moja beba je u inkubatoru jedva preživjela 2 teške infekcije, imala transfuziju krvi itd... tako da mi nije padalo na pamet voditi borbe oko toga zašto je ne smijem držati na rukama

na odjelu je bila i jedna beba od 800g, jedna kojoj je sestra sat vremena upuhivala zrak u pluća, neke su hitno prevezene u Klajićevu... uglavnom tamo je bilo pravo ratno stanje na jako malom prostoru i jasno mi je da pokušavaju svesti sve rizike na minimum

sestre su bile dobre prema bebama, kad su imale vremena pričale su im, kad su plakale, mazile su ih kroz one otvore - ne mogu reći da su bile "srca kamenog". prema mamama nisu bile baš tako dobre, ali preživjela sam i to

ja sam nakon 2 tjedna išla kući jer više nisam mogla izdržati to da sam tako blizu, a da je vidim samo na par minuta dnevno (jer su u sobici u kojoj je bio njen inkubator bile i bebe koje su tek izašle iz inkubatora i tamo su se svi jako bojali da se neka od tih beba ne razboli) i to samo kroz staklo, a kod kuće me je čekala curica mlađa od 3 godine (koja me zapravo psihički i spasila )

bilo mi je teško tako odvojenoj od nje (plakala sam satima), ali bilo mi je važno samo da preživi

i da, sestre nas nisu smjele puštati kod beba izvan termina "za gledanje djece" jer su bile u velikom strahu od šefice, ne bi se uopće čudila da su se bojale i otkaza (ili premještanja na druge odjele - neke su upravo to i doživjele)