Prije nego što sam postala mama dosta sam razmišljala o tome, a i u obradi su s nama dosta razgovarali o tome što mislimo o posvajanju romskog djeteta.

Uvijek sam odgovarala iskreno, a to je da nisam sigurna i da bih konačnu odluku donijela vodeći se osjećajem koji bi prevagnuo u trenutku kad bi se počelo razgovarati o konkretnom djetetu.

Iako za sebe i supruga mislim da smo osobe bez rasnih predrasuda, bojala sam se svega o čemu Metvica govori. Bojala sam se da bi mi srce puklo kad bi moje dijete bilo izvrgnuto uvredama, poniženju, drukčijim pogledima, ruganju, odbacivanju, diskriminaciji, bojala sam se da to dodatno usložava ionako složenu situaciju kod posvajanja.

I ja vjerujem da bi društvo u kojem živimo bilo sklonije djetetu koje je "žuto" ili "crno", nego "cigiću". No, moram priznati da ideja kako bih se morala boriti s takvim predrasudama nije činila da se osjećam jačom, snažnijom, hrabrijom da se ponesem s tim izazovom.

Ne znam, možda je to i stoga što sam se izmučena neuspjelim pokušajima da postanem mama tada osjećala posebno slaba. Sada mi moje dijete ulijeva nevjerojatnu snagu, i čini mi se da bi mi bilo "svejednije", ali tada sam se zaista osjećala ugroženo pri pomisli da bih i tu bitku morala vojevati.

Gdje god se pojavi, moje dijete je veoma toplo primljeno. Nikad nisam osjetila ni tračak podozrenja u ljudima zbog toga što je posvojen. Meni to nevjerojatno godi, sretna sam.
I baš nedavno, u jednom razgovoru o tome, moj muž me je pitao: misliš li, iskreno, da bi svi ti ljudi bili jednako blagonakloni i prema našem romskom djetetu.

Iskreno, mislim da ne bi.