de ja vu

[naty]

Uopće ne znam kako da vam opišem što mi se događa, ali evo probat ću jer sam jako zabrinuta.

Prije par godina doživjela sam veliki stres na poslu, tako da sam jedan dan bila totalno dezorijentirana, imala strašnu glavobolju, tako da su me čak slali i na ct glave. Ali to je prošlo svi nalazi su bili ok, i jedino što su rekli je da je od stresa.

Nakon toga imala sam par čudnih epizoda, nekakav doživljaj već viđenog koji u meni stvara osjećaj da ću umrijeti :shock: , val topline koji se širi iz utrobe, glavobolja, nedostatak zraka...... Ma još puno toga osjećam u tom trenutku kad me to obuzme, ali ne znam kako bih vam to objasnila.

Uglavnom sad mi se to ponovo počelo događati, makar nisam baš pod nekakvim stresom i užasno me to straši.

Uglavnom malo mi je glupo doći doktoru i reći, znate ja imam nekakav odvratan de ja vu feeling i mislim da ću u tom trenutku kad mi se to događa umrijeti Čovjek će me vjerojatno momentalno strpati u ludaru

Zato vas molim, ako ima neki dobar psiholog ili psihijatar neka mi se javi sa objašnjenjem. Možda su to napadaji panike, ali uslijed čega se oni manifestiraju.

Stvarno ne znam koji bi bio razlog, doma je sve ok, znači obiteljski život je skoro pa idiličan, na poslu jedan dan više živciranja, drugi dan manje...

Inače ja sam od malih nogu opterećena smrću, boleštinama i užasno me sve to plaši (ali koga ne) i stvarno ne znam zašto mi se ovo događa.

A osjećaj je zaista, zaista intenzivan i užasan......Tako da sam stvarno paralizirana od straha.

[Lutonjica]

a ja bih ovako na prvu loptu isto rekla napadi panike.
nema veze što je na poslu i u obitelji sve ok, ako postoje više ili manje svjesne stvari koje te muče (npr. "inače ja sam od malih nogu opterećena smrću, boleštinama i užasno me sve to plaši" ).

nitko te neće strpati u ludnicu
ali ne treba ti doktor opće prakse, nađi si dobrog psihologa da malo obuzdaš te napade panike.

btw, i ja ih imam. pojačali su se dolaskom djece - jer za njihov život i zdravlje se brinem više nego za svoje ili bilo kog drugog.

[cvijeta73]

meni su napadi panike nestali s rođenjem 1. djeteta...i ne vratili se više, NIKAD. to je tako odvratan osjećaj, strah od smrti, i samo onaj feeling u glavi kad pomisliš "evo ga, sad bi mogao" i onda stvarno i počne. brrrr.

[zhabica]

i ja bi rekla da je napadaj panike. meni se dogodio prije par godina. vec sam pisala o tome. ruzan je osjecaj, kad sam rijesila neke situacije nije se vise javljalo. imas dosta topica o tome malo procacjka. nisi jedina

[naty]

btw, i ja ih imam. pojačali su se dolaskom djece - jer za njihov život i zdravlje se brinem više nego za svoje ili bilo kog drugog.

To neću ni spominjati, u svakoj sitnici vidim opasnost po njih, napravim paniku iz ničega, pa ono što bi bilo da je bilo

Zar stvarno osjećaj panike može izazvati osjećaj kao da ću se srušiti iste sekunde, (i umrijeti naravno), da li stvarno mogu imati toliko stvaran osjećaj vrtoglavice, te nekakve topline koja mi se širi iz utrobe, nedostatak zraka, ma grozno.....

Meni to jednostavno počne sa tim da da mi nekakav zvuk, pogled ili neka sitnica izazove paniku tipa ovo sam već vidjela, ovo sam već radila i onda se strašno trudim skrenuti pažnju na nešto drugo, misliti na nešto drugo, popiti čašu vode , trčim van da udahnem malo zraka i onda prođe. Ali imam osjećaj da traje dugo i jednostavno umirem od straha u tom stanju, a niti ne znam kako bih ga dovoljno objasnila...

[cvijeta73]

Zar stvarno osjećaj panike može izazvati osjećaj kao da ću se srušiti iste sekunde, (i umrijeti naravno), da li stvarno mogu imati toliko stvaran osjećaj vrtoglavice, te nekakve topline koja mi se širi iz utrobe, nedostatak zraka, ma grozno.....

uuu, da - itekako. ja sam par puta završila na hitnoj pomoći, kod kardiologa. sa simptomima predinfarktnog stanja. čudo je ta psiha.
meni su pomogle kapi valerijane. i naravno, spoznaja da ipak neću umrijeti i da je to - napad panike.
ali, nikakvo samouvjeravanje nije pomagalo u tim situacijama. kad krene, ne bi se nikako mogla smiriti, ma koliko se trudila govoriti...nije mi ništa, nije mi ništa...

[zhabica]

Zar stvarno osjećaj panike može izazvati osjećaj kao da ću se srušiti iste sekunde, (i umrijeti naravno), da li stvarno mogu imati toliko stvaran osjećaj vrtoglavice, te nekakve topline koja mi se širi iz utrobe, nedostatak zraka, ma grozno.....

uuu, da - itekako.

x

[naty]

[[/quote]

ali, nikakvo samouvjeravanje nije pomagalo u tim situacijama. kad krene, ne bi se nikako mogla smiriti, ma koliko se trudila govoriti...nije mi ništa, nije mi ništa...[/quote]

Tako si i ja nekako pokušavam govoriti, ali ne pali.

Vjerojatno zbog toga što ja stvarno mislim da sa mnom nešto ozbiljno ne štima

[zhabica]

[

ali, nikakvo samouvjeravanje nije pomagalo u tim situacijama. kad krene, ne bi se nikako mogla smiriti, ma koliko se trudila govoriti...nije mi ništa, nije mi ništa...[/quote]

Tako si i ja nekako pokušavam govoriti, ali ne pali.

Vjerojatno zbog toga što ja stvarno mislim da sa mnom nešto ozbiljno ne štima [/quote]

onda podji kod nekog (psiholog, psihoterapeut, psihijatar...) tko ce te uvjerit da je s tobom sve u redu ili ako nesto ne stima pomoc ti da se izvuces iz toga sto ne stima. sta mislis?

[donna]

ja se isto panično bojim smrti ali ne svoje..nego obitelji navačer kad počnem razmišljati kada legnem obuzme me starh i panika,nemogu zaspati..to je i prije bilo,nije to sad odjednom :/
a da ne kažem kako imam paniku tipa kad je mala na toboganu sve mislim sad će tresnuti s njega,pa kad trči panika tipa sad će pasti i razbiti glavu,da će pasti s kreveta kada spava a nisam kraj nje...što se nje tiče oko svega me hvata panika!

[naty]

[

Vjerojatno zbog toga što ja stvarno mislim da sa mnom nešto ozbiljno ne štima

onda podji kod nekog (psiholog, psihoterapeut, psihijatar...) tko ce te uvjerit da je s tobom sve u redu ili ako nesto ne stima pomoc ti da se izvuces iz toga sto ne stima. sta mislis?[/quote]


Da malo pojasnim, ja u tom trenutku kad mi se to događa mislim da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu, tipa imam neku ozbiljnu bolest i stvarno ću umrijeti.

To što mi se događa je stvarno, ja si to ne umišljam, jučer su se i kolege na poslu uvjerile u to da se sa mnom stvarno nešto događa.

Ali kažem s druge strane stvarno nemam razloga za takve napade, jer mi je u privatnom životu stvarno sve ok. Posao je druga priča, ali ni tamo nije takva situacija da imam neke osnove za ovakve napadaje.

Znam ja da ovakve stvari prvenstveno polaze od psihe zato se stalno preispitujem i tražim razlog za ovo, ali ga jednostavno ne mogu naći.

Zato je po meni jedini razlog u nekoj opakoj boleštini :shock: (ne daj Bože)

[zhabica]

Znam ja da ovakve stvari prvenstveno polaze od psihe zato se stalno preispitujem i tražim razlog za ovo, ali ga jednostavno ne mogu naći.

tome i sluze strucnjaci. osim ako ti i sama nisi strucnjak za covjekovu psihu(ologiju)?

meni bi bilo lakse potrazit savjet i pomoc psihologa/psihoterapeuta nego mislit da sam tesko bolesna. al to sam ja.

[naty]

[quote="zhabicameni bi bilo lakse potrazit savjet i pomoc psihologa/psihoterapeuta nego mislit da sam tesko bolesna. al to sam ja.

[/quote]

Ma ako se ovo nastavi ovakvim intezitetom naravno da ću potražiti pomoć.

Ali opet se uvjeravam da će to prestati, prestalo je i prije pa će valjda i sad.

Ali ova dva dana je stvarno često, jedan za drugim.

Evo i maloprije dok sam pisala post mi se opet desila ta slika prepoznatljivog, i onda su mi usta počela kao trnut, nisam imala zraka, pa sam se legla na pod i digla noge misleći možda je tlak u pitanju.

Sad sam opet ok, ali prestravljena.

Ipak puno mi znači što vidim da nisam sama, da nisam jedina kojoj se ovakve neobjašnjive stvari događaju.

Zato cure puno hvala i neću vas više gnjaviti nego ću jednostavno ako ovo ne prestane otići doktoru.

[zhabica]

Zato cure puno hvala i neću vas više gnjaviti nego ću jednostavno ako ovo ne prestane otići doktoru.

ne gnjavis uopce. samo ti pitaj, tome i sluzi forum. nadam se da sam/smo ti pomogli.

sretno i relax!

[cvijeta73]

ja se isto panično bojim smrti ali ne svoje..nego obitelji navačer kad počnem razmišljati kada legnem obuzme me starh i panika,nemogu zaspati..to je i prije bilo,nije to sad odjednom :/
a da ne kažem kako imam paniku tipa kad je mala na toboganu sve mislim sad će tresnuti s njega,pa kad trči panika tipa sad će pasti i razbiti glavu,da će pasti s kreveta kada spava a nisam kraj nje...što se nje tiče oko svega me hvata panika!

donna, to je sasvim druga stvar nego napadi panike. ovaj tvoj strah je racionalan i javlja se u za to predviđenim okolnostima. a napadi panike se javljaju iznenada, ničim izazvani i obično dolaze u periodu kad misliš da je sve u redu. onda kad je prava panika, ne brini - biti ćeš staložena i mirna. e da, i prate ih razne fizičke manifestacije - kod mene je bio slučaj da mi je srce podivljalo, vrućina, trnjenje, drhtavica, kao da si u nekakvom drugom svijetu, ne možeš napraviti jedan korak iz straha od pada u nesvjest (nikad nisam pala, btw) i sl.

poanta je u ovome misliš, a ustvari negdje se uz put toliko toga skupilo, da je moralo negdje izbaciti.
kod mene je bio slučaj s faksom - u suštini totalno bezveze, nikakav problem, ali vljda mi je pritisak u tom periodu bio toliko velik, a da ga ustvari nisam bila ni svjesna.
meni je puno pomogao razgovor s doktorom, ja nisam bila kod psihologa nego kardiologa koji je isto imao puno iskustva s tim napadima panike.
i opet ponavljam, kapi valerijane su me spasile - nakon što sam postala svjesna da neću umrijeti, svako jutro bi (bez obzira kako se osjećala), popila te kapi. možda je bio placebo - ne znam, ali dugo, dugo, nakon toga san uvijek u torbici imala te kapi - za ne daj bože. i to mi je davalo neku sigurnost.
a u bolnici, na hitnoj - samo su me svaki put uvalili 2 apaurina i naravno, sve je odmah prestalo. tako da mi je i to pomoglo - jer nijedna ozbiljna bolest ne prestaje ako popiješ tabletu za smirenje.

[Kaae]

Vec sama cinjenica da si svjesna da ti napadi nastupaju i da su te situacije uglavnom nicim izazvane stavlja te vec negdje na pola puta prema rjesenju problema. Ako mislis da ne mozes sama otkriti uzrok svakako bi bilo najbolje porazgovarati s psihijatrom ili psihologom. Prema onome sto sam cula, cesto pomaze promjena aktivnosti - razgovor s nekim, promjena polozaja tijela, voda, svjez zrak... doslovno bilo sto sto ce barem nakratko odvuci paznju.

[snorki]

Zar stvarno osjećaj panike može izazvati osjećaj kao da ću se srušiti iste sekunde, (i umrijeti naravno), da li stvarno mogu imati toliko stvaran osjećaj vrtoglavice, te nekakve topline koja mi se širi iz utrobe, nedostatak zraka, ma grozno.....

uuu, da - itekako. ja sam par puta završila na hitnoj pomoći, kod kardiologa. sa simptomima predinfarktnog stanja. čudo je ta psiha.
meni su pomogle kapi valerijane. i naravno, spoznaja da ipak neću umrijeti i da je to - napad panike.
ali, nikakvo samouvjeravanje nije pomagalo u tim situacijama. kad krene, ne bi se nikako mogla smiriti, ma koliko se trudila govoriti...nije mi ništa, nije mi ništa...

i ja sam prije nekoliko godina. Trajalo je dva mjeseca, tako sto bih svaka cetiri dana imala te "napade".
Bitno je samo kad podjes razmisljat o tako tim strasnim stvarima, jednostavno okrenut misli na nesto drugo. Otrgnut se.
I uvijek se sjetim one recenice iz Trdjave "Lovi ribu Ahmete Sabo"

[@n@]

Draga, imaš napadaje panike. Potraži pomoć psihijatra i ne brini previše.

[mim]

Organizam na stres može reagirati i više godina nakon što se on dogodi.
Napadaji panike mogu se manifestirati na razne načine. Najčešće su slični gotovo predinfarktnom stanju.
Dobro da si svjesna o čemu se točno radi. Time si riješila pola problema.

Ja ti uz ovo što su ti cure rekle mogu još samo savjetovati kvalitetan tečaj meditacije ili bilo koju duhovnu metodu ako se u tome prepoznaš i nađeš. Dugoročno jako smiruje iznutra.

[Anemona]

Sad si me podsjetila. Imala sam takve "de ja vu" napadaje kao dijete. To mi je bilo koma. Bili su vrlo slični tome što ti opisuješ, a ja se nisam usudila nikome reči jer nisam uopče znala opisati što se događa. Uvijek ih je "okinuo" neki "de ja vu" osjećaj, pa toplina kroz cijelo tijelo, pa strašno lupanje srca i onako neka odsutnost u glavi. Uh, baš ružna uspomena, toga se nisam godinama sjetila. Uglavnom, prošlo je samo od sebe, ali potraži pomoć ako možeš. Znam kako ti je.

[naty]

prošlo je samo od sebe, ali potraži pomoć ako možeš. Znam kako ti je.

Da bar i meni prođe samo od sebe.

Mislim i meni to prođe na neko određeno vrijeme, ali onda ih "okine" neki "de ja vu" feeling i evo ih opet.

Što se tiče ovog da se nisi usudila nikome reći, dovoljno je da ti kažem da ste vi prve i jedine kojima sam to opisala i drago mi je da ste me shvatile na prvu jer sam mislila da to nitko neće moći razumjeti

[zhabica]

jer sam mislila da to nitko neće moći razumjeti

[ana.m]

Kaj se tiče samog pojma de ja vu događa mi se ponekad, ali to su situacije kada mi se u nekoliko sekundi izdogađa nešto što mi se čini da sam već proživjela, ali bez straha i panike, samo feeling, znači ono, klasika.
A Napadi panike, strah...Pa sad baš možda ne baš toliko neka panika, koliko strah. Ja sam rano izgubila mamu i niti je se ne sjećam, ali sam cijeli svoj život živjela s tom spoznajom i od kada ja imam svoju djecu, strah me svega. Najviše vožnje u autu, pa onda otmice, toga da mi se dijete izgubi, razboli, kad vidim balkon, stepenice, otvoren prozor, prelaska preko ceste, a da ne gorovim kak se koma osjećam kad samo pomislim da će jednoga dana morati po cesti hodati bez mene. Ma strava!
Ako se dogodi nekaj kaj se sretno zavšri, mjesecima mi ne izlazi iz glave "A kaj bi bilo da je bilo...." i pri otme me oblije hladan znij, uhvati me strah. I naravno da se bojim da se nekaj ne desi MM-u ili meni, da djeca ne ostanu bez nas.
Prije kad bi se recimo vozila starom cestom na more, onaj dio gdje je zavojito i strmo, na Velebitu...Ja bi skakutala po autu, pjevušila, nagnula se na prozor.
A SAD!!! Zaljepim se za auto, ne gledam ni lijevo ni desno, kočim nogama, znoje mi se dlanovi...
Ili općenito u vožnji ako idemo negdje malo dalje, ako MM malo zakoči, mene PRETRNE!
Možda je sve to sličmo samo se malo drugačije manifestira kod svakoga.
Možda bih i ja trebala potražiti neku stručnu pomoć, čisto zato da se osjećam bolje i da me nije toliko strah!

[aishwarya]

Hej Naty,
sorry ako ću možda ponoviti već rečeno (nisam pažljivo iščitavala odgovore). Moj savjet je otiđi prvo kod liječnika opće prakse, postoje i neke bolesti koje mogu izazvati slične simptome kao što su napadaji panike (makar sumnjam, tako si detaljno opisala ono što se i meni događalo) i NEMOJ ČEKATI da prođe samo od sebe - nema razloga da trpiš jer pomoć postoji.

[ljiljan@]

Jesi li ti Naty riješila taj problem na poslu koji ti je svojevremeno uzrokovao traumu?

[sorciere]

Kaj se tiče samog pojma de ja vu

kaj se tiče samog pojma - on kao takav ne postoji... to bi bilo kao da ja

pi šem o vu re če ni cu na o vaj na čin...

piše se DEJA VU. :?

[Ora]

Deja vu - recimo da postoji onda sam ga imala mnogo puta. Npr. kada sam jednom došla na jedno mjesto gdje sam bila prvi put u životu znala sam sve što se gdje nalazi... kakav je bio raspored prostotija itd... to je samo jedan od primjera...

Napadaju panike - imala sam ih možda dva puta u života, ali ne u vezi smrti već nekih drugih stvari...

[škorpion]

oooooooo,napadaji panike...moj najbolji prijatelj od prije par godina
riješila sam ih se...ne daj bože nikad više osjetiti takvo nešto.
a kako sam ih se riješila? pila sam antidepresive(seroxat) 9 mj.,ostala trudna,bacila tablete i poslije nikad više nisam imala napad panike.
ali.....nakon par mj.poslije poroda zaglibila sam u strah od bolesti ilitiga hipohondriju-bila sam uvjerena da umirem,da imam rak želuca,pa da imam rak debelog crijeva
nije mi se više dalo zahebavati sa tabletama i krenula sam na psihoterapije kod privatnice
žena je fantastična mada za te pare mora i biti :/ ...sve mi je objasnila kako je do toga postepeno dolazilo,što se dešavalo u mom organizmu,zbog čega je kulminiralo.....

i ono najvažnije od svega-draga moja,imam savršen život,ostavrujemo si sve ciljeve malo po malo,imam troje žive,zdrave i predivne djece..ali,kvaka je u mom djetinjstvu-nikad nisam imala nikakav odnos sa starcima,mama mi je umrla prije 5 godina a živjela sam u nadi da će se naš odnos promijeniti ...naravno da je s njom umrla i nada za onime za čime sam se veselila godinama
sad sve to lijepo polako rješavam psihoterapijom,pokušavamo doći do srži problema i ja sa osjećam super,to je najvažnije.
riješila sam se knedle u grlu,riješila sam se vrtoglavice uzrokovane psihom,riješila sam se pretakanja po crijevima,bolova u želucu koji su bili zbog stresa....živim punim plućima
i tebi od sveg srca želim isto ali se moraš pokrenuti-kreni od dr.opće prakse,idi vadit krv obavezno i za štitnjaču,daj stolicu i mokraću na analizu...ako bude to sve ok,znaš šta ti je
tako sam i ja napravila...svi nalazi super jedino je bila bakterija u glavi

i organizam na stres ne reagira odmah....kod mene su prošle godine i godine shanja u životu prije prvog napada panike

[puhovi obožavaju smokve]

ja se isto panično bojim smrti ali ne svoje..nego obitelji navačer kad počnem razmišljati kada legnem obuzme me starh i panika,nemogu zaspati..to je i prije bilo,nije to sad odjednom :/
a da ne kažem kako imam paniku tipa kad je mala na toboganu sve mislim sad će tresnuti s njega,pa kad trči panika tipa sad će pasti i razbiti glavu,da će pasti s kreveta kada spava a nisam kraj nje...što se nje tiče oko svega me hvata panika!

pokusaj osvijestiti da su misli, bile one negativne, ili pozitivne, mooocna stvar, cak do te mjere da mogu utjecati na dogadaje. znas ono, kazes djetetu - "pazi, past ces" i ono padne :shock: ; to se na knjizevnom hrvatskom zove "self - fulfilling prophecy" - kazemo nesto i to se dogodi, znaci svjesno radi na tome da mislis pozitivno - pri tom ti moze pomoci molitva, meditacija; ja sam se tako zauvijek oslobodila onih kojekakvih negativnih misli koje dolaze nepozvane tko zna otkud, vise nemam nepozvanih uljeza u svom umu;
ovakvi osjecaji su umnogome posljedica neljudskog tretmana novorodencadi i nehumanog poroda, izranjaju duboko iz podsvijesti, ne sjecamo se tih dozivljaja, ali traume su u nama; kazu npr. da takav napadaj panike osjeca novorodence kad mu se nasilno prereze pupcana vrpca prije nego sto prodise kasnije razne situacije budu triger za taj osjecaj panike koji je duboko u nama... ne zelim ni zamisljati kako se osjeca beba cijoj mami daju drip vecina smo to prosli, zato se toliko ljudi i javlja s takvim problemima,
ali treba to osvijestiti i raditi na tome, to su vase misli i mozete ih kontrolirati (najlakse je uz pomoc neke tehnike, meditacije). postoje pomocna sredstva, formule, poput mantranja, chantanja, zazivanja svetaca, nadite si nesto sto djeluje u vasem slucaju, duboko disite - ili pjevajte ili vristite ili trcite kad se desi napadaj panike i malo po malo cete se izvuci iz toga.