Kako se nosite sa tugom?

[maria71]

Konkretno ja moram odbolovati svoje u osami,priča s drugim osobama

me jako živcira,a osobito me smetaju eksplozivni izljevi emocija.....plač, kukanje itd

Za svaki gubitak drage osobe u mom životu,imala sam neki mali speciifični ritual koji mi je pomogao da krenem dalje,npr obilazak nekih samo nama dragih mjesta,kava baš u tom kafiću, pismo koje bi napisala i spalila itd....

Nije da se čudim ili ne daj Bože ismijavam drugim ljudima koji se drugačije nose sa tugom i gubitkom, no smeta me što oni MENE ne poštuju i ne razumiju da za mene suze nisu mjerilo nečije tuge......

Kako je s vama?

[Luna Rocco]

Padam u depresiju, razmišljam o prolaznosti, ništavilu i besmislu i nervira me kad me netko pokušava utješiti s tim da je ta osoba na nebu, na ljepšem mjestu, da je u raju... Znam da neki ljudi u to vjeruju i jako mi je drago zbog njih, ali meni to nije utjeha nego samoobmana i nekako se naljutim kad netko mene pokuša tješiti na taj način.

Posebno poludim na frazu "vrijeme liječi sve rane".

Meni u smrti nema ništa lijepo, plemenito ni utješno i u stvari me još duže od tuge drži ogorčenje i naglašen osjećaj nepravde (pogotovo kad je riječ o mlađoj osobi, a dogodilo se da sam izgubila neke bliske mlađe ljude, uključujući dečka kad mi je bilo 19.).

Nikad ne tugujem u društvu, povlačim se u osamu.

[Linda]

Tražim utjehu u bliskim ljudima (mm-u uglavnom). Pomaže mi razgovor. Ne volim sa osamljivati, jer me to baca u još veći očaj.
Često potiskujem osjećaj tuge razmišljanjem o vedrijim temama. Znam da potiskivanje nije rješenje, ali u trenucima kad sam pretrpjela gubitke najbližih osoba, na životu me držala samo pomisao na moju dječicu i muža.
Ono čega se grozim jest činjenica da nema nikakvog načina da spriječim neizbježno i neznanje kad i gdje nas može zadesiti ono najgore. Prestrašna mi je pomisao da smo pred smrću svi jednaki- stari, mladi, bolesni, zdravi, tek rođeni, kao i oni još nerođeni.

[MalaSirena]

Ne znam nosim li se uopće s tugom ili je jednostavno prigušim u sebi dok ne prođe ili se zakopa još dublje. Sad mi je lakše jer je mišonja tu pa nemam pošteno niti vremena tugovati, inače bih vjerojatno pala u depresiju.

[Leki]

Tugu ne pokazujem, krijem je i zakopam duboko. Kad vise ne mogu podnijeti taj pritisak, onda se isplacem. Ali sve u osami. Nekako, tugu ne mogu dijeliti ni sa kim, ona je samo moja.
I nerviraju me tjesenja tipa: i bog bira koga ce uzeti, pa uzima one najbolje, ili to je bozja volja, bog dao, bog uzeo. Na te izjave poludim. Razumijem da je nekom lakse prihvatiti gubitak, ako vjeruje da je ta osoba sad na nekom boljem mjestu, ali onaj ko me poznaje, zna da to kod mene ne prolazi. Jos me vise plasi taj osjecaj da ne mogu nista promijeniti, da ne mogu ni na koji nacin uticati na ono sto ce se desiti.

[ornela_m]

Intenzivno razmisljam o ovoj temi potaknuta nesretnim gubitkom Virgo30 i njene obitelji.

Nekoliko puta sam u zivotu gubila osobe zbog kojih sam gotovo fizicki osjetila da mi se zaljuljalo tlo pod nogama. Svaki gubitak bio je razlicit, pocevsi od vrste odnosa koji smo imali, pa do nacina na koji su otisle iz mog zivota i onoga kako sam se kasnije osjecala. Kod mene pak suze jesu imale terapijski ucinak, jednostavno sam tip koji na takav nacin izbacuje prejake emocije (iz bilo kojeg dijela spektra) iz sebe. Najintenzivnije i najduze sam tugovala za mamom. Njezina smrt bila je cak najmanje iznenadjenje, jer je dugo bila bolesna i pred sami kraj smo znali da je pitanje dana kada ce nas napustiti. Imala sam se vremena pripremiti, ako je to moguce, za sami rastanak, imala sam i srecu da je jedna draga osoba razgovarala sa mnom tih dana i rekla stvari koje su pomogle da prebrodim pocetni period. Znala sam vrlo dobro kakva je osoba moja mama i sta zeli ili ne zeli od nas nakon njenog odlaska, imala sam i jos imam tatu koji je odigrao svoju ulogu u cijelom tom procesu (nekad mi se cinilo da je bilo na ustrb njegovog vlastitog suocavanja sa gubitkom).
Ispocetka sam vjerovala da sam relativno lako prebrodila tu krizu koje sam se pribojavala. Nisam doduse tada imala dovoljno razvijenu svijest o zatvaranju nekih krugova u odnosu koji sam izgubila, ali sam vjerovala da je moj nacin jos uvijek bio dobar. Uz to sam imala sam par snova koji su bili vrlo jasni indikatori o cemu sam tada razmisljala, cega sam se najvise pribojavala (novih gubitaka mojih najblizih), pokusavala sam ih osvjestiti, nauciti nesto iz njih, sebi reci da ne zatrpavam emocije koje su kroz te snove ocito pokusavale isplivati vani. Cinilo mi se da je to - to.
I onda je naislo, u vidu sasvim nevinog paketica kolaca i higijenskih potrepstina koji je mojoj tadasnjoj cimerici u studentskom domu poslala njezina mama. Jednostavno sam se suocila s necim sto sam pokusavala ne vidjeti, tu golu cinjenicu da meni takvo sto vise niko nikada nece moci pripremiti, taj paketic ljubavi i paznje, da nema nasih telefonskih razgovora ponedjeljkom na vecer... 6 mjeseci nakon smrti moje mame nastupio je period emotivnog praznjenja, tesko se i sada mogu sjetiti drugog perioda mog zivota perioda kad bih zaspala uplakana. Nemam pojma koliko je faza trajala, ali se nisam borila protiv nje. I nekako je proslo, fraza koju sam mrzila da vrijeme lijeci rane, zaista se pokazala istinitom. Drugi put intenzivan osjecaj tuge zbog mame me preplavio dok sam radila diplomsku radnju, cinjenica da mama nece biti tu natjerala je suze bezbroj puta. Kad sam se udavala vec je bilo malo lakse, tada nisam plakala ja, ali jesu svi gosti na veceri - kad sam im se ja obratila, spomenula sam i moju mamu i MM tatu koji nisu sa nama, te cini mi se na takav nacin razbila knedlu u grlu i sebi i svima koji su razmisljali kako bi bilo lijepo da su i oni docekali taj nas dan.

Ostala je iz tog gubitka spoznaja, i jos uvijek ju dogradjujem, da je tuga tih ali intenzivan osjecaj kojem treba dati prostor, treba ju odzivjeti i izzivjeti, a onda krenuti dalje - bez imalo krivice sto se opet radujemo zivotu. Pomoglo mi je to iskustvo da se nosim s nekim drugim stvarima koje su se desile, nadam se da je pomoglo i nekim ljudima oko mene koji su sami prolazili slicne krize. Gubitak treba prihvatiti, odzivjeti, zatvoriti krug i onda nastaviti dalje, po mogucnosti s osjecajem srece da smo bar malo dijelili vrijeme i prostor s ljudima kojih vise nema. Svaka od tih faza traje, koliko dugo - to je vec sasvim individualno, no mislim da je jako bitno sebi dati prostora.

A to kako ce drugi odreagirati na nas nacin nosenja s tugom, to je ujedno oblik neopostivanja nas samih i kao i nesuocavanja sa vlastitim emocijama. Kao sto rekoh, meni su suze terapija - ali uglavnom na samo jer se ljudi znaju potpuno izgubiti ako se rasplaces javno, ne znajuci sta im sljedece doalzi od tebe i kako reagirati.

[Linda]

Ornela, točno znam o čemu pišeš- gubitak roditelja je nešto strašno i otkad mi se to dogodilo, osjećam se nekako obilježeno, tim više što sam nakon mamine smrti izgubila i tatu. I to je povuklo za sobom čitavu lavinu- nema više naše kuće, našeg psa, našeg zajedništva... cijela obitelj je nestala i gotovo da nema traga da je ikad postojala.
Jedina i najveća utjeha mi je moja nova obitelj-moj muž i dvije srećice. Ne znam da li je to Bog ili neka druga viša sila tako uredila, ali u pravo vrijeme mi je ukazana prilika da okrenem novi list, da dobijem priliku nastaviti misiju moje predivne mame na svojoj djeci, da stvorim novu obitelj i pronađem svoje novo mjesto pod suncem. Moja majčinska uloga pružila mi je ogromnu utjehu i smisao mog postojanja. Kroz mene sad progovara moja mama dok pjevam mojim curicama pjesmice koje me je ona naučila, kad im tepam kao što je meni mama tepala, kad pečem medenjake po receptu napisanom maminim rukopisom... Ona živi u meni i to mi je utjeha. A da vidite samo kakve predivne rupice na obraščićima je nasljedila moja Linda od svoje bake koju nikad nije upoznala...

Moja obitelj je moj smisao života i hvata me jeza pri pomisli da su svi smrtnici i da je kraj uvijek svima jednak, pa tako i njima, i meni. Toga sam itekako svjesna, ali pokušavam potisnuti te negativne emocije (potaknute prvenstveno strašnom tragedijom naše Virgo) i iskoristiti svaki trenutak na uživanje u mojim mrvicama i suprugu.

[summer]

Ja u stvari ne bi jos ni trebala pisati na ovu temu, jer srecom nisam izgubila nikog iz obitelji ni od prijatelja - zadnje dvije smrti bile su dok sam bila dijete i toga se ne sjecam. Ali sudeci po tome kako sam prozivljavala ovo sa Virgo, koju sam izuzetno cijenila, ali ipak nisam uzivo poznavala, ne podnosim taj gubitak dobro.

Isto ne vjerujem u zagrobni zivot, tako da sto se tog dijela tice potpisujem Lunu. Tuga mi se uvijek mijesa s bijesom zbog nepravde...

Sto se nekih drugih povoda tice, otplacem svoje u osami a iz obitelji, muza, sad djeteta, crpim snagu za dalje. Negdje sam procitala i nadam se da cu uvijek moci primijeniti - odtugujte za mrtvima, ali zivite sa zivima...

[nana]

Umrla mi je baka prošle godine, sa 92 godine i jako mi je bilo teško. Znali smo da je stara, al kako nije bolovala smrt je došla pomalo neočekivano, i jako mi je bilo teško. Ona je bila osoba koja me čuvala do odlaska u vrtić, nijedan moj rođendan nije zaboravila, kada sam bila trudna prva mi je rekla da nosim curicu, voljela sam njene priče iz mladosti i seka i ja smo bile povezane s njom. A najviše što mi se motalo po glavi je bilo to zašto još barem par dana nije bila živa, da joj kažem koliko je volim, da joj još jednom dovedem Taru da je vidi, da se još jednom nasmijemo zajedno, da je zagrlim onako jako i kažem joj da je volim................Ali....mislim da je ona to znala.........I često je se sjetim, dosta stvari me podsjeti na nju, fali mi puno.................

[ornela_m]

Draga Linda,
pozeljela sam citirati citav tvoj post jer toliko je stvari u njemu koje zavrijedjuju osvrt... ali zadrzacu se samo na ovome

...da dobijem priliku nastaviti misiju moje predivne mame na svojoj djeci... kad pečem medenjake po receptu napisanom maminim rukopisom... Ona živi u meni i to mi je utjeha...

I da, razumijem kad kazes kako se osjecas nekako obiljezeno, to je bas pravi izraz. Ja sam odabrala da ta obiljezenost bude izrazena na nacin da svojim zivotom pokusam dati pocast njezinom i ne fokusirati se na gubitak. Dati mu prostor, odraditi ga nekako i onda dalje. Jednostavno, ona je bila takva - idemo dalje sa svim onim sto nam je zivot servirao, i opet cemo pokusati izvuci najljepse i najbolje. Svjesna sam stvari koje su mogle biti drugacije u nasem odnosu, bolje cak, ne bjezim od njih, pokusacu ih ispraviti u svom odnosu sa djetetom koje je odabralo da ja njemu budem mama uskoro. Pokusacu ponoviti sve ono sto sam u nasem odnosu voljela i cijenila, biti svom djetetu biti prijateljica kakva je ona meni bila. Ne znam sto dolazi sutra, no imala sam od koga uciti. Sjecam se da sam u vrijeme kad je umrla imala vrlo jak osjecaj da je samo tijelo otislo i da je ipak ona ostala, nevidljiva, u svima nama. Danas, kad slucajno u prolazu vidim nesto sto me spontano podsjeti na nju, kosu poput njene, kaput na putnici u tramvaju, necije oci, sebi to objasnim kao mali podsjetnik da je tu, u meni, oko mene. Ako mi pdsjetnik uopce treba...

[pikulica]

Kod mene nošenje sa tugom, čini mi se prije svega ovisi o tome jesam li se i kako sa tom osobom oprostila...
Živjela sam i rođena u Sarajevu, izgubila u tom šugavom ratu drage i jako bliske ljude, i sam bila nekoliko puta za dlaku...
Slično kao i Ornela ja sam prvo sa 20 izgubila mamu, poginula je u ratu, imala je 44 godine, na samo mjesec dana prije sa sestrom uspjela izaći iz ratnog Sarajeva...
Bila sam totalno u komi, mjesecima nakon toga nismo znale za tatu, odlazak na fax mi je bio jedina utjeha...
Ispočetka sam kao dobro funkcionirala, to je bilo samo izvana...kad bih nekoj od kolegica(nakon neminovnog pitanja gdje su tvoji) ispričala one bi plakale, a ja sam ih gledala ko automat, kao da to samnom nema veze....
Očito je kod mene proces žalovanja bio pomaknut za neka bolja vremena, kad je završio rat,kad sam uspjela otići mami na grob i pošteno se isplakati. Svaki dan u očima, licu, osmjehu mog starijeg sina gledam moju mamu.
Kad mi je umrla baka, bila sam sasvim mirna, iako sam je obožavala i sretna sam što sam je takvu imala. Tri dana prije njene smrti sam je vidjela, oprostile smo se, rekla je zbogom obje smo sve znale njen put je zavšren, otišla je mirna jer je svoj posao na ovom svijetu završila, ja nisam bila jako tužna, pobjegla mi je koja suza, više jer će mi eto faliti njene mudre riječi, energija koja je iz nje izbijala do zadnjeg dana...

Najteže podnosim takvu iznenadnu, naizgled besmislenu smrt, kako je otišla obitelj naše Virgo, ipak i ja duboko vjerujem da ta iskra života ne može samo tako u nepovrat nestati...

[khaa]

ja ne idem na groblje za sisvete, niti upotrebljavam glupe isprazne fraze... svojih najdražih se sjetim u intimnim trenucima i nosim ih uvijek u sebi - jer sam dio njih

[roko006]

Ja u stvari ne bi jos ni trebala pisati na ovu temu, jer srecom nisam izgubila nikog iz obitelji ni od prijatelja - zadnje dvije smrti bile su dok sam bila dijete i toga se ne sjecam.

Ovako je i kod mene, najtužniji događaji su mi bili rastanci od najmilijih na duže vremena (npr.s 18 sam išla sama u inozemstvo raditi na 8 mjeseci, brat mi radi u inozemstvu godinama, MM je radio jaaakooo daleko jedno vrijeme). Znam da to nije ništa tak strašno, hvala Bogu sve je to iza nas, barem za sada, ali mene je u tim trenutcima bolilo najviše na svijetu. I uvijek mi je pomagao "dobar" plač, ali uvijek sama, uvijek mi je lakše poslije. Nekada pokleknem i isplačem se MM-u, i to više u trenutcima depresije nego tuge (a toga je bome bilo u zadnjih nekoliko mjeseci), i mogu se iscmizdrit skupa s mamom. Tu smo nas dvije iste.

[Zdenka2]

U prvi mah, u stanju šoka, plačem. Jadati se mogu samo istinski bliskim ljudima i s njima mogu podijeliti svoj očaj, tugu, neshvaćanje. Kasnije, kad vrijeme prođe, bolujem u sebi i nikome to ne pokazujem. I za nekima koji su umrli davno, znam osjetiti neizmjerno intenzivnu bol.

Ja inače spadam među one ljude za koje svi misle da su uvijek sretni, cool, sve s lakoćom rješavaju, itd. no, to je zato što ja svoje probleme uvijek nastojim riješiti sama ili s onima koji mi stvarno mogu pomoći, ali uvijek u tišini. Kad se radi o smrti dragih osoba, razumijem i plač i urlik ljudi, ali ako to predugo traje, imam osjećaj da to vrijeđa dostojanstvo pokojnih. Na grobove svojih dragih odlazim, ali sjećam ih se i na svim drugim mjestima. Oni su sa mnom.

[Luna Rocco]

Kad se radi o smrti dragih osoba, razumijem i plač i urlik ljudi, ali ako to predugo traje, imam osjećaj da to vrijeđa dostojanstvo pokojnih.

Vidiš koliko smo svi različiti. Kod mene je ovo dijametralno suprotno, mene uvijek slomi kako sve ide dalje i kako je to nefer prema onima kojih više nema. Kad mi je umro stric, koji mi je bio kao drugi tata (i na čiji je rođendan Kaleb rođen ), još godinama nakon su mi bila najgora sunčana jutra u kojima on više ne može uživati, život koji je išao dalje i ljudi koji su pustili vremenu da učini svoje. Znam da je to normalan proces, ali meni toliko tužan....

[Lu]

ja spadam medju one koji poricu i ne usudjuju se suociti sa gubitkom. ali kako tuga mora uzeti svoje patim od nesanica, ako zaspim imam snove od kojih se budim uplakana. onda tu i tamo spomenem svoj gubitak da isprobam kako to na mene djeluje. vrlo povremeno kada mi je pritisak rejak priutim si noc plakanja dok mm i mali spavaju i nitko me ne vidi.
ne volim kada me se tjesi i ne volim bas govoriti o tome. mm mi uvijek zamjera i misli da ga ja tako guram od sebe, ali ja naprosto ne mogu. kako ne znam primiti utjehu ne znam je bas ni pruziti, pa se u takvim situacijama dosta lose snalazim. znam da nije bas za neku pohvalu.

sa 19 sam izgubila nonu koja mi je bila kao druga mama i tu me osim boli mucio i strasan osjecaj griznje savjesti jer sam mislila da sam prema njoj mogla biti bolja. i danas mi je tesko misliti o tome. kad je umrla dvije godine nisam mogla normalno spavati i bojala sam se ostajati sama.

prije godinu dana umro mi je tata. necu pretjerati ako kazem da mi je i danas to glavno obiljezje svakog dana.
ispunilo me i strahom jer je umro vrlo nenadano. tako marko sada ima upalu pluca a mene uhvati strah da zapravo nije upala pluca nego nesto puno gore, pa onda ne mogu prestati plakati od straha da ga ne izgubim.

smatram da je puno zdravije isplakati se i nekako intimno oprostiti sa tom osobom. od poricanja nema nista.

[Arwen]

meni je tata poginuo prije 6g,pošto smo tijelo našli tek treće jutro
od kada je nestao meni je i to bilo olakšanje
znam da glupo zvuči i cijelo vrijeme sam mislila pojavit če se valjda je
negdi pao,slomi nogu i sl
ali osjetila sam olakšanje jer znam
dok su ljudi dolazili u kuču nisan plakala,plakala san navečer sama
i iskreno neznam kako se ustavari nosim s tugom nekad sam ljuta,nekad
tužna,nekad jednostavno razočarana i pitam se zašto
posebno kad umre netko mlad zašto on zašto
želim vjerovati da postoji nešto da ne nestajemo jer mi je tako lakše
i dan danas se uhvatim kako pričam s njim u sebi

[white_musk]

kod mene sve zavisi od načina na koji je ta osoba otišla.

Ako je dugo bolesna i ja se stignem oprostiti s njom,onda to nekako lakše podnosim i stanju sam to uraditi bez pretjerno puno suza, histerije i sl.

Drugačije je kad neko naglo bude"iztrgnut" iz moje sadašnjosti.
Tad sam sklona izljevu emocija, koji je u početku jak i vremneom jenjava.Mislim da je to u velikoj mjeri kako strah tako i osjećaj nemoći.

Meni je jedino MM poželjna osoba u takvoj situaciji.

[Marna]

Drage Ornela, Linda, pikulica ... pročitala sam vaše iskrene, divne i tužne priče o vašim najmilijima! Istina je da nikad ne možemo biti spremni niti u potpunosti prihvatiti smrt svojih roditelja! Tuga je složena emocija ... Potrebno je dosta vremena da prihvatimo činjenicu da nekoga koga volimo više nema među nama. Naime, bilo mi je teško prihvatiti smrt svojih mladih prijatelja u ovom užasnom i bespoštednom ratu, a posebno tragična smrt (u automobilskoj nesreći) djevojke i mladića, (mojih prijatelja iz školskih klupa), koji su tada imali 18 odnosno on, 19 godina! I sada se sjećam da su svi plakali, a ja sam nekako mehanički, zbunjena i stisnuta hodala u toj žalosnoj povorci ... kasnije, kad sam došla kući plakala sam danima. U mojim studentskim danima također sam se suočavala sa smrću dragih kolega, prijatelja, ali i moje bake, koja je iznenada preminula (a mjesec dana prije se u jednom telefonskom razgovoru oprostila sa mnom s najljepšim riječima i željama!). Dugo mi je trebalo da to prihvatim kao činjenicu koja prati naše življenje na ovom planetu ... ipak, još su žive njene pjesme, priče, mudri savjeti, osmijeh, njen osebujni otočki govor (o kojem sam željela provesti i jedno dijalektološko istraživanje, ali to je ostalo kao nedovršena priča!)... Prolazila sam kroz dugo, dugo razdoblje tišine, plakanja, molitve, osamljivanja, pa sam postupno izlazila "na površinu" ... u svemu tome mi je pomagao rad odnosno studij, kao i moja obitelj i prijatelji ...
Tužna je i tragična smrt Virgo30 i njenih najmilijih, pa sudbina male Leonarde. Često se poistovjetim s tim tragičnim događajima, pa izbjegavam crne kronike, vijesti, pogotovu sada kad imam svoju obitelj i dvoje dječice koji vole svoju nasmiješenu mamu, a kad plačem tada i oni počnu plakati ...

Uh, baš sam se "razmahala" kuckajući po tipkovnici. Nemojte mi zamirit' lipi moji.

[Matilda]

Plačem. I pokazujem tugu. Ne namjerno, već ne mogu suzdržati emocije pa plačem.
Smrt tate mi je jako teško pala, to mi se odrazilo na zdravlje, imala sam simptome nekih bolesti, a zdrava.
Odlazak na groblje mi pomaže. Zapalim svijeću, čučnem, isplačem se i nakon 10 minuta sam bolje. Već godinu i pol plamen svijeće se ne gasi na grobu. To me nekako drži.

Ili kad pospremam kuću, pa prebrišem krpom tatinu sliku, gledam u njega pa plačem.
Ili kad prođem mimo njegovog ureda, tako me stegne u srcu da bih vrištala nad nepravdom što mi je tako naglo otišao.
Puno je uspomena oko mene koje me podsjećaju na njega i to mi odgovara. Tako mi je blizu.
I svaki put kad pogledam M, sjetim se tate. Ona će biti jedina unuka koja ga je upoznala i koja će ga se sjećati.

I sanjam ga. I tada mi je lakše. I ti snovi su mi čudni. Izgledaju ko kratki susreti i uvijek dobijem nekakvu poruku. Tako znam da je uvijek tu.

Neobično, ali u sebi prepoznajem neke tatine pokrete ili riječi koje prije nisam primjećivala kod sebe. Kao da se preselio u mene. I onda mi je lakše jer znam da me i dalje čuva.

[ornela_m]

Vidiš koliko smo svi različiti. Kod mene je ovo dijametralno suprotno, mene uvijek slomi kako sve ide dalje i kako je to nefer prema onima kojih više nema...

Da, bas smo razliciti... ja definitvno razmisljam i o tome kako sve nemilosrdno ide dalje, kao da se nista nije desilo. Ali, ipak mislim da jedan gubitak ne smije zaustaviti dva (ili vise) zivota. Rijecima mog tate "zivi zivot nastavljaju". Zvuci surovo isprva, no to je gola cinjenica, ali mislim i dug prema pokojnima.

[Vishnja]

Mamina smrt se desila kada je ivana bila beba. funkcionisala sam kao automat, setala, dojila, odrzavala kucu, dva meseca kasnije i magistrirala.
pet godina kasnije umrla je i baka, mamina mama. tada sam se zaista slomila, svesna da sam ,sto se te strane porodice tice potpuno sama.
moja losa navika da se pretvaram da je sve u redu i i dalje bezglavo jurim unaokolo obila mi se o glavu. zaradila sam citomegalovirus koji me jos lomi. cak mislim da sam odbijanjem da pokazem i priznam tugu naskodila svom zdravlju.
u poslednje vreme sam , cini mi se, postala malo mudrija. vise brinem o sebi i osluskujem svoje osecaje. kada mi se place, placem i odtugujem svoje. iako cu zauvek biti tuzna zbog gubitaka dragih osoba, naucila sam da zivim sa tom tugom i nasla svoj mir.
Kao i neki pre mene, i ja u svojoj deci trazim i pronalazim crte lica i osobine voljeniih i radujem im se. ne prodje dan da ih ne spomenem i na taj nacin one jos uvek zive u meni.
nesreca koja je zadesila virgo i njenu porodicu i mene je podtstakla da vise razmisljam o prolaznosti zivota i o tome kako u svakom danu treba uzivati, primiti i dati sto vise ljubavi. jer to je zapravo jedina vrednost koju nam nakon odlaska ostavljaju nasi roditelji i koju sa radoscu treba i mi da damo svojoj deci.

[Zdenka2]

Kad se radi o smrti dragih osoba, razumijem i plač i urlik ljudi, ali ako to predugo traje, imam osjećaj da to vrijeđa dostojanstvo pokojnih.

Vidiš koliko smo svi različiti. Kod mene je ovo dijametralno suprotno, mene uvijek slomi kako sve ide dalje i kako je to nefer prema onima kojih više nema. Kad mi je umro stric, koji mi je bio kao drugi tata (i na čiji je rođendan Kaleb rođen ), još godinama nakon su mi bila najgora sunčana jutra u kojima on više ne može uživati, život koji je išao dalje i ljudi koji su pustili vremenu da učini svoje. Znam da je to normalan proces, ali meni toliko tužan....

Luna Rocco, ja ne mislim da je to u opreci. Rekla sam da neke moje tuge nikad nisu nestale. One su se ugnijezdile u dubini mog srca i uvijek će biti tu. Mislila sam na vanjske manifestacije, na to da ne volim pričati o svojoj tuzi, ne volim fraze, ne volim kad se govori, a zapravo se nema što reći. Ja, doduše, nemam taj osjećaj nepravde što se život nastavlja bez pokojnih, prvo zato što vjerujem da se i njihov život nastavlja, a drugo zato što je svojstvo života da bude život. Živimo dalje, jer smo živi. Ali, to nikako ne znači zaborav. Tko je jednom bio u mom životu i mom srcu, u njemu zauvijek ostaje.

[Luna Rocco]

Onda se slažemo skroz. Ja vanjske manifestacije ne pokazujem pred drugima (osim stvarno, ali stvarno najbližima) ni u početku.

[kikic]

Kad sam imala 21 godinu naglo mi je umro tata. To nas je sve slomilo, doslovno slomilo. On je bio stup obitelji, bio je jak, sve je mogao i sve je znao napraviti. Evo i sad mi suze krenu kad se sitim maminih vapaja "dico moja što nam se to dogodi..." Bilo mi je grozno, nisam se znala nositi s tugom, bila sam premlada, čak nisam nekom mogla to izreći, tu odvratnu groznu rečenicu - umro mi je tata. Zatvorila sam se u kuću tj. u sebe i tako je prolazilo vrijeme. Sve je to ostavilo traga i mislim da se nikad neću pomiriti s tim zašto nam ga je Bog uzeo kad je još tako puno mogao živjeti (53 godine), bio je pun snage. Vrijeme me naučilo da razmišljam i zbilja se nadam da ćemo se susresti u vječnosti, stavrno tako mislim. A tatu sanjam često, na groblje idem često i čuvam u srcu sve lijepe uspomene. A kad se dogodi neka smrt u mojoj blizini osjećaji su još snažniji, emocije izviru.. Uvijek žalim za mojim tatom, grozno mi je što ne mogu zazvati naglas tata, što ne mogu sve kao nekad, pitati di je tata, kad će doći tata..
Ali tu je on, u mom srcu i vjerujem da pazi na nas..

[Tashunica]

Teško. Izgubila sam sestru i vjerojatno to nikad neću preboljet. Najveća laž je da vrijeme liječi sve, nema šanse, samo se vremenom naučiš živjeti sa tugom i boli.
Slažem se sa LR, uvijek mi se činilo nepravedno što je moja sestra morala tako naglo otić, a nije stigla uživati u životu, nikada neće upoznati moju djecu i sto drugih stvari.
Nevjerojatno je što mi kćer strašno liči na seku kosa, oči, nos, prsti, umjetnička duša i kćer je strašno ponosna na to.
Koliko god to ofucano zvuči sigurna sam da nas ona negdje čeka

[Linda]

Tashunica, tako je i moja Lindica ista mama, i ne samo fizički, nego neki put mislim kao da se njezin duh preselio u moju mrvicu.
Također mi se često puta dogodi da dok izgovaram neku rečenicu, čujem njezin ton glasa ili dok slučajno prolazim pored ogledala, uhvatim točno njezin izraz lica... eto, to je za mene definicija života poslije života, da naši najdraži žive u nama koji ostajemo.

Netko je spomenuo snove... da, često sanjam mamu, češće nego tatu i baš uvijek isti scenarij- sretnem je na nekom XY mjestu i bombardiram pitanjima: "Pa, dobro gdje si ti? Kako si mogla otići da se ne javiš? Nema te već 9 godina. Gdje si bila? Što si radila?... " Ona me samo gleda i ne stigne odgovoriti, jer joj ja ne dajem do riječi. I uvijek osjećam u tim snovima neku ljutnju na nju. Mislim da od silnog potiskivanja, moja podsvijest još nije prihvatila da je zaista nema, ali kad bih se prepustila tuzi, patila bi u prvom redu moja djeca, a to nipošto ne želim.

[Kate76]

Podižem ovaj topic u silnom nastojanju da shvatim i prihvatim da mog tate više nema. Umro je prije dva tjedna, naglo i nenadano, u punoj snazi i volji da živi i uživa u svojoj maloj unučici. Stigao se s njom jednom okupati, samo su jednom bacali kamenčiće u more, biciklić kojim ju je trebao voziti po rivi nije upotrijebio ni jednom. Boli me strašno taj gubitak, nije mi stigao reći zadnje riječi, bio je na respiratoru prije nego je umro, pokušao je prstima napisati, al nije mogao. Rekla sam mu; tata reći ćeš mi sutra kad izvade cijev, al sutra nije dočekao. Srce je popustilo sat ipo vremena nakon što sam izašla sa intenzivne. Njegova i naša agonija i nada trajala je 48 sati.
Tugujem u sebi, premda ne mogu zadržati suze, samo mi krenu kad me nešto podsjeti na bilo koji dio njegovog života. Koliko nas je volio i koliko smo mi voljeli njega. Znam da je prerano, ali ne mogu prihvatiti da ga više nema, još mi je živ. Osjećam da je njegovo tijelo otišlo, ali ne i on.

[pipi1]

Kate žao mi je

meni se to isto dogodilo prije skoro 4 godine

moj tata je otišao iznenada u snu a veze između mog starijeg sina i njega je bila predivna

u početku sam puno plakala, onda sam uskoro ostala trudna pa sam polako dolazila k sebi ali mogu ti reći da mi je trebala godina dana da mi on ne bude većinu dana u mislima

[piplica]

Kate76, primi moju sućut.

Žao mi je što kroz to prolaziš, ja sam to prošla odavno i uvijek žalim što moj tata nije doživjeo svoje unuke.
Često im pričam o njemu i pokazujem slike, tako da im ga približim, a i mene veseli kada pričamo o njegovim i našim dogodovštinama.

Daj si malo vremena, moraš to postepeno odžalovati.

[donna]

i nama je relativno sve friško...otac mi je umro 15.7.i odtada sam
sve mi je još nejasno i kao neki film,izgleda da još nisam potpuno svjesna svega

[fegusti]

cure, žao mi je zbog vaših gubitaka.

sreća je da postoje sjećanja na te drage nam a preminule ljude. oni žive u nama i stvarima koje nas okružuju.
i da, nisu suze mjerilo tuge, a o crnini da ne govorim.

[donna]

da znam...
ja nisam plakala na sprovodu-valjda od šoka
a što se crnine tiče...koliko ste ju nosili?

[marta]

da znam...
ja nisam plakala na sprovodu-valjda od šoka
a što se crnine tiče...koliko ste ju nosili?

Moj tata je iznenadno umro prije 6 godina. Ni ja nisam plakala na sprovodu, ne mogu plakati na takvim dogadjanjima. Plakala sam poslije. S crninom obrnuto, nosila sam ju samo na sprovodu, ko i vecina obitelji, jer nam to nis ne znaci. Mama je nosila neko vrijeme, mozda par mjeseci...

Napravi onako kako ti odgovara. Ako ti se place, placi. Treba tugu isplakati, potrositi...

[donna]

plakala sam odkada smo saznali za prokletu bolest ( u 1 mj) ..mjesecima prije..tjednima prije kako je bio u bolnici naročito...ali TAJ dan..ne..tajac...a i bila sam pod tabletama tako da.....

plačem i sada svaki dan..čim se nečega sjetim,a sve me veže za njega...

što se crnog tiče...i da hoću nemogu stalno nositi jer radim u "obojanoj"majici a inače vani nosim crnu majicu...mama isto...brat ne.

[štrigica]

što se tiče smrti djedu sam išla u crnom na sprovod a inače sam se normalno oblačila... crnina meni ništa ne predstavlja...
plakala sam doma, na sprovodu sam bila prazna i jednostavno tužna ali mi se nije plakalo...
inače znam počet plakat bez očiteveze i onda imam seansu plakanja u svojoj sobi di se rješim loših emocija ...nemam sad bolji izraz od loših emocija ali inače ne smatram da je iti jedna emocija loša... sve su normalne i potrebne...
to mi olakša jer izbacim sve vanka (što smatram bitnim i dobrim) i ne moran pit tabletice za smirenje (jer će prije ili posli nakupljeno morat vanka pa onda bolje prije nego kupit u prsi pa da me pukne štagod)...

[RING]

Iskrena sućut svima koji su doživili gubitak.
Kažu da kad se dogodi ovakav gubitak događaju se kemijske reakcije u tijelu koje na neki način blokiraju da shvatimo što se dogodilo i to traje do nekih 6 tjedana, zato to razdoblje svi opisuju kao šok. Meni je bilo gore nakon mjesec dana nego na sam dan sprovoda, kad već cijela okolina misli da si se vratio u kolotečinu, tebe zapravo lupi 100 na sat.
Što se crnine tiče, meni ona ima smisla kad je riječ o smrti jako bliske osobe jer tad drugi znaju da si u žalosti i na taj način ili ćeš izbjeći da te išta pitaju (ako ti to odgovara) ili ćeš dobiti potporu (ako ti to odgovara).

donna ako na radnom mj. ne možeš nositi crninu, možeš nositi crnu trakicu ili dugme ili nešto sl.

[ronin]

ja plačem u samoći,baš otplačem i bude mi mrvu lakše

uopće u tom času tuge ne podnosim prisustvo neke druge osobe,jer mi bude još gore

i mislim da vrijeme ne liječi rane,nego otupljuje intenzivnu oštricu boli i naučiš živjeti s njom

ima lakših i težih dana...gledala sam neki dan svoju svekrvu koja je izgubila dijete i na datum njenog rođendana otišli smo na misu za pokojnicu
poslije mise ona je sama otišla na grob svog djeteta i plakala ,sama,dobrih pola sata.nismo je dirali,ni tješili,čak su i djeca,njena unučad,koliko god maleni bili,pričali tiše i ništa nisu pitali baku.ona je otišla u svoju sobu,sutradan iz nje izašla,ponovno kao mama i baka,ponovno u kolotečini života

ja to ne želim nikad doživjeti

[Kate76]

moja iskrena sućut svima koji ste izgubili svoje najdraže i tebi Donna., tvoj tata je umro tjedan dana prije mog...

ovo o neshvaćanju što se dogodilo je potpuno točno, znaš, a ne vjeruješ.
Ja plačem često jer me sve podsjeća na tatu i isto mi je lakše ako sam sama. Ionako me nitko ne može utješiti. Boli me jako i stalno vrtim filma od kada ga je zabolilo dok nije umro, ta dva dana. Borim se da to prihvatim, ali ne ide.

Crnina - ne podržavam je, ali nosim sve tamno jer me uopće ne privlači da obućem išta neke veselije boje. Nemam volje ni šminkat se. Vjerujem da će doći dan kad ću moći obući neku drugu boju, al dok to ne osjetim, neću se silit.

I istina je da je teže mjesec dana nakon sprovoda, svi krenu dalje, a ti si i dalje na istom mjestu.

[AdioMare]

Kate, primi moju sućut.

Mom ocu je jučer, 13. 8. bilo punih 12 godina da je umro. Baš sam se vratila iz Slavonije. Mama je i nakon 12 godina nemoguća, ne znam kako drugačije da kažem, s njom se jednostavno ne da normalno razgovarati. Malo sam razgovarala s njom, pa sam joj u vidu šok terapije rekla da je ljudi doživljavaju ovako: nemoguća u kolovozu jer je godišnjica, nemoguća u studenom jer su Svi sveti, u siječnju jer je tati rođendan, u svibnju jer im je godišnjica braka, pa onda opet kolovoz... ... mrzi i svoj rođendan 7. 8. jer je tada okupiramo mi, živi, a ona samo želi biti sama jer je tada zadnji puta s tatom na telefon razgovarala onako duuugo, dugo, jer nije bila doma kada je on iznenada umro.

Osobno sam dugo nosila crninu, mislim blizu godine. Crnina sama po sebi nije dokaz žalovanja, ali bila je ogledalo moje duše koja je vrištala kada bih pokušala obući nešto obojano. Samo, crnina se uvlači u psihu. Što ju duže nosiš, duže ti se nosi. Treba prizvati razum u pomoć i skinuti je nakon nekog vremena.

Raspisala sam se, godišnjica je bila jučer pa sam prizivala neke stvari u sjećanje... sjećam se da sam bila užasno tupa i nesvjesna skoro mjesec dana nakon njegove smrti, a kada su već svi "tješitelji" i "oslonci" dobrano krenuli svojim putem, ostali smo u tuzi i šoku mi, najbliži, pitajući se: Pa zar je to - to? :shock:

Istina je da život ide dalje, ali je istina da moramo i mi. Sve drugo osim isplakane tuge i lijepih uspomena nije dobro.

[kikic]

Kate, moja sućut.
I moj tata je umro iznenada, evo sad ima 14 godina a kao da je bilo jučer. Mama se ni dan danas nije oporavila, meni je jako dugo trebalo, dugo sam nosila crninu jednostavno sam bila otupila u svom sivilu, nisam nigdje izlazila i baš kako cure rekoše kad su tješitelji otišli ostali smo mi - mama brat i ja i pitali se kako sad i kako dalje. Evo grlo mi se steže dok ovo pišem, moj tata nije doživio svoje unučiće, mlad je bio, 53 godine ali uvijek je u našim srcima i svim sjećanjima. Na groblje idem jako često, jednostavno ga moram posjetiti. Eh težak je život, sve se preokrene u trenu, moja tata je uvijek bio jak i zdrav, veseo, tako optimističnu osobu mislim da nisam srela u životu. I eto, dogodi se...
Za mog tatu u mom srcu

[Tashunica]

Ja plačem često jer me sve podsjeća na tatu i isto mi je lakše ako sam sama. Ionako me nitko ne može utješiti. Boli me jako i stalno vrtim filma od kada ga je zabolilo dok nije umro, ta dva dana. Borim se da to prihvatim, ali ne ide.

kate cijeli život će te nešto podsjećati na njega, ali ćeš se vremenom naučiti nositi s tim. vrijeme ne donosi izljećenje nego kao da svu tugu strpa u jednu ladicu koju držiš pod kontrolom, otvaraš je i zatvaraš u trenucima kada tebi odgovara.