Superduga prica o superkratkom porodu kod kuce!
Roditi kod kuće
Ja sam jedna poprilično obična osoba. Ne jedem previše zdravo, ne vježbam, ne meditiram, ne bavim se sportom niti sam neki veliki duhovnjak. Ali se jako bojim bolnice. A i bola. Kad sam u prvoj trudnoći došla na pregled za koji mi je doktor rekao da ću poslije njega možda ostati u bolnici, do tada uredan tlak mi je naglo skočio. Najviše zbog tog straha sam se i tada odlučila za malo nekonvecionalniji porod, pa sam svoje prvo dijete rodila u Rijeci, koja je tada jedina osim Osijeka imala kadu za porode. Prvo iskustvo mi je bilo donekle dobro, pa sam i za rođenje drugog dijeteta odabrala Rijeku. Doduše, motala mi se već tad po glavi mogućnost da rodim doma, ali nekako nisam bila sigurna da bih to bila u stanju obaviti sama, a nisam htjela cijelu tu zahtjevnu dužnost babice prebacivati na supruga (koji je na prvom porodu bio preplašen i zbunjen).
I tijekom treće trudnoće mislila sam da ću roditi u Rijeci. Sad nam je već financijska situacija omogućavala odlazak u Austriju ili Sloveniju, ali baš zato što s već dvoje starije djece bi taj odlazak u inozemstvo bilo teže organizirati i pomalo zbog mog straha od mogućih poslijeporodnih komplikacija (žutica ili nešto još gore), Rijeka se činila kao najbolji izbor. Iako sam tada, nakon nekoliko godina provedenih na roditeljskim forumima znala da već postoje i bolje alternative i iskreno, na drugom porodu me situacija u Rijeci pomalo razočarala.
No tada se posve neočekivano pojavila mogućnost da odemo u Švedsku. Suprug je zbog posla morao hitno otputovati, a da ne bismo razdvajali obitelj i da bi on bio samnom i na trećem porodu (na drugom bi je bio tako velika podrška da me jednostavno bilo strah roditi bez njega), navrat nanos smo se spakirali i otputovali.
U švedsku prijestolnicu došla sam u jaaako visokom stupnju trudnoće (kraj 37 tjedna), doslovce u zadnji čas. Srećom letjeli smo sa češkom kompanijom ČSA tako da su me uz doktorovo dopuštenje ipak pustili u avion (npr. u Lufthansu me nisu htjeli primiti).
Po dolasku u Stockholm javila sam se u „primaljsku službu“ (tzv. Barnmorske central) tamnošnje četvrti. U Švedskoj trudnoću prate primalje (barnmorske). Jednom mjesečno odlazi se na pregled primalji koja tada kontrolira veličinu i oblik trbuha (popipa ga, izmjeri krojačkim metrom), izmjeri tlak trudnici, na kratko priključi na ctg ili posluša bebino srce drvenom „trubicom“. Pošto ja nisam bila na prethodnim pregledima kod njih (nalaze iz Hrvatske nisu mogli uvažiti jer su na njima stranom jeziku), na pregledu je primalja nakratko ultrazvukom provjerila polozaj bebe i količinu plodne vode (ali stvarno na kratko, sve skupa je trajalo oko minutu).
Osim toga, uzela je uzorak krvi, urina, bris sluznice usta i bris sa međice (dakle, nema invazivnih pregleda i uzimanja briseva iz rodnice ili sa cerviksa!) radi testiranja na možebitne zaraze.
S obzirom na pretpostavljani termin (za cca 2 tjedna), naručila me da dođem nekoliko dana prije termina kada budu gotovi i nalazi i preporučila da se prijavim u rodilište koje mi je najbliže, kako bi me tamo uveli u evidenciju (da mi ne moraju uzimati podatke kada dođem u trudovima!) i izdali mi karticu na koju se unose svi osobni podaci i koja se samo preda kod dolaska u rodilište . Inače, kod njih je vrlo rijedak slučaj da dođe roditi netko tko u Švedskoj nema zdravstveno osiguranje i kako nisu točno znali što bi sa mnom obratili su se Gradskom uredu za zdravstvo. Od njih sam dobila ljubazni dopis u kojem me se upozorava da se porod ne može tretirati kao hitan slučaj jer mu prethodi devetomjesečna trudnoća, pa prema tome želi li roditi u bolnici moram unaprijed platiti troškove običnog poroda (koji iznose 29 000 SEK). Nakon poroda iz bolnice se rodilja i novorođenče otpuštaju nakon cca 6h, a svaki dodatni dan u bolnici stajao bi me cca 4 000 SEK. Također mi je rečeno da mi u bolnici mogu omogućiti boravak tijekom trudova u kadi, ali da se izgon prakticira „na suhome“.
Pošto se u oba moja prethodna poroda izgon odvijao u vodi, a i cijela ta procedura me se (iako daleko ljubaznija, imamo i iskustvo boravka MMa u bolnici kad mu je prije tri godine za boravka u Švedskoj puklo slijepo crijevo) nije dojmila kao bitno drugačija od onog što mi se nudilo doma, malo sam se raspitala o alternativama Pitala sam neke članice foruma (Rodinog i nekih drugih) za koje znam da žive u Švedskoj, ispitivali smo sve poznanike, rođake, prijatelje.
Kad sam došla kod „trudničke primalje“ po rezultate testova, pitala sam i nju postoji li možda mogućnost porođaja kod kuće. Ona mi je priznala da postoji, ali da se baš ne preporučuje, ipak je to rizično, pogotovo time što nisam švedska državljanka...Dakle, kao što vidite, i oni su dosta konzervativni. Ali ja sam ipak blago, ali pristojno inzistirala da mi da dodatne obavijesti o porodu kod kuće na što mi je ona sa stranice posvećene porođajima kod kuće (www.fodahemma.org) isprintala popis primalja koje obavljaju takve porode, navela koje od njih djeluju na području Stockholma i uputila me da se javim jednoj od njih. No ponovo me upozorila da bi bilo najbolje da odaberem bolnicu i da svakako prethodno platim porod (jer u slučaju da taj iznos ne iskoristim oni će mi ga vratiti, jer ako ne platim neće me u slučaju komplikacija htjeti primiti u bolnicu! Osim toga, zamolila me da joj se javim u slučaju da do poroda ne dođe u slijedeća dva tjedna jer se i u Švedskoj prakticira inducirani porod nakon procijenjenog 42 tjedna trudnoće. U slučaju da rodim prije slijedećeg susreta zamolila me da ju o tome samo obavijestim telefonom. I to je bio moj zadnji susret s njom.
Naime, ispostavilo se da imam nevjerojatnu sreću pa da s mojim suprugom radi osoba koja je ne samo porijeklom sa prostora bivše Juge (pa je s njom ipak kao lakše uspostaviti bliski kontakt i pitati ju takve intimne detalje), nego je osim toga svoje četvero djece, od kojih i jedne blizance rodila kod kuće. Ona mi je dala brojeve nekih svojih bivših babica i tu zapravo počinje moja priča o porodu kod kuće.
Moje zemaljske majke (Earthmothers ili Jordemödrar)
Sa Majinog popisa (MMova kolegica) zovem Cayenne, nju je Maja preporučila, nitko se ne javlja. Probam ponovo i zovem drugu, Ann Petren. Spominjem Maju i ukratko joj ispričam što želim, čini se da sam ju zbunila, al dogovaramo da će nam doći u posjet i vidjeti što može učiniti. Dolazi nam u posjet za nekoliko dana, upoznajemo se. Ona je fit pedesetogodišnjakinja, u razgovoru saznajemo da je majka devetero(!) djece i da zajedno sa najstarijom kćeri radi kao babica u bolnici Danderyd, uglavnom noćnu smjenu. Ann je divna, topla osoba i puno mi je značilo što mi je odmah bila simpatična i što sam znala da ću se uz nju moći opustiti. Rekla nam je da vlasti u Stockholmu pokušavaju promovirati porod kod kuće pa tako zdravstveno osiguranje pokriva troškove kućnog poroda (tj. njihovu asistenciju), ali samo za drugo i svako slijedeće dijete. Navodno su provodili istraživanja koja su pokazala da kod žena koje nisu prvorotke je manja mogućnost komplikacija i infekcija na porodu ukoliko rode kod kuće. Rekla nam je da unatoč tome što gradske vlasi u Stockholmu potiču porod kod kuće, ipak godišnje imaju samo oko 200injak takvih poroda!
Ann je predložila da se i čujemo s njenom kolegicom Cayenne (i tako sam ipak došla i do nje) i dogovorimo da nam i ona dođe u posjet. Rekla je da u pravilu obje dolaze na porod, ali u slučaju da jedna od njih ne može doći bolje je da unaprijed upoznam obje. Napominje da je vrlo rijetka mogućnost da obje ne budu dostupne u vrijeme poroda, ali mi je i na popisu babica sa gore spomenute stranice označila one kojima se u tom slučaju mogu obratiti.
Mislim da je jako važno što sam svoje babice unaprijed upoznala, s nnjima uspostavila blizak kontakt, unaprijed im navela svoje želje, pitala ih sve što me zanimalo i riješila sve moguće nedoumice. Važno mi je bilo i to što su obje stalno zaposlene kao primalje u rodilištu, tako da bih u slučaju bilo kakvih komplikacija mogla u njihovoj bolnici potražiti pomoć (one su ispričale sve o mom slučaju predstojnici svog odjela u bolnici i ona se složila da me, ako bude ikakvih problema, prime u bolnicu bez ikakvih dokaza o prethodnom plaćanju troškova).
I tako, upoznala sam babice, skoro svakodnevno imala dosta jake kontrakcije, beba se „ritala“ po mom mjehuru i unutarnjim organima i činilo mi se kao da u trbuhu nosim vreću kamenja, a ne bebicu! Ipak svakodnevno sam se kretala (kad ste doma sami sa 15 mjesečnim i 3,5 godišnjim djetetom ne možete baš provoditi dane ležeći!). U Švedsku sam došla u panici da ću roditi i prije termina (rekao mi je doktor da je to moguće obzirom na procijenjenu veličinu bebe od 4 kg u 35 tjednu, i s obzirom na to da je trudnoća došla dosta brzo nakon prethodne).
No procijenjeni dan termina, 1.11. je došao i prošao, mi smo se iz hotela konačno preselili u stan, sve pripreme su uglavnom bile gotove, a beba nikako da izađe. Sad bi se moglo nagađati jel sam ja podsvjesno kočila porod zbog stresne i do tada „nesređene“ situacije, ali ja sam samu sebe uvjeravala da sam mirna i spremna, obavila sam ali baš sve što sam zamislila, prolazili su svi „dobri“ datumi, a moja djevojčica nikako da bude spremna izaći! Već mi je bilo fakat teško koturati naokolo svoju troznamenkastu težinu (imala sam negdje oko 105 kg, iako sam zapravo dobila u trudnoći samo „školskih“ 15 kg, započela sam ju sa daleko pretjeranih 90!).
Dan D
I konačno, ujutro 7.11. probudili su me neki čudni grčevi u trbuhu, kao nadimanja u crijevima. Proklinjući kinesku hranu koju sam jela večer prije, dobrano sam zagrijala školjku, al mi je ipak postalo nekako sumljivo. Napominjem, bolovi su bili kao grčevi u crijevima, kao bolno nadimanje, ni malo slični trudovima kakvih sam se sjećala od prethodna dva puta. Na zahod sam sjela oko 7, 7.30. Nakon nekog vremena MM me pitao dal da pozove babicu. Meni se nije činilo da treba, ali kako Cayenne ne živi daleko od nas rekla sam mu nek je ipak pozove, za svaki slučaj. Već su nekoliko puta ona i Ann naizmjence dolazile, jednom sam osjećala dosta jake kontrakcije (valjda B-H), ali je svaki put ispala „lažna uzbuna“.
Cayenne je ubrzo došla (kroz kojih 20 minuta), pitala je dal želim da me pregleda. Nisam htjela jer mi ti bolovi uopće nisu ličili na trudove, bili su jako neugodni i nekoliko puta sam išla na wc vršiti veliku nuždu ali nije pomagalo. Oko 8h shvatila sam da bi mi bilo ugodnije u kadi pa sam lijepo napunila kadu i probala se što više opustiti (još uvijek nisam vjerovala da rađam, osim toga mislila sam da imam još dosta toga za odraditi jer su prethodna dva poroda od prvog truda do izgona trajala cca 6 h).
Cayenne je nazvala Ann i rekla joj nek dođe, pitala me da li mi smije dati akupunkturu. Stavila mi je iglu na čelo između obrva, nekoliko igala iznad stidne kosti (da pospješi otvaranje) i po jednu iglu u gležnjeve. Ja sam u kadi ležala na leđima i pokušavala se opustiti, a Cayenne mi je cijelo vrijeme masirala gležnjeve da mi pospješi otvaranje i da me opusti.
Moram priznati da sam nakon super laganog drugog poroda (beba 4050 g, nisam ni malo popucala) bila uvjerena da bih mogla roditi i sama, bez ikakve asistencije, no ovaj put kao da je sve išlo pogrešno. Boljelo me jako, ali samo na jednom mjestu u donjem predjelu trbuha, baš poput jakog grča o kojeg se nisam usudila niti tiskati, imala sam dojam da će mi eksplodirati crijeva ako se budem naprezala pa sam na neki način pokušavala kočiti nagon za tiskanjem koji se pojavio ubrzo nakon što mi je Cayenne stavila akupunkturu u donji dio trbuha da pospješi otvaranje. Osim toga, ona je klečala kraj mene i cijelo vrijeme rukom radila lagane valiće ispred moje stidne kosti i zaista ne znam zašto, ali to lagano komešanje vode pomagalo mi je da se opustim i jako smanjivalo bolove (toliko da joj nisam dala da prestane i pogleda kako se otvaram). Tada je srećom došla Ann i odmah vidjela da sam ja već u tranziciji, koncentrirana samo na to kako da pronađem što bolji položaj u grozno uskoj i neudobnoj kadi (joj, kad se samo sjetim svoje nove king size kade doma ). Na brzinu je bacila pogled, vidjela da je to to, poslušala bebino srce svojom trubicom i stala iza mene tako da mi pomogne naći što bolji položaj u kadi. Meni je već bilo dosta, za razliku od drugog poroda kad su trudovi dolazili u valovima, prolazili kroz cijeli trbuh i kad sam imala osjećaj da cijelo tijelo sudjeluje u otvaranju, sad sam mogla samo razmišljati o tome kako me boli jako i na pogrešan način, kako je bol koncentrirana na jednom mjestu i kako se bojim tiskati, a nagon za tiskanjem je sve jači. Cijelo vrijeme moje babice su me hrabrile i tješile (ja sam se bunila da boli i da je nekako pogrešno, one su mi samo umirujućim glasom govorile „Don't worry, you are doing great! Everything's fine“)
Negdje oko 9.30 nagon je postao neizdrživo jak i ja sam u nekoliko trudova silovito istisnula van svoju ljubičastu bebicu (radi tamnoljubičaste boje kasnije je dobio ocjenu 9 10.). Odmah su mi bebicu stavili na prsa, malo sam ju mazila u toploj vodi dok se ona privikavala na svijet oko sebe i tek tada sam ju pogledala i uslijedio je šok!
Umjesto male Malin, seke o kojoj smo pričali zadnjih mjesec dana, rodio se mali glavonja! Mene je bol toliko iscrpila da me Ann jedva nagovorila da nakon nekih desetak minuta odmora u ugodno toploj ali krvavoj vodi probam još malo tiskati i roditi posteljicu koju je ona povukla za pupčanu vrpcu. Jednostavno mi je bilo teško ustati iz tako ugodne tople vode. Tada je prerezala pupčanu vrpcu i na pupak malenome stavila nešto poput plastičnog čepa, umotala ga u ručnik, ja sam se istuširala i otišli smo u krevet.
Cijelo to vrijeme moja starija kćer je gledala crtiće, sin je okolo „zujao“ i igrao se s babičinim „trubicama“, a ponosni otac bi bacio oko na dječicu i dolazio fotoaparatom zabilježiti naše napredovanje u kupaoni. Dok je novorođena beba, kasnije imenovana Valdian, provodio svoje prve minute u kadi i na maminim prsima, došli su ga obići braco i seka i otuda potječe jedna od možda najdojmljivijih fotografija kako mali Grga mazi tek rođenog bracu (nadam se da će tu forografiju vidjeti što više medicinskog osoblja koje zabranjuje posjete braće i sestara novorođenčadi u bolnici!). Osim toga, možda je važno napomenuti obzirom da se rodio u kućnoj kadi, među „prijateljskim“ bakterijama svakodnevno prisutnim u našem kućanstvu, nije trebalo niti kadu za porođaj prethodno sterilizirati, niti smo nakon poroda beba ili ja primali bilo kakve antibiotike!
Babice su inače ovlaštene da djetetu, po želji roditelja, nakon poroda daju injekciju K vitamina (objasnile su nam zašto se daje te smo ju mi ipak odbili). Bebu nisu posebno kupale, samo su je izvadile iz vode u kojoj je rođena i obrisale u ručnik, nisu ni bebu niti pupak ičim mazale. Mali „smrdljivko“ se tako prvi put okupao tek nakon nekoliko dana. Kažem smrdljivko jer obzirom da mu pupak nije ničim mazan prije otpadanja je imao jak, neugodan miris, nešto poput krvavog uloška!
Kada smo prešli u sobu, babice su bebača izvagale u prijenosnoj platnenoj vagi (nešto poput vreće koja se objesi na poteznu vagu poput onih koje su se nekada koristile na tržnicama). Malo su ga pregledale i vratile meni na maženje i hranjenje..
Tada su u sobi pregledale i mene. Zbog silovitog izgona bebe teška 4500g popucala mi je cijela međica (od rodnice, do anusa) ali samo površinski, tako da je danas nakon otprilike 3 mjeseca već sve zaraslo i nije ni osjetljivo na dodir (nakon prvog poroda pukla sam s jedne strane klitorisa i tu sam imala nekoliko šavova na mjestu kojih je tkivo još i godinu dana nakon poroda bilo na dodir osjetljivo i kao utrnulo). U slučaju ozbiljnijeg pucanja babice imaju sa sobom pribor i mogu zašiti puknuće, ali su meni rekle da je puknuće površinsko i da ne treba šivanje. Uostalom, meni se do tada puknuće već i ohladilo i u tom trenu bih radije odabrala bilo što samo da izbjegnem daljnju bol, makar i u vidu kratkotrajnog šivanja. Kad sam nakon nekoliko dana opipala „situaciju“ činilo mi se da sam možda donijela pogrešnu odluku, no kao što rekoh, sad je, nakon tri mjeseca, gotovo sve po starom (doduše, vidjet ćemo što o tome misli moj ginekolog!)
Cijeli postupak vaganja i ocjenjivanja novorođenčeta trajao je samo nekoliko minuta, odvijao se pred mojim očima i to je bilo jedino vrijeme nakon poroda kada smo mi bili razdvojeni. Ubrzo su mi ga vratile umotanog u ručnik, malo se i pokakao (iako mi je Val treće dijete, to je bilo prvi put da vidim kakva je stolica novorođenčeta, u riječkom rodilištu bebe su uvijek presvlačili u dječjoj sobi!). Privinula sam ga na svoju kožu i zaspao je gol ispod moje spavaćice, bez pelena, bez slojeva nepotrebne odjeće, kapica...samo koža na kožu.
Obzirom da je bio pomalo žut, sutradan su ga babice stavile da se malo sunča . Skinule su ga u pelenu i ostavile tako golog na ručniku jedno pola sata. Grijelo ga je sunce, iako samo kroz prozor i iako je bio gol nije mu bilo nimalo zima!. Sunčali smo ga i slijedećih nekoliko dana, dok god mu je urin bio tako jako žućkasto narančaste boje.
Dan nakon poroda otišli smo na pregled kod pedijatra koji podržava porod u kući, čisto da procijeni da li je sve u redu. Cijepili se još nismo jer se u Švedskoj prvo cijepljenje (5 u 1, difterija, tetanus, polio, Hib i pertusis) obavlja s 3 mjeseca starosti, a protiv tuberkuloze (Be Se Ge) se uopće ne procijepljuje.
Nakon nekoliko dana babice su došle izvaditi krv za napraviti onaj test na moguće naslijedne bolesti (e sad se fakat ne mogu sjetiti kak se to zove, znam samo da za to kod nas vade krv iz pete, a one su njemu jako nježno i to dok je bio na prsima tako da ni ne osjeti neugodu, upiknule prstić i uzele mu uzorak krvi na posebni papir za testiranje koji se kasnije odnosi u laboratorij).
Eto, ovo iskustvo poroda kod kuće bilo mi je prekrasno, iako je porod sam po sebi bio totalno „na krivo“, a ono što sam proživjela prvih 24 h i prvih 14 dana nakon poroda bilo mi je gore nego prvi put.
Naime, Val je kao velika beba bio dosta jak, tako da mi je u manje od dana uspio izmasakrirati bradavice, i mene je u prvih 14 dana oblijevao hladni znoj kad bi došlo vrijeme njegovog jela. Osim toga, kad bi on počeo sisati, ispočetka sam imala tako jake kontrakcije maternice da mi se činilo kao da imam trudove, ovaj put one „prave“. Prvu noć i slijedeći dan sam se mučila, povremeno čak morajući prekinuti podoj jer je bol bila jednostavno neizdrživa (iako naravno, dobar znak, da se maternica smanjuje i da svi prirodni mehanizmi normalno funkcioniraju!). Na kraju više nisam mogla izdržati, popila sam Voltaren Rapid i nakon toga mi je bilo lakše.
Osim toga, nabavila sam i (po prvi put u životu) silikonske šeširiće za bradavice, što im je pružilo priliku da se povremeno oporave od bolnih podoja (povremeno jer ih nije uvijek htio prihvatiti). Na sreću, nakon nekih 14 dana naučio je jesti normalno, više ne grize tako jako i konačno nam je dojenje uživancija!
 |
|||
Odgovori s citatom
nelitza77 prvotno napisa
