Konkretno ja moram odbolovati svoje u osami,priča s drugim osobama

me jako živcira,a osobito me smetaju eksplozivni izljevi emocija.....plač, kukanje itd

Za svaki gubitak drage osobe u mom životu,imala sam neki mali speciifični ritual koji mi je pomogao da krenem dalje,npr obilazak nekih samo nama dragih mjesta,kava baš u tom kafiću, pismo koje bi napisala i spalila itd....

Nije da se čudim ili ne daj Bože ismijavam drugim ljudima koji se drugačije nose sa tugom i gubitkom, no smeta me što oni MENE ne poštuju i ne razumiju da za mene suze nisu mjerilo nečije tuge......

Kako je s vama?