Dižem malo temu, s 5 i pol godina postade nam aktualna
I to ne u smislu bujne dječje mašte ili izmišljanja (na to ne bih imala riječ prigovora), nego baš suprotno, to su namjerno smišljeni odgovori kako bi se stvarnost prikazala drukčijom. Na sreću, još nije izverziran u tome, pa se vidi i iz aviona kad laže.
Primjer: pitam ga je li mu danas dolazila logopedica u vrtiću (jučer je najavila da će doći danas). On se zagleda, počne se smijuljiti i kaže: Nije.
Ja mu odgovorim da mu vidim po faci da ne govori istinu, a on nastavi ponavljati: Nije bila, nije bila! Tu sam odustala od daljnje rasprave, jer je time samo sam sebe uvjeravao u suprotno.
Često mu takvi očito lažirani odgovori služe u igri, kaže nešto, nasmije se i doda: Htio sam te zeznuti. Dosad tome nisam pridavala neku pažnju, ali sad si sve mislim da i te igre "zezanja" nisu baš bezazlene, ako time uvježbava laganje
Zasad to nisu neke ozbiljne laži, ali ne bih htjela da razvije naviku. Olakotna okolnost je ta što (zasad) loše laže (počne se smijati), ali kako je odličan glumac, pitanje je vremena kad će izvježbati točku. Ima li konkretnih prijedloga o tome kako razgovarati s njim?
(zasad sam mu samo kratko ispričala o tome kako je važno da imamo povjerenja jedni u druge i da laganje tome šteti... ali treba mi još materijala)