Večeras sam se osjećala kao detektivka...

Imam kao što i vidite dvoje djece, već po karakteru kužim koje bi kaj moglo napraviti, izmisliti i slično. D je dosta ovisniji o drugima i znao je postupiti u trenucima kao i mnoga djeca tipa tati reći dozvolila mi mama i obrnuto, a kao i prvo dijete razmažen je max i jako tvrdoglav. A je sasvim drugi tip, par primjera joj navedi negativnih i od nje ćeš saznati istinu.
Uvjerila sam se u to puno puta svojim očima... npr. tko nije pustio vodu na WC? D nikad ne bu rekel, "Ja!", iako sam prije par minuta vidjela da je on sjedio na školjki i... A A bu trčala do školjke samo da prije tebe pusti vodu, iako joj se to skoro nikad ne dešava.

I tako, ja večeras istraživala tko je zašarao A ruksak? Naravno da između njih dvoje to nitko nije učinio, već netko od susjedove djece koji su se danas igrali s njima. Njih sam u startu eliminirala poznavajući im kućni odgoj, a i učinak moje djece.
Nakon nekog vremena razmišljanja odlučila sam isprobati ovako uz rečenicu "Ako se u ovoj sobi nalazi osoba koja je zašarala A ruksak dobit će 100 kn! Neka se javi!"-znam da postupak možda nije bio OK, ali željela sam da probam ovu metodu.
A je odmah odgovorila "Ja nisam!", dok je D rekao "Mama, pa cijelo vrijeme to znaš!" i dodao "Ja to nisam!" Povisila sam cijenu, ali odgovor je od D, na kojeg sam sumnjala i dalje bio ne, i na prevelikoj cijeni je A zeznula pa rekla "Ja sam!"
Znam da je D to učinio, ali osjećam se u ovom trenutku bespomoćnom! Kako da iz njega izvučem priznanje općenito, ne samo misleći na ovaj primjer? Imate li kakav savjet?