Hana Sara ima malo (pre)oštar način izražavanja, ali je činjenica da ona nigdje nije rekla da ljudi, rase i narodi nisu jednakovrijedni ili ravnopravni nego samo da su različiti i da to ima genetsku i kulturološku podlogu, što je istina.

Mislim da o porijeklu posvojenog djeteta treba itekako voditi računa. Mi ne smijemo misliti da djetetov život počinje posvojenjem i zanemarivati sve one pripadnosti koje su u njemu biološki zapisane. O tome na kraju krajeva i zakon vodi računa: to je razlog zbog kojeg inače siromašne zemlje ne dozvoljavaju posvojenje - ne žele odnarođivanje djece; pa i hrvatski zakoni prilično ograničavaju posvojenje djece izvan Hrvatske. Isto je i sa susjednim zemljama. Ja sam puno o tome razmišljala u vezi M. - od početka smo mu govorili o kraju u kojem je rođen, o tamošnjoj tradiciji, običajima i povijesti, gradu u kojem je rođen i odakle potječe itd. Smatrali smo da nije dovoljno da ga učinimo dionikom našeg identiteta - to mu, naravno, pripada, jer smo sada mi obitelj, ali je činjenica da on ima i biološko porijeklo koje nismo željeli zanijekati. E sad, meni je njegovo okruženje poznato i na neki način blisko i ja sam, barem djelomično, dionica toga. Bilo bi mi mnogo teže da on dolazi iz meni nepoznatog kulturnog okruženja, jer bih mu teško ili nikako mogla prenijeti nešto o tome. Kako god okreneš, to bi bio hendikep za njega. To ne znači da ga u tom slučaju ne bih posvojila, ali određeni problem tu postoji, zar ne? Počnimo od imena: ja sam pristalica toga da se posvojenom djetetu ne mijenja ime, da bi se sačuvao taj njegov izvorni identitet i da bi dijete osjetilo da se to poštuje. Ali, sto puta sam se pitala, što bih učinila da dijete nosi iz nekog meni stranog kulturnog okruženja bi li mu promijenila ime? Odgovor je da, a implikacije izvucite sami.

Mislim da ne treba Vkunste hvatati za riječ i dići poviku na nju, jer je upravo ona ta koja ZAISTA razmišlja o posvojenju "drugačijeg" djeteta, o čemu svi mi ostali samo teoretiziramo.