Nemam puno vremena, pa će ovaj post biti kraći nego štobi htjela. Ivan i ja došli kući iz bolnice 12. dan (pobrao infekciju u porodu). Od samog početkaizvrsno prihvatio sisu, nikakvih problema. Oko 10. dana počinju problemi (dakle, još u bolnici). Neće sisu, vrti glavom, vrišti i plače. Bila sam uvjerena da nemam dovoljno mlijeka i da treba nadohrana. Sestra u bolnici tvrdi da imam mlijeka jer kad uhvati sisu, mlijeko štrca i nakon podoja. Po dolasku kući, uvodim nadohranu adaptiranim. Žalosna što iz dana u dan povećavam dozu. I onda počinjem čitati forum o dojenju. Pa vidim da i druge majčice imaju istih problema - plače dok sisa, sisa kratko (5-7minuta), traži svaki čas, dojke mlohave, a ne više tvrde i prepunjene...i unatoč tome doje. To me učvrstilo u namjeri da i sama ustrajem i da izbacim iz upotrebe adaptirano - tako smo s 200 ml adaptiranog dnevno raspoređenog u tri bočice došli do 0 (nula) - brojkom i slovom!!!
U međuvremenu sam otkrivala, a i još uvijek otkrivam koje namirnice smetaju mom Ivanu. Prestala sam piti industrijsko mlijeko (a počela sam ga piti još u bolnici,mm mi donosio, pa otuda problemi s neprihvaćanjem dojke još tamo), našla ženu koja mi nosi domaće mlijeko, ne smijem grahorice, kiselo, jake začine... Najteže nam je bilo riješiti se večernje flašice - jedno vrijeme izdajala sam se navečer u žličicu i davala mu izravno u usta da bi zaboravio tu flašicu! Sve je to trajalo, borba s dojkom događa se i sada, ali sve rjeđe, ali da sam prije mjesec dana odustala, danas više vjerojatno ne bih mogla dojiti, ostala bi tužna spoznaja da sam propustila najvažnije...Hvala Rode!