovjeka za kojeg mislim da je bio Rom - bio je dobar radnik, malo zatvoren u sebe, ali i za sve ostale bih našla neki takav opis.
dijete je dijete, po mom mišljenju, a vi ćete ga odgajati.
Evo, nije osobno iskustvo, nego iz uze obitelji:
Obitelj s dvoje djece. Sestra odlazi na praksu u djecji dom i upoznaje malu curicu, oko 2g, mama Romkinja, tata ne. Dosta zaostaje u razvoju (motorika i socijalne vjestine). Uzimaju curicu preko vikenda...pa su ti vikendi sve cesci...Pa su je jednom uzeli preko GO na more i nisu je vise mogli vratiti...Zatrazili su starateljstvo...Curica je jako napredovala, motorika se potpuno ispravila, socijalni kontakti takodjer...Bilo je problema u skoli, malo i u ponasanju...Ipak su prve 3 najvaznije... Ali sve se prebrodilo.....Danas je to divna velika cura, 20 i nesto godina...Voli mamu, tatu, brata, sestru..
Problemi: da, bilo ih nazalost sa ljudima koji imaju predrasude...No, to je uglavnom bilo u skoli...ruzni komentari...i sl...
Danas je problem sa zaposlenjem...No, vec ce se nesto naci...
Divno je dati dom djetetu koje ga trebaLjubav koju vraca veca je od svih problema.
Znam ljude koji su posvojili romsku djevojčicu prije godinu - dvije i presretni su s njom. I preslatka je.
Dva su razloga zašto ljudi nerado posvajaju romsko dijete. Jedan su predrasude prema njihovoj rasi. To je zapravo ekstremni oblik predrasuda koje inače postoje prema posvojenoj djeci, to jest da će djeca biti ista kao njihovi biološki roditelji koji su uglavnom, recimo to tako, lošijeg ponašanja. Takve predrasude uopće ne stoje i treba ih glatko odbaciti, jer ponašanje djeteta nije genetski uvjetovano. U slučaju Roma postoje jako uvriježene predrasude koje isto tako ne bi smjele biti presudne kod posvojenja djeteta, jer dijete ćete odgajati vi i ono će biti kao vi. Drugi razlog zbog kojeg se ljudi skanjuju je to što ne žele da se djeca jako fizički razlikuju od njih. Recimo, ja sam izrazito svijetla, plave kose i vrlo svijetlih plavih očiju - znači, svatko, baš svatko na ulici bi odmah pomislio da dijete nije moje. E sad, je li mene to briga ili nije, stvar je promišljanja. Ja nisam bila u prilici da razmišljam o romskom djetetu, ali kad bih bila, predrasuda sigurno ne bih imala, a uvjerena sam da bi sve dileme nestale kad bih vidjela dijete. Zašto ne posvojiti pametno i zdravo dijete samo zato što je druge rase?
meni su romska djeca tako slatka, zamisli koja lijepa djevojka bi recimo jednog dana izrasla ... ili dečko (svi "ljepotani" za koje mi kolegice šalju šaljive mailove su neki tamnoputi dečki)...
A ima i u našem vrtiću djece koja su tamnije puti, ima jedna curica kovrčave crne kose i tamne puti - ma prekrasna. Možda su joj roditelji svjetlokosi, ma nema to veze, dijete je dijete.
hvala vam svima na lijepim riječima i savjetima..i hvala čokoladi na "informacijama".
koliko često kontaktirate centre?
da li i vaši muževi zovu ?
Ja kontaktiram u fazama - kad me ulovi zovem dosta, a onda se razočaram, pa zovem manje. MM nikada ne zove.
Sto znaci "cesto"? Nama su u CZSS rekli da ne zovemo cesce od jednom u dva mjeseca jer cemo im inace dosaditi. Dobro, nisu rekli bas "dosaditi", ali to se dalo procitati izmedju redova.
Joj, pa ja se nisam ni predstavila: vec sam 3 godine na Potpomognutoj jer sam mislila da ce to ici lakse i brze nego posvajanje. Hm, nakon tri godine, evo me ipak ovdje. Ma nije mi zao, samo da uspije. Ovaj tjedan smo poslali molbu za obradu...
Pozdrav svima!
a zašto ste izdvojili romsku djecu od ostale??????ako netko doista želi dijete mislim da bi mu zadnja stvar o kojoj treba razmišljati je ta dal dijete ima romske krvi ili ne
Dobrodošla, Sky!
Vkunste8, MM nikad nije zvao - sve sam obavila sama 8) . Češće od mjesec i pol-dva je teško i realizirati - na 15 uspostavljenih poziva u prosjeku sam imala 3 razgovora s mjerodavnom osobom.
Nama su dijete romske nacionalnosti ponudili samo jednom - mislim, sedmogodišnjaka. Vjerovala sam da obzirom na naše godine imamo šansu za mlađe dijete, "granica" nam je bila 5 godina.
Meni su romska djece prelijepa.
Što je, naravno, prilično glup razlog za posvajanje.
Uvijek sam bila "brza na obaraču" pri optuživanju drugih za rasizam, čak i onih koji su tvrdili da oni sami nemaju taj stav, ali ih brine reakcija okoline - smatrala sam to prikrivenim i rafiniranijim oblikom rasizma.
I priznajem da mi je prva reakcija kad sam pročitala naslov teme a onda i sam tekst bila GRRRR
Vjerujem da bi na tome i ostalo (možda bih čak i napisala neki otrovan odgovor u tom smislu) da nisam i sama potencijalna posvojiteljica, pa cijelu priču gledam i iz nekog drugog ugla.
Naime, kad smo predavali molbu bili smo potpuno sigurni da je rasa djeteta nebitna, čak nam se sviđala ideja usvajanja malog crničića, kinezića ili "cigića" (ovo je od milja).
Sad više nisam tako sigurna :/
Koliko god ne razlikujem ljude prema rasi ili naciji, pa čak mi se čini i da bi dijete druge rase moglo biti svojevrsno obogaćenje zbog svoje različitosti, mislim da bi mi bilo jako teško kao roditelju nositi se sa stalnim povredama, uvredama i diskriminacijom svog djeteta.
Fućka mi se živo za različit izgled, ne vjerujem u urođenu inferiornost ili superiornost neke rase, ne vjerujem da će zbog biološkog ili kulturalnog nasljeđa biti sklonije ovakvom ili onakvom ponašanju (manji dio Roma su skitnice i prosjaci, velika većina pošteno i teško radi i živi jadno dijelom i zato jer smo ih marginalizirali). No mislim da bi mi srce prepuklo da mi dijete netko maltretira ili mu se izruguje samo zato što je Rom, da bude izloženo predrasudama i lošije tretirano u školi, dućanu, tramvaju, od strane susjeda, pa i dijela obitelji, da ima problema pri zaposlenju, napredovanju, nalaženju prijatelja, partnera...
Bojim se da usvojeno dijete ima dovoljno problema s identitetom i bez toga. Čak vjerujem da bi manji problem bio da je dijete "žuto" ili "crno", nego da je Rom u društvu u kojem pripadnici njegovog roda zauzimaju tako nisko mjesto.
Diskriminacije ima puno i u multikulturalnim društvima, a u ksenofobičnoj, nacionalističkoj i zadrtoj zemlji kao što je Hrvatska bojim se i pomisliti s čime bi se sve dijete moralo suočiti, gotovo svakog dana svoga života.
I da, stoji argument da će to dijete možda "bolje proći" kod nekoga sa višim standardom i obrazovanjem. No biti isti među sličino "lošima" može psihološki biti lakše nego slabo kotirati među "boljima".
A bojim se da je slabo kotiranje nešto na što je osuđen svatko različit od (glasne, primitivne) većine. I koliko god žestoko skakala u obranu prava svake "različite" skupine, bojim se da bi mi bilo izuzetno teško gledati svoje dijete kako zbog te svoje različitosti pati.
(Nevjerojatno... sad kad sam ovo sve napisala, odjednom se osjećam hrabrija suočiti se s time. :shock: Kao da sam si malo dala oduška, pa sam spremnija nositi se s raznim izazovima roditeljstva, pa tako i rasizmom... i time dati svoj doprinos kontra njega. Kao što su feministkinje davno rekle - "osobno je političko")
Ovo je tema o kojoj intenzivno razmisljam...
U velikoj mjeri se slazem s Metvicom... Ja osobno nemam bas nikakvih predrasuda, ali kako se nositi s onim sto dijete ceka izvana... moram priznati da sam o tome razmisljala.
Ali s druge strane, sto je to "razlicitost"? Pa tko zna kakvo bi nase biolosko dijete bilo... Ja sam kao dijete imala mladez na oku... i djeca su me cesto pitala o tome... i meni je to bilo strasno... i tako sam zeljela da to nije tako i da ja to nemam... i cinilo me nesretnom ponekad.. Svi mi imamo neku svoju "razlicitost", netko ce ju razumjeti, prihvatiti i voljeti, a netko ponekad nece...
Tako ja npr. nikako ne mogu razumjeti ljude koji decidirano kazu da ne bi nikad posvojili romsko dijete... ili dijete druge rase... ili jos gore, dijete druge vjere :? Oni su "različiti" od mene i vecine mojih prijatelja... Ali u svakom slucaju svatko ima pravo na svoje misljenje... pa ja bih zeljela usvojiti zdravo dijete i prema tome nemam neka prava osudjivati...
Jos bih zeljela reci da zivim u centru Rijeke, a suprug je tu odrastao. On i njegova generacija rasli su zajedno s gradskom romskom djecom. Oni su danas "obicni", mladi ljudi kao i mi. Jedan od njih je i moj student. Zato ipak mislim da veliki gradovi nose svoje prednosti i uvelike smanjuju razlike i razlicitosti.
Malo sam mozda odlutala.Ali ukratko, dijete je dijete i ljubav je ljubav, u to sam sigurna, a sve ostalo je niz nasih strahova... s kojima se borimo na razlicite nacine...
Pozdrav svima.
Mislim da je Metvica super opisala dileme oko toga.
bok vkunste8,Centre zovem oprilike jednom u mjesec, mjesec i pol.za njih 70 mi treba minimalno 3-4 jutra,jer su neki na terenu,neki na godišnjem.Neki centri (socijalni radnici,psiholozi) porazgovaraju sa mnom a neki već i prije nego se prestavim kažu da nemaju momentalno djece i da će oni mene zvati kad bude nešto nova.A ima i onih slućajeva kada tražim na centrali tu i tu osobu,treba mi za to i to,odgovor sljedeći ;PA GOSPOĐO TO VAM ZNAM I JA NEMAMO DJECE ZA POSVOJENJEvkunste8 prvotno napisa
) ali iza tih zivkanja nekako sam tužna jer imam osjećaj da se baš ništa ne dešava,ali opet sa nestrpjenjem ćekam sljedeći mjesec i zovem.Moj muž je zovnio svega 3-4 puta i to one centre koji bi mi prošli put rekli da imaju nešto na sudu,takve bi zvali svako 15tak dana jedanput ja jednom on.Što se tiće romske djece,jednom su nam ponudili curicu od 5 godina sa teškim oštećenjem u razvoju.Iz svega ovoga i iz nekog mog iskustva samo mogu reći BUDITE UPORNI,jer istina je da smo u ovome sami i da nam nitko neće pomoći jedino mi sami i to je oćito da moramo biti dosadni sa zivkanjem,ali boli me briga ovo je moja borba i ja se borim,i nije me briga kad netko tamo sa druge strane telefona uzdahne i promisli opet ova
. Držite se ljudi i vjerujte snovi su ostvarljivi!
Šta su stvarno izdvojeni??
Mislim stvarno ako netko gleda na to onda mu ni netreba dati zivotinju a ne dijete
a kako bi netko znao da li se rodi o romskom djetetu. Na osnovu boje kože ?? Pa ovi romi koje mene posjećuju vikendom, teško bih skužila da se radi o bilo kakvoj različitosti, i često nisam sigurna da li su Romi ili siromašniji sloj ljudi koji nisu Romi.
Moj dečkić se rodio skroz tamnoput i crne kosice (išli su ga testirati na žuticu, bilo je i njima čudno kako je taman a ja svijetle puti), nadala sam se da će takav i ostati, no posvijetlio je u međuvremenu.
Dijete će biti onakvo kako ga se odgaja, i mislim da neće sigurno trpiti ogovaranja zbog boje kože.
Isto tako može netko reći da će biti ogovarano jer je posvojeno, i to je različitost. Svi imamo neke svoje različitosti koje smo mrzili u djetinjstvu. Ja sam onda bila mršavica i nisam to voljela (ali niti mrzila), sada nakon dvije trudnoće sam sretna zbog toga.
Meni je na početku promišljanja o posvojenju bilo teško suočiti se sa činjenicom da naše dijete neće rasti u meni, i da neće biti sasvim maleno kad ga prvi put primim u naručje (ok - to je zapravo suočavanje sa sterilitetom). Da će imati dio života odvojen od nas. Isto tako, pitala sam se da li sam dovoljno snažna da bi posvojili starije ili različito (romsko,..) dijete.
Kad smo shvatili da je posvojenje naš put, i da ćemo voljeti to dijete bezrezervno, postalo mi je jasno da nije bitno ni koliko je staro, ni kako izgleda.. Bilo je potrebno samo pronaći tu "hrabrost" u sebi.. i sigurnost da je možemo prenjeti na dijete, i objasniti mu da je jedinstveno, željeno i nama prekrasno upravo takvo.
U posjetu jednom Domu pitala nas je ravnateljica bi li uzeli 2god Roma.. mi se već ponadali, al je ispalo da je to bilo više retoričko pitanje.
Prije nego što sam postala mama dosta sam razmišljala o tome, a i u obradi su s nama dosta razgovarali o tome što mislimo o posvajanju romskog djeteta.
Uvijek sam odgovarala iskreno, a to je da nisam sigurna i da bih konačnu odluku donijela vodeći se osjećajem koji bi prevagnuo u trenutku kad bi se počelo razgovarati o konkretnom djetetu.
Iako za sebe i supruga mislim da smo osobe bez rasnih predrasuda, bojala sam se svega o čemu Metvica govori. Bojala sam se da bi mi srce puklo kad bi moje dijete bilo izvrgnuto uvredama, poniženju, drukčijim pogledima, ruganju, odbacivanju, diskriminaciji, bojala sam se da to dodatno usložava ionako složenu situaciju kod posvajanja.
I ja vjerujem da bi društvo u kojem živimo bilo sklonije djetetu koje je "žuto" ili "crno", nego "cigiću". No, moram priznati da ideja kako bih se morala boriti s takvim predrasudama nije činila da se osjećam jačom, snažnijom, hrabrijom da se ponesem s tim izazovom.
Ne znam, možda je to i stoga što sam se izmučena neuspjelim pokušajima da postanem mama tada osjećala posebno slaba. Sada mi moje dijete ulijeva nevjerojatnu snagu, i čini mi se da bi mi bilo "svejednije", ali tada sam se zaista osjećala ugroženo pri pomisli da bih i tu bitku morala vojevati.
Gdje god se pojavi, moje dijete je veoma toplo primljeno. Nikad nisam osjetila ni tračak podozrenja u ljudima zbog toga što je posvojen. Meni to nevjerojatno godi, sretna sam.
I baš nedavno, u jednom razgovoru o tome, moj muž me je pitao: misliš li, iskreno, da bi svi ti ljudi bili jednako blagonakloni i prema našem romskom djetetu.
Iskreno, mislim da ne bi.
nela,
Takvi ne bi bili blagonakloni niti prema bolesnom djetetu, gluhom, sa bilo kojom manom ...
Joj cure, svima vam puno hvala kaj ste se uključile u ovu temu..Iskreno "u igri" smo za jednu djevojčicu-otac hrvat ;majka romkinja..Soc. radnica kaže da za sada nije tamne puti (još je malena), ima crnu kosicu.... Hoće li joj se put promjeniti ??? :?
Želim vam da je dobijete a i sam ćeš tada vidjeti da će ti njezina put biti nešto najljepše i najmilije što si u životu vidjela
slažem se. i osobno smatram da su sve ostale diskusije potpuno bespredmetne. uvijek će postojati primitivizam.
vkunste, moj sinčić se rodio totalno tamnoput sa crnom kosicom, stvarno su se svi čudlili (mi smo svijetle puti), a ja se nadala da će tako i ostati; nikada mi niti u jednom trenutku nije palo na pamet da ako ostane tako da bi ga netko bilo kad mogao pitati u vezi toga, ili da bi se osjećao u bilo kojem trenutku drugačije i slično, razmišljala sam samo kako će biti zgodan frajer ako ostane tako tamnoput i meni je bio najljepša beba na svijetu.
Posvijetlio je za par mjeseci (možda nisam dovoljno dobro održavala put sunčanjem npr.
Mislim da je najbitnije da ti i TM rascistite da li je to vama vazno. Ako postoji i najmanja sumnja da je, nemojte usvojiti romsko dijete, za njeno, a i za vase dobro.
Malena djevojcica moja je najveca zelja. Sutra bih ju uzela, bila tamne puti ili ne.
Skay, pa ako se vkunste ne odluči, zar ne može dati preporuku tebi da se vi javite ?
vkunste8, sretno, ma šta odlučili
sky,
trebala sam obrnuto formulirati
Ali gle, vkunste je napisala da joj često nude romsku djecu, nemam pojma kako to ide, ali zar ne bi onda mogla biti preko foruma u kontaktu sa posvojiteljima iz drugih gradova kojima ne nude ništa, po pomoći oko kontakta sa czs u svojem gradu i slično
Mi smo pot. posvojitelji i često nam nude romsku djecu-ne potpuno već majka rom, otac nije i obratno...
Konačno mi popustili parni pipci.
Dakle, ne postoje znanstveni temelji po kojima bi se romska djeca genetski ikako razlikovala od bilo koje europske. Kulturalne razlike su sasvim druga stvar, ali je dobro pitanje je li problem uopće etničke prirode. Naime, od ukupno 10% djece s posebnim potrebama (kod nas) ogromnu većinu čine kulturološki deprivirana, a odgovornost za to je na cijelom društvu.
Što se genetike tiče, Romi su indijskih korijena, a među Indijcima se puno raspreda o dvije osnovne skupine Arijcima i Dravidima, gdje su Dravidi nešto tamniji. Boja kože može biti i klimatski uvjetovana, a gle čuda, etničke skupine koje govore dravidskim jezicima žive na jugu.
Dakle, dalo bi se naivno zaključiti da u genima sigurno ima nekakvog rasizma i ... štanga. 0 bodova: Antropolozi se s time ne slažu, vidi
link
Kome ni to nije dosta (a ima ljudi koji se baš time bave), ispada da niti genetska istraživanja ne podržavaju rasizam. Y kromosomi (prenosi otac), mikrosatelitski DNA (govori o genetskoj udaljenosti) i mitohondrijski DNA (prenosi majka) ne podržavaju rasizam.
Dakle, rasizam prema Romima je isključivo karakterna crta.
Ja uopće ne kužim kako to nekima nude romsku djecu i to često, a ja čekam već dvije godine još jedno dijete i nije bilo nijednog takvog poziva. Tak' da mi se čini, kako je i Sanja napisala, da je to više retoričko pitanje. A s Davorom se skroz slažem.
ma bravo Davor!!!! drago mi je zbog tvojih parnih pipaca!
moja prijateljica radi godinama u udruzi Roma u Kölnu. i moram se složiti sa svime što si rekao, pogotovo ovim:Dakle, rasizam prema Romima je isključivo karakterna crta.
vkunste je možda mislila na razlike koje se mogu dogoditi kod starije djece koja su već "odgajana", dakle imaju svoje navike, koje mogu biti i u zavisnosti u odnosu na sredinu u kojoj su odrasla jedan dio svoga djetinjstva.
No, ja niti tada ne bih apriori odbijala mogućnost posvojenja djeteta, a za mlađu djecu u svakom slučaju ne bih razmišljala o "genetskim" razlikama; jer meni su ta djeca i lijepa i simpatična, a svaki puta kada vidim onu jadnu poluobučenu djecu rome na ulici dođe mi da ih povedem doma.
nakon Davorovog posta mi je jasnije zakaj su mi tako lijepi, meni su i Indijci jedna od najljepših nacija
Pošto smo mi tek 5 mj u samom postuku a stvarno bi htjeli što manju bebu nećemo srljati i uzeti starije 3,4,5 god dijete; samo da to "riješimo"...
Znam za nekoliko postupaka koji su u tijeku, ali većinom djeca iznad 3 god.. Ako je netko za takvo dijete, jel ja smijem napisat o kojem centru se radi ???? Ono da ne bi mi imali problema...
A i ima ...Romske djece...
"Smijem pitat" kolko dugo ste vi dugo u postupku i koliko imate godina ???
ne slazem se s tim da geni ne igraju bas nikakvu ulogu, to nije istina. dijete se ne rada kao "tabula rasa", inace bi sva djeca iz iste obitelji bila jednakog karaktera i jednako uspjesna u zivotu.
dakako da je ooooogroman utjecaj okoline, ali geni jedne skupine, jednog naroda, jedne tradicije igraju ulogu.
mislila sam geni u smislu da bi sva romska djeca bila obavezno drugačija od druge djece, ne igraju u tom smislu ulogu ...
Evo moram se i ja javiti - mislim da nije u redu da se ljudi proglasavaju rasistima zato sto ne skoce odmah na priliku da posvoje dijete koje izgleda malo (ili puno) drugacije od njih. I to zbog onih razloga koje ste i naveli - da li bi to sredina prihvatila, da li bi dijete imalo problema - da li bi i vas ispitivali nonstop je li to "vase" dijete, ma ima milijun situacija u kojima bi vi vam drugi ljudi mogli dizati tlak. Osim toga, ako se dijete znatno razlikuje od roditelja, dijete bi vrlo rano bilo svjesno toga da je posvojeno ili "drugacije". Neki mogu to vrlo uspjesno ignorirati, a neki ljudi bas i ne mogu.
Moja prijateljica iz osnovne skole je posvojila dvije starije Romkinje, mislim oko 5 godina (prvo jednu, a onda i drugu), i to mi je ispricala njezina mama, i prvo sto je rekla je da je curica Romkinja i da ima tamnu kozu i da ju zato u skoli zezaju. Doslovce u istoj recenici kad je rekla za posvajanje. Dakle cesto to ljudima itekako znaci, jer je to jedan faktor koji treba uzeti u obzir i koji ce mozda malo iskomplicirati odgajanje.
Razlike medju pojedincima iste rase su vece nego razlike medju prosjecnim predstavnicima dvije razlicite rase, to stoji, medjutim, nije istina da geni ne igraju nikakvu ulogu - recimo Tay-Sachs bolest je puno prevalentnija u zidovskoj populaciji, a sickle cell u crnackoj (jer zasticuje od malarije), i osobine kao inteligencija ili agresivnost imaju i nasljednu komponentu (jer imaju biolosku podlogu). Takodjer, vazno je za dijete kakva je majka bila u trudnoci, a to je cesto kulturoloski ili socioekonomski uvjetovano - dovoljna i zdrava prehrana, pusenje, alkohol, mozda droge itd.
Ovdje u USA, gdje ima puno vise crnacke djece za posvajanje, pogotovo one starije, crnacke organizacije se protive tome da se crna djeca daju bijelcima na posvajanje jer ce onda izgubiti svoj identitet i nece biti ni jedno ni drugo (ni crni ni bijeli), i prednost za posvajanje crne djece imaju crnci; a ako bijelci posvoje crno dijete, oni se itekako potrude da mu daju priliku da upozna crnacku kulturu. U biti je situacija dosta slicna u paraleli crnci - Romi, takodjer postoje kultoroloske i ekonomske razlike, i predrasude itd. Mozete li vi zamisliti da se potrudite upoznati dijete s njegovim romskim korjenima i kakva je to kultura i kako se zivi, kakve su tradicije itd? Kad i sami ne znate o toj kulturi skoro nista (osim uvrijezenih predrasuda). Zato bih rekla da je to malo kompliciranije pitanje nego samo boja koze.
ja sam se potrudila upoznati rome, odnosno kako žive (u srednjoj školi, odnosno nakon). zato možda i imam manje predrasuda. doduše nisu živjeli u onom smislu kako ih mi doživljavamo, otac je radio (u Njemačkoj, jer valjda je tamo ipak uspio dobiti nekakav posao), djeca su išla u školu (ne sjećam se da li su i završila školu), došao je rat, pa su svi zajedno sa majkom otišli u Njemačku i tamo i danas žive. Baš pokušavam pronaći ovih dana kontakt, ali mi ne polazi za rukom.Mozete li vi zamisliti da se potrudite upoznati dijete s njegovim romskim korjenima i kakva je to kultura i kako se zivi, kakve su tradicije itd? Kad i sami ne znate o toj kulturi skoro nista (osim uvrijezenih predrasuda). Zato bih rekla da je to malo kompliciranije pitanje nego samo boja koze.
Pa s time se valjda svi možemo složiti!ma bravo Davor!!!! drago mi je zbog tvojih parnih pipaca!
moja prijateljica radi godinama u udruzi Roma u Kölnu. i moram se složiti sa svime što si rekao, pogotovo ovim:Dakle, rasizam prema Romima je isključivo karakterna crta.
Nije mi samo jasno s kime polemizirate :?
Netočno.
Geni individue imaju utjecaja. Geni naroda ne postoje - dokazano. A pogotovo ne geni tradicije - to je biološki nemoguće.
Ovdje je problem u tome što se istovremeno diskutira o dvije posve različite stvari. Jedno je načelno pitanje jednakosti/nejednakosti rasa, predrasuda prema drugim rasama i rasizma. Drugo je konkretno pitanje posvojiti ili ne dijete iz druge rase i s time vezani problemi socijalizacije itd. Dakle, jedni govore načelno, a druge muče vrlo konkretne dileme, što su bitno različite pozicije i polazišta u diskusiji, odnosno ova druga pozicija je mnogo teža.
Mislim da je nedvojbeno da se ovdje nitko nije iskazao kao rasist nego su sa strane onih koji se nalaze pred konkretnim problemom iznesena razmišljanja o tome mogu li se nositi s "drukčijošću" ili ne. Istovrsna diskusija mogla bi se voditi npr. i o djeci s posebnim potrebama. Ljudi koji će doista posvojiti neko dijete moraju razmisliti mogu li se nositi s raznim problemima koje nose npr. djeca s oštećenjima, djeca koja su starija i više godina su odgajana u domu, zlostavljana djeca, eto u ovom slučaju romska djeca. Tu svatko mora donijeti zrelu odluku za sebe, jer preuzima doživotnu odgovornost za dijete i mora biti siguran da se sa svim problemima može nositi.
Mislim da je svatko dobro došao u ovoj diskusiji, samo želim naglasiti da je načelna pozicija nešto što je vrlo lako zauzeti, a posvojiti dijete i preuzeti sve terete koje to sa sobom nosi je nešto sasvim drugo.
Još nešto, off topic: geni naroda, odnosno slabo promjenjivi geni postoje, znanstveno dokazano i ispričane cijele priče o tome. To su haplotipovi na y kromosomu i geni mitohondrijske DNK koje nose i muškarci i žene. O tome postoje brojna istraživanja koja su najdalje otišla kad se radi o židovskoj populaciji, jer se je ona najmanje miješala s drugim stanovništvom tijekom povijesti. Takva istraživanja se vrše i za hrvatsku populaciju, postoje projekti o tome pri MZOS. Pomoću tih gena moguće je istražiti kretanje stanovništva kroz povijest, srodnosti, porijeklo. Dakako, radi se o genetskom porijeklu koje se ne može poistovjećivati s političkim fenomenom nacije, odnosno etnogenezom, kojom se bavi povijest.
Zdenka2, kao i uvijek, po meni si točno pogodila poantu, apsolutno se s tobom slažem.
Nitko na ovome forumu nije rasist i ne mislim da itko ima išta a priori loše protiv Roma. Mislim da bi se u našem hrvatskomk okruženju sa simpatijama gledalo na posvojenje npr. nekog malog slatkog crnčića, nego na posvojenje Roma ili npr. Kineza. Ovdje se radi se o osobnoj procjeni može li se netko, "izranjavan" višegodišnjim MPO pokušajima i svojom neplodnošću, nositi sa možebitnom svakodnevnom borbom koju bi takvo posvojenje moglo nositi ili ne. Netko je borbeniji tip i skloniji biti na barikadama i "propovijedati" svoje vrijednosti svakodnevno i svima, netko nije i ne želi ili nema snage nakon višegodišnje borbe s neplodnošću i višegodišnjih pokušaja posvojenja svoj život pretvorit u kontinuiranu borbu i bit izranjavan grubim primjedbama o svom djetetu. Svi smo različiti. Ne mogu sad vjerovati kad o tome razmišljam, ali evo, ja sam se na primjer, ma sram me i priznati, skoro rasplakala prvi put kad su se mojoj nećakinjici rugali u vrtiću što nosi cvike. Sad mi je to smiješno, naravno. Pretpostavljam (ali ne znam) da bi osobama koje su već uspješno posvojili jedno dijete i snašli se u toj ulozi i tu sve štima, bilo možda emotivno lakše posvojiti romsko dijete i da su ekipiraniji za "borbu" i da ne bi bili toliko izranjavani tim stavovima okoline. I ja sam npr. vrlo svijetla, ljudi komentiraju da sam kao iz Švedske, i sad da svakom, ali baš svakom tko me vidi objašnjavam što i kako, od kasirke u samoposluzi pa na dalje, u ovoj svojoj životnoj fazi možda nemam snage. Ja sam možda inklinirana za ipak da ako bi nam se pružila ta mogućnost, MM nije tome sklon zasad, znam da moramo uskladiti stavove, ali nije to tako lako i ne smatram muža rasistom zbog toga. Ne radi se tu uopće o genima nego o tome što takvo posvojenje možebitno nosi sa sobom.
Lako je zauzeti načelan stav, u konkretnoj situaciji je to ipak malo drugačije i svatko to po meni treba za sebe odlučiti, bez grižnje savjesti i da ga napadaju i etiketiraju rasistom.
Re: posvajanje romske djece
Naši bivši podstanari su takav par, ona je romkinja, a on nije. Njihova curica je prava ljepotica i ne skuži joj se da je poluromkinja. Ima smeđu kovrčavu kosu i krasne velike oči. MM je znao voditi svo troje djece (naših dvoje i tu curicu) sa sobom u dučan i svi su mislili da je i ona njegova iako su moji klinci bljedoliki, a E. ima čak i plavu kosicu. Da je vidite na slici, sigurno se ne bi predomišljali da li da je posvojite (naravno ona nije na posvajanje jer ima roditelje) jer je preslatka.
hvala zdenka da si ovo istaknula, taman mi se činilo da rasprava kreće u lošem smjeru
U pravu si. Nisam od struke, pa se valjda nisam dobro izrazila. (Iako, koliko mi je poznato, postojanje ili nepostojanje određenih markera nije povezano s nasljednim karakteristikama, osim možda nekih bolesti.)
No nisam mislila na to, već sam htjela istaknuti ono što i sama kažeš, da geni nemaju nikakve veze s nacijama - tipa "Cigani su kradljivi" ili "Srbi imaju šiljaste glave" (posljednji biser dugujemo Šimi Đodanu, 1990., šteta da se zaboravi)
Mislim da je jasno, ali ipak:
fali mi
Ovo sa šiljastim glavama... je stvarno rekao naš Šime
Vidim da teoretski puno raspravljate o romima, no svejedno, jel netko od vas posvojio malog roma....kakva su iskustva....?.....
ja osobno nemam ništa protiv toga, ako je beba malena i ako ju se stigne odgajati od malih nogu.....
Pitanje za Zdenku2: I? I? I?
uz to da oblače lijevu cipelu na desnu nogu i obrnuto.....Ovo sa šiljastim glavama... je stvarno rekao naš Šime
meni tada kao Srpkinji to nije bilo smiješno,a ni sad se ne smijem
Ja znam posredno za jednu obitelj koja je posvojila romsku curicu, još vrlo malu i, koliko sam čula, iskustva su lijepa, sretni su. Za druge slučajeve ne znam.
Maria, ni meni to nit' je bilo nit' jest smiješno.
brigita2, sva poanta je upravo u tome da su narodi indijskog potkontinenta genetski istovjetni europskima i da ti netko ne kaže, baš nikada ne bi pogodila za neko posvojeno romsko dijete koji su mu korijeni. Ispada da je najveća genetska varijacija uvjetovana migracijama azijskih plemena pa ćeš i dan-danas naći Mađare i Fince s "kosim očima" - u srcu Europe. Dakle, Romi su ti genetski nešto bliži od Finaca, jer dolaze iz istog genetskog bazena.
Izraz "rasizam" koristim namjerno. Odnosi se na opravdavanje diskriminacije na temelju različitosti, a vrhunac apsurdnosti postiže upravo u ovakvim situacijama gdje se radi o jednoj identičnoj rasi. Pri tome ne mislim da je ikakav rasizam opravdan. Uostalom, Romi su u problematiku jako dobro upućeni:
"kon mangel te kerel tumendar r.oburen `ci `soxa phenela tumen o `ca`cimos pa tumare perintonde"
(Tko god te želi porobiti neće ti reći istinu o tvojim precima)
-ciganska
Maria, oprosti što sam te povrijedila, nije mi bila namjera. Meni je to toliko glupo da mi je smiješno.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom