Mi izbjegavamo medije što je moguće više. Novine kupujemo, ali pravilo nam je da ne gledamo dnevnik dok su djeca tu i da televizija nije upaljena usput. Mislim da je količina loših vijesti koju se čuje u toku jednog dana previše i za odraslog čovjeka, a kamoli za dijete. Mislim da je neprirodno procesirati toliko uznemirujućih informacija u jedinici vremena, ispada da moramo brinuti brige čitavog svijeta.
Iznimka je kad smo kod djeda i bake - kod njih je televizor upaljen neprestano i nema te sile koja bi ga ugasila, tu poklekne i ljubav prema unucima. A onda se A. počeo pred spavanje bojat lopova i o tome je govorio svaku večer. Ja sam ga pokušala utješiti objašnjavajući da lopovima, čak i kad bi došli u našu kuću, nije cilj ozlijediti nas, već odnijet nešto vrijedno, a on meni da to nije istina i ispriča priču o pljačkašu iz FINA-e! I još kako je i jedno malo dijete izgorjelo u svom stanu! I da je to bilo na vijestima dok smo bili kod dida. On je inače praktički neustrašivo dijete.
Tako da mi je ta epizoda samo potvrdila da se isplati ne biti u toku s dnevnim događajima. Iskreno rečeno, ne čini mi se ni da muž i ja time previše gubimo, uostalom, postoje i kasnije informativne emisije.