Bilo bi lijepo (samo) da je drugačije počelo…

[linda_p]

Prvo bih se htjela zahvaliti svima koji su ovdje ispričali svoje priče s poroda. Bilo ih je lijepo čitati i meni su puno pomogle u trudnoći. Pa evo i moje priče. Rodila sam prije pet mjeseci u Varaždinu.
Trudnoća mi je počela s bakterijom beta-hemolitički streptokok (BHS) u urinu, nadjeno odmah pri prvom pregledu i manjim krvarenjem (hematom na maternici – povukao se mirovanjem). Nakon što su me svi isprepadali kaj mi se sve može dogoditi od BHS (djelom samo bapske priče, al nažalost i neka loša iskustva drugih), ja sam zaključila da je najbolje da više ne govorim nikome što mi je jer će sekiranje i paničarenje samo štetiti mojoj bebi. Nasreću nakon popijenih antibiotika i ponovljenih pretraga, svi su nalazi bili ok, kao i ostatak moje trudnoće.
U trećem tromjesečju pročitala sam na rodinim stranicama prvi puta tekstove o fiziološkom porodu i saznala tko je Michael Odent. Jako su mi se svidjeli njegovi stavovi o porodu. Tada sam znala da kada bih živjela u Engleskoj sigurno bi odabrala porod kod kuće uz doulu. Kada je na tečaju za trudnice, Erika spomenula fiziološki porod, rekla sam ok, bar ću roditi u bolnici u kojoj je bar netko čuo za to (ionako sam mislila veći dio poroda odraditi kod kuće jer stanujem deset minuta pješke do bolnice). Mom suprugu se na tečaju jako svidio stolčić i jednom prilikom mi je rekao – Roditi ćeš ti na stolčiću, bez epiziotomije i bez dripa. Nažalost ništa od toga se nije ostvarilo. Na prvi pregled u bolnicu došla sam s 38+0 tjedana jer je moj ginekolog bio na godišnjem, a ja sam znala da bi beba trebala doći ili tjedan dana ranije ili tjedan dana kasnije (a ne onak kak to moj ginekolog računa - od zadnje menstruacije i to je to). Pregledao me dr.1. Bio je jako simpa, veli on: otvorena jedan prst i misli si – dal da gleda plodnu vodu ili ne. Veli on, ako ćete roditi tjedan dana ranije, trebao bi gledati, a ako ćete kasnije, onda ne treba. I odluči on da će ipak pogledati – blago mliječna, +/++ i veli on: mislim ja da ćete vi roditi dosta ranije. Kontrola za 4 dana. U sljedeća 2 tjedna naručili su me još 4 puta na preglede i pregledala me 3 različita doktora. Dr 2. me samo vaginalno pregledala, dr. 3 napravio kratki UZV, dr 4. opet napravio amnioskopiju i naručio me na pregled ponovo na termin poroda. Ja nikakve znakove za porod nisam imala – nikakve pripremne trudove, nikakve kontrakcije maternice, nikakve bolove u križima, beba je bila normalno aktivna kao i cijelu trudnoću, nije se moglo reći da se nešto posebno spustila prema zdjelici jer je cijelu trudnoću bila jako nisko (mislim da niže ne bi niti išlo), ctg na svkom pregledu OK, bez trudova i ja već zaključila da će moj bebač ipak kasniti tjedan dana. Ali na pregledu na dan termina dr. 4. pri amnioskopiji konstatira da u cijevi ima plodne vode tj. da mi je pukao vodenjak i počne me ispitivati i popunjavati papire za prijem u bolnicu. Ja naravno u šoku. I objašnjavam ja njemu da ja još moram doma, da moram po stvari i da ja sad ne mogu ostati. On me gleda i kaže kako to nije praksa i da trebam ostati u bolnici. Sestra mi kaže, ali to će vam sada početi curiti, sve po nogama. Ja rekla da me nije briga (sva sreća da u blaženom neznanju nisam znala o kojoj se ustvari KOLIČINI plodne vode radi ) i da ja idem doma i vraćam se za jedan sat kada mi dodje suprug koji radi u Zagrebu. Nije da me doktor pustio, on bi mene naravno odmah na brijanje i klizmu, a suprug neka Vam donese stvari, pa on će doći za 45 min iz Zg. Ali nije bilo šanse da me neko zadrži. Znam da živim negdje vani da bi čekali na moje trudove bar 24 sata. Kako sam ja potpuno sigurna da mi do tada nije iscurila niti jedna kap plodne vode (gaće su mi svaki dan bile potpuno suhe, ništa nije kapalo, niti mokraća, niti plodna voda) mislim da se doktoru pri pregledu dogodilo da je probušio onaj jedan ovoj od vodenjaka (i dr. sam je rekao da mi je probušena vjerojatno samo ta prva opna kada sam rekla da idem doma pa nek curi šta curi). Namjerno ili slučajno mu se to dogodilo? Možda i slučajno jer je beba bila jako nisko kroz cijelu trudnoću, ali po pričama koje sam kasnije čula o istom doktoru, vjerojatnije je da je namjerno. Ljuta, ljuta i strašno ljuta hodam do doma, zovem muža neka dodje da ću eto, silom prilika ipak danas roditi. I pri tome hodanju do doma počinjem osjećati lagano škakljanje po trbuhu – jupiii, :D ajde da barem malo osjetim svoje trudove prije nego mi stave drip. Ono ljuta, ljuta, odnosilo se na film koji sam vrtila u glavi – doći ćemo u bolnicu, probušiti će mi vodenjak dokraja, dati drip i do ponoći sam vjerojatno gotova – ništa od mog fiziološkog poroda – zato sam bila ljutita.
U bolnicu mi se nije žurilo nazad, dočekala sam supruga, on me obrijao, on je fino ručao (ja naravno nisam, samo doručak još ujutro prije pregleda) i u 14 sati evo nas nazad u bolnici. Ono što tada nisam znala bilo je da ću roditi tek za 23 sata (e da sam to znala, bar bi pošteno ručala). Prijam, ponovo pitanja (a već ujutro sam odgovorila na hrpu toga), ponovo mjerenje tlaka (kao prošlo je par sati od zadnjeg), ja naravno potpisujem onaj papir o suglasnosti da se slažem sa svime i smijem se jer su sada dodali i poseban odlomak ispod toga da potpišeš ako se ne slažeš (vjerojatno nakon što su neke žene odbijale potpisati tu suglasnost što sam čitala prije na rodi). I došla ja tako i do sobe za „pripremu“. Velim ja babici da sam se obrijala (ne baš prema njihovim standardima ), -Dobro, onda ćemo dati klistir. Protiv toga nisam imala ništa protiv jer naravno crijeva mi se nisu čistila. Imala sam pravilne, ali slabašne trudove još od jutarnjeg pregleda, ali to nije ništa boljelo (više kao da me nešto škaklja po trbuhu). Nakon klistira dodje druga babica po mene, a ja njoj velim da bi ja još jedan klistir 8) (meni se činilo da su mi crijeva i dalje puna i baš bi mi pasalo da ih još malo „isperem“, a i taj klistir nije bilo ništ strašno). Babica se skoro srušila od iznenadjenja – veli ona meni, ma ne treba vam još, to je dosta. Obično se žene bune i protiv toga, a vi bi još??? I ništa, odoh ja u radjaonu. I prikopčali me na ctg. Pregledao me dr.5 (tek negdje oko 19 sati). I veli on: Ostavit ćemo malo da maternica omekša. Trudove sam imala pravilne, ali jako slabe, nikakva plodna voda nije curila, a doktoru je valjda bilo dosta posla taj dan i htio čovjek valjda mirnu noć. Ja presretna jer još nitko ne spominje bušenje vodenjaka, MM dosadno jer nema baš posla za njega, došla i druga smjena babica, svi se gledamo i pitamo što ja tu uopće radim. U 22 sata pregledava me dr.6 i zaključi da sam se s 2 prsta otvorila na 3, trudovi i dalje pravilni, ali jakooo slabi (menga me boli tisuću puta jače). I pita me kada mi je termin, a danas? – pa dobro, ajmo onda ćemo probušiti vodenjak. I ode. Pitam ja babicu kaj ne bum dobila drip??? Veli ona ne. Ja presretna. Noć mi je bila baš lijepa. Osjećala sam se super. Imala sam prikopčani ctg, ali sam se mogla kretati i hodati oko kreveta. Hopsala sam po lopti kad mi je pasalo, čučala, ležala, ma mogla sam stvarno birati položaje. Najviše mi je pasalo da stojim nagnuta prema naprijed, podbočena na okvir od prozora. Babica nam je donijela i radio, tiha muzika je svirala cijelu noć, u sobi mrak. Jedino mi bilo žao muža, on je jadan već sav bio pospan i umoran, a baš nikakvog posla za njega. Natjerala sam ga da odspava u kutu, tak da ne mislim i ne brinem na njega. Trudovi mi jesu postali jači kada su mi probušili vodenjak, ali meni je to još uvijek bilo sasvim podnošljivo, nije me boljelo i više mi je služilo da vježbam disanje u trudu. Negdje usred noći evo babice i pita me dal me smije pregledati? Pa naravno – a kada ono ja samo 4-5 prstiju otvorena (za pet sati otvorila se samo prst i pol). Shvatila babica da nebu tu posla za nju te noći, pa nas lijepo ostavila same, u mraku i rekla da zovemo ako šta trebamo. Meni je pasala ta tišina i mir (nije bilo drugih rodilja), ali unatoč hopsanju po lopti i hodanju, znala sam da to nije to – trebalo bi to jače boljeti, a ono ja se još smijem i trudovi ne bole. Ujutro dolazi nova smjena babica i dr. 7 i prikopčaju me na drip. I meni i svima ostalima je bilo jasno da ću se ja sa tim svojim trudovima poradjati još 3 dana tako da niti ja nisam imala ništa protiv.Trudovi su postali jači (odmah), ali nisu me boljeli (ja očekivala nešto puno gore prema pričama drugih) tako da sam odbila bilo kakva sredstva za ublažavanje bolova. I uz drip, otvarala sam se jako polako. Znam da me nakon sat ili dva pod dripom dr. opet pregledao – 7 prstiju, a neće to još skoro. I veli on babici da pojača drip. Babica odlazi iz sobe, a ja ju podsjećam, pa rekao je doktor da mi pojačate drip – a ona će meni blago, onak majčinski – ne mogu ti više pojačati, već ide maksimalno. Tek kada sam se otvorila do 9 prstiju, velim ja MM da razmišljam da ipak tražim da mi daju nešto protiv bolova. Babica je to čula, i veli da mi sada ne mogu to dati (neki lijek na D… zaboravila ime) jer bi sada uspavalo bebu, da su mi to mogli dati kada sam bila na 7 prstiju, ali sada ne. Naravno čim je spomenula da bi se beba mogla uspavati ja sam zaboravila da me bilo kaj boli i dalje disala. Kasnije mi je još rekla da bi mi to pomoglo jer omekšava grlić maternice i pomaže bebi pri spuštanju, a moj maleni se nije htio spustiti još 2 sata nakon kaj sam se ja potpuno otvorila (baš mu se nije žurilo van). Babica je inače bila divna – nekoliko puta me pokušala upozoriti kako da dišem i disala sa mnom, ali meni to nažalost nije pasalo. Ja sam prema njenim riječima disala jako duboko jer mi je tako najviše pasalo i trudovi su mi tako bili sasvim ok, ali ona je rekla da to jako može iscrpiti nakon nekog vremena i probala mi pokazati da dišem da mi bude lakše. Ali takvo disanje je od mene zahtijevalo koncentraciju i upotrebu mozga, a ja sam ga poslala na spavanje (sve što je tražilo razmišljanje i koncentraciju ja sam poslala na spavanje i prepustila se trudovima i tijelu uvjerena da priroda zna što radi – na taj način sam vjerojatno i isključila dio centra za bol pa mogu reći da me porod i nije bolio – unatoč 6 sati pod dripom i tome da sam inače jako osjetljiva i na najmanju bol – prava kukavica). Masirala mi je i medjicu u trudu i stavljala tople obloge, rekla je da će probati bez epiz. ali da mi ne može ništa obećati do kraja (i ja sam je doma masirala i baš osjetila kako mi je svaki dan sve elastičnija).
Kako sam ja po prirodi prilično blijeda netko se sjetio tijekom jutra pitati me kada sam zadnji put jela? Ja rekla: -Jučer ujutro prije pregleda. - I ništa od tada? - Ne. - Pa što vam ovi iz noćne ništa nisu dali? - Ne. (Nisam ja od trudova baš niti bila gladna, niti bi mogla kaj jesti. Srećom bilo je keksa i banana za MM inače bi se on srušio od gladi.) I brzo mi prikopčali još i bočicu s glukozom. Kaj se tiče vode, mogla sam piti koliko sam htjela, ali niti to mi od trudova nije pasalo baš u nekim velikim količinama – po pola gutljaja tu i tamo. Dva puta su mi vadili krv tijekom poroda – nalazi su pokazivali da imam neku upalu. Naravno da mi je prostrujio moj BHS mislima, ali bez živciranja – dali su mi antibiotik.
Negdje tijekom jutra probala sam sjediti na stolčiću (htjela sam ja roditi na stolčiću), MM se učio kako da me najbolje primi, babica masirala medjicu, a kako se maleni nije dao van, opet smo otišli na stol. Tamo su me okretali s lijevog boka, pa na desni, pa opet na lijevi, na kraju su me ostavili na lijevom boku jer je valjda tako bilo najbolje za bebu. Ono kaj sam ja osjetila je da sam na lijevom boku imala konstantne trudove (uopće ne znam kada je koji prestajao, a kada novi počinjao) i dobila sam jaki nagon za tiskanjem. U početku mi je babica rekla da ne treba još tiskati, ali kako mali nikako da krene, a i ja se nisam mogla uvijek zaustaviti, počela ja tiskati tu i tamo. Ti stalni trudovi na lijevom boku, meni su zapravo odgovarali jer mi se nekak instinktivno činilo da je to ok (MM vjerojatno nije bilo tolko zabavno jer sam mu stalno visila za vratom ko malo majmunče i disala ko ludjak). Kada bi me babica okrenula na ledja (to nije skroz na ledjima jer mi je krevet bio povišen pa je više kao polusjedenje) imala sam osjećaj da ti trudovi slabe, kao da prestaju??? :shock: Mislim, bilo mi je tako lakše, malo odmora, ali pa ja ne mogu tako roditi??? Da sam mogla birati kako ću roditi, izabrala bi ležeći na lijevom boku. Dobro, nakon sat i pol (ili čak dva sata) tih konstantnih trudova na lijevom boku (babica mi je tada rekla da bi već davno rodila da su mi dali ono na D…) moje zlato je ipak odlučilo krenuti van i veli babica – dobro, ajmo sada na stolčić. Čim sam sjela na stolčić (MM me fino podbočio odozada) u pola sekunde meni prostruji glavom da to tako ipak neće ići. Opet sam osjetila da mi trudovi prestaju i pitam ja doktora (koji je stajao pokraj) u kojem položaju mogu na stolu roditi. Pa na leđima, a kako drugačije? –(pogled pa kaj uopće pitam, ko da sam s Marsa pala). Ja rekla - A ništa, idemo na stol (sve se odvijalo u par sekundi, babica se još nije stigla niti smjestiti). I legnem ja na stol (ustvari polusjedim), bočice putuju sa mnom, naravno trudova nema, ide pomoćna babica sastrane i masira mi trbuh da izazove trud (???), nešto slabo dolazi, ja nešto tiskam, prvi puta sam još pazila da bude u trbuh. Svi bi da ja tiskam, a ja nemam niti trudove, a kamoli neki nagon za tiskanjem (e da mi je tada bilo malo leći na lijevi bok). Babica opet masira trbuh da dodje novi trud, ja opet nešto tiskam, sada već zaboravljam i kak treba tiskati i onda pomoćna babica odluči da mi u sljedećem trudu pritisne trbuh. Malo je fulala maternicu i ja sam imala osjećaj da će mi želudac izaći van kroz usta i da ću se ispovraćat – ali nisam imala kaj pa zavičem: -Ne, to boli, ne mogu tiskati. I stvarno, tada me prvi puta zaboljelo tijekom poroda (drugi puta je bilo kada me doktor išao šivati – ja stvarno nikako da skužim zašto je tako teško pričekati 2 minute da lokalna anastezija počne djelovati). Čim sam ja viknula babica se makla i veli doktor, ajde budem ja. Ja mu velim da neću moći tiskati, a on veli da bu sve ok i da bum mogla. I stvarno je napravil nešt super, složio je ruke nekak kao u slovo t i nije ih stavio na trbuh nego malo gore. Ja sam mogla početi tiskati, a onda je on samo lagano prošao prema trbuhu i moj je bebač izašao van. Osjećaj je baš bio super, kao da sam na vrtuljku, a onda me još vjetar malo pogurne. Komentirao je babici, ma on je već bio vani, evo samo sam ga malo. Od svog tog mog tiskanja i netiskanja kak spada, babica je ipak napravila epiziotomiju. Tada mi nije smetalo, ali nažalost mislim da je osim same epiziotomije važnije da Vas dobro zašiju. Doktoru se nekud jako žurilo jer nije čekao da lokalna anestezija počne djelovati (usprkos mom protivljenju i vrištanju), a i ta tri vanjska šava i dva unutarnja je tak krasno napravil da sam ja nažalost još prošli tjedan liječila posljedice kod mog ginekologa.
Za vrijeme mog boravka u radjaoni izmjenile su se 3 smjene babica i na niti jednu nemam primjedbi, stvarno su sve bile super i maksimalno korektne, o svakom postupku i svemu kaj su radili su mi prije rekli, mogla sam koristiti sve kaj su imali (od lopte do stolčića za porod). Nažalost mislim da su i one ponekad ograničene nekim konzervativnijim liječnicima (rekla nam jedna), ali ja sam eto imala tu sreću da sam doktore vidjala jakoo malo – dodje, pogleda, kaže situaciju i ode (meni srećom više nije niti trebalo).
Babice su rekle da vjerojatno nisam mogla roditi na stolčiću jer sam bila jako iscrpljena – ja se tako nisam osjećala, a ne znaju one da od sreće i uzbudjenja nisam spavala sljedeća dva dana i dvije noći (kakva iscrpljenost?).
Moj porod mi je ostao u lijepoj uspomeni unatoč tome što je eto bio toliko medikaliziran, samo bilo bi lijepo da je sve drugačije počelo. Uvijek ću se pitati da li bi mome sinu oba testisa bila spuštena na svoje mjesto da se rodio tjedan dana kasnije tj. da je sve počelo mojim trudovima.
Od trenutka kada se rodio do izlaska iz bolnice bio je stalno kraj mene, osim onih 5 minuta kada su ga odveli na ispitivanje sluha. Prije poroda nisam niti mislila da će mi to toliko značiti, ali danas si ne mogu zamisliti kako bi to bilo da je bilo drugačije i svim budućim mamama bi preporučila da idu roditi u rodilište s 24 satnim rooming-om.

[Leica]

:D baš lijepo, malom bebaću.
I meni je moj drugi( prvi je bio carski), porod ostao u lijepom sječanju bez obzira na epiziotomiju.

[anima]

uvijek volim pročitati lijepa iskustva sa poroda

[Christy]

Važno je da je dobro završilo... :D :D :D

[odra]

Lijepo je kad ti ostane ugodno sjećanje! Čestitam!!!