Pa ova majku ju ocito nije dozivjela kao takticnu osobu i dobrog psihologa.
 |
|||
|
|
|||
Pa ova majku ju ocito nije dozivjela kao takticnu osobu i dobrog psihologa.
Svi mogu imati loš dan, ali s takvim stvarima i u takvim situacijama loš dan nije isprika za štetu koja je nastala.
cijeloj obitelji!
nije ovo loš dan
nego žena je cepljena protiv humanosti
ako ćemo strućno:
nije li to jako jako ozbiljna dijagnoza, pa mogla je tražiti još jedno mišljenje prije nego li išta kaže (ili misli da je najpametnija na svitu)
a one rečenice o bebi, mislim, stvarno
:?
A možda je stekla još (najmanje) jednu manu
priča je grozna i ponašanje skroz nehumano.
ali mene šokira činjenica da se downov sindrom ne može probrati pouzdano istog trena - nekakvim kromosomskim kariotipom? zar se to ne može?
To je valjda ovaj test iz krvi kojeg su čekali mjesec i pol. Mogla je biti toliko humana da im kaže da možda imaju dijete s Downom, da ne može biti 100% sigurna dok ne naprave pretraga... Ma ima puno načina da im se to kaže ljudskije...
hoćemo li dočekati za svog života da možemo i za duševne boli dobiti ispriku da ne kažem odštetu? Trenutno se teško izboriti za bilo kakvu naknadu kod liječničkih pogreški ako uzrokuju i fizičko oštećenje, zašto je duševna bol, šok, šikaniranja drugačije. Pa ne sastoji se čovjek samo od organa koji migaju amo tamo, psihičko zdravlje je to što nas čini takvima kakvi jesmo.Kako se plaćaju liječničke pogreške
Slučajevi mladog Rabljanina Miroslava Maškarina, koji je ostao bez noge u rutinskoj operaciji slijepog crijeva, i djevojčice iz Ferdinandovca, koja je umrla od sepse, te osuda na zatvorsku kaznu liječnice i medicinske sestre zbog smrti djevojčice iz Križevaca oboljele od astme, visoko su senzibilizirali javnost za pitanja liječničkih pogrešaka ili komplikacija koje dovode do tragičnih ishoda za pacijente i njihove obitelji.
Jedini naš odvjetnik specijaliziran za medicinsko pravo Miroslav Mađarić, koji se na tom području usavršavao u SAD-u, smatra da bi Hrvatska trebala preuzeti model većine europskih zemalja i SAD-a, gdje se sve rješava između medicinskih ustanova i osiguravatelja, koji nadoknađuje štetu u slučaju medicinskih pogrešaka.
»Ako se kod nas moraju obvezno osiguravati odvjetnici i javni bilježnici, ne vidim razloga da to ne bi trebali liječnici i medicinske ustanove«, kaže Mađarić i napominje da bi to bilo bolje i jeftinije rješenje nego osnivanje odštetnih fondova koje si mogu priuštiti bogatije zemlje kao što je Finska.
U SAD-u ne postoji kaznena odgovornost liječnika, a odštete su vrlo visoke i za europske prilike. Najviša poznata odšteta je bila 116 milijuna dolara za stopostotnu invalidnost djeteta nastalu kod poroda. Da su to nezamislivi iznosi u Europi, pokazuje primjer jedne Amerikanke koju je teže ozlijedio Austrijanac u prometnoj nesreći u Češkoj. U Češkoj je za to dobila naknadu od 900 eura, što je, prema postojećoj praksi, 0,04 posto odštete koju bi dobila da je stradala u Americi.
Novi zakon o obveznim odnosima kod nas znatno je proširio mogućnosti nadoknade neimovinske štete zbog fizičkih i duševnih boli, odnosno, po novome, povrede prava osobnosti. Osim toga, u parnici se može »izboriti« i renta do pretpostavljenog trajanja radnog vijeka, naknada za tuđu pomoć i njegu te odšteta roditeljima zato što im je dijete postalo invalid. U jednom slučaju kod nas sud je stradaloj studentici medicine četvrte godine dosudio rentu do 65. godine u visini plaće liječnika specijalista jer se pretpostavljalo da bi studentica došla do tog stupnja obrazovanja.
Vrlo iskusni pravni praktičari i teoretičari upozoravaju na vrlo rizičan način obrane Miroslava Maškarina, za kojeg njegova odvjetnica traži 14 milijuna kuna. To je nerealno, jer se neimovinska šteta dosuđuje i prema gospodarskim mogućnostima države, tvrdi jedan pravni stručnjak koji napominje da bi, osim milijun ili dva za neimovinsku štetu, Maškarin na sudu mogao dobivati oko 3500 kuna mjesečno za izgubljeni dobit zbog nemogućnosti bavljenja svojim zanimanjem do kraja radnog vijeka, oko 1500 kuna invalidnine, oko 3600 kuna na mjesec za tuđu njegu i pomoć, a njegovi roditelji i eventualno sestra mogli bi dobiti po 220.000 kuna zato što im je uži član obitelji postao invalid. Neki iskusni stručnjaci upozoravaju i na opasnost da Maškarin na sudu dobije oko dva milijuna kuna za neimovinsku štetu, što znači da bi izgubio spor za 12 milijuna kuna. U tom bi slučaju morao nadoknaditi odvjetničke troškove riječkom KBC-u, koji bi se mogli popeti i na milijun kuna.
Od 70 do 750.000 kuna
Vrhovni sud je 2002. godine donio orijentacijske kriterije za utvrđivanje visine neimovinske štete, kojih se sudovi u pravilu pridržavaju. Primjerice, utvrđuje se da je za fizičke bolove naknada po danu od 70 do 370 kuna, za strah od 2200 do 30.000 kuna. Naknada za duševne boli (sada povreda prava osobnosti) zbog smanjenja životne aktivnosti (kada netko više ne može voziti automobil, baviti se sportom ili svojim zanimanjem) ovisi o stupnju invaliditeta. Kreće se od 75.000 kuna za desetpostotni invaliditet, do 750.000 kuna za stopostotni, ali se dosuđuje i više, ovisno o okolnostima slučaja.
Redakcija, Vjesnik - 30.1.2007
Nadam se da će se stvari polako mijenati, već i iskazivanje nezadovoljstva u novinama je jedan korak.
Ovako ponašanje je stravno za svaku osudu, a riječi doktora uopće ne želim komentirati
strahota
doktori inače umanjuju simptome i bez detaljnih pretraga ne usude se dati tako tešku dijagnozu.
Dotična "doktorica" ne zna niti nepisana pravila struke čak ni minimum bontona... :?
Mislim da je vec prvi korak sto o ovakvim problemima ovdje komentiramo. Naravno trebamo nesto i napraviti, a to je najbolje da ucinimo kad smo kod doktora i da trazimo odmah da se ponasaju kako treba. Doticni doktor ne treba nista drugo nego profesionalnost. Cim je profesionalan, onda znaci da i svoj posao radi kako treba, a u to spada i humanost prema svojim pacjentima.
Jedan minus za nas pacijente je taj sto smo se mi u Hrvatskoj navikli na takvo ponasanje, pa to toleriramo. Mislim da bi to samo trebali prestati tolerirati, poceti ih prijavljivati, tuziti, zaliti se na sve strane, samo da nesto promjenimo. A promjena ce stici, jer sutra ce oni koji ne rade kako treba ostati be posla.
Osobno mislim da ni toj doktorici nije svjedeno sada kad je skuzila da se zeknula.
Medutim kod nas je rijec isprike vrlo teska, lakse je sve pod tepih...
Ljudi koji rade grijese, samo kako se nose s greskama, to je drugi par opanaka...
Reci koju rijec isprike bi stvar definitivno popravilo, ako ne i uzdiglo...
Mozda i jedna dodatna briga od strane doktorice i privatno zanimanje za tu obitelj i malu bebu. Nacina ima, bas ljudskih koji za mene znace profesionalnost...
prestrasno :ne
Nažalost, mislim da nije stvar u toj doktorici nego da je kod nas neka vrsta običaja u rodilištu što više udaljiti majku od djeteta "s nepopravljivom (ili teško popravljivom) greškom", bilo da se radi o stradanju u porodu, bilo o kromosomskim greškama ili nekima u razvoju (srčane i sl.). Kao da je cilj da što više majki tu djecu odmah otpiše i prepusti institucionalnoj skrbi. Umjesto da se baš u tim slučajevima omogući što bolje povezivanje s djetetom, i da zbog te veze veći dio roditelja odluči preuzeti brigu o takvom djetetu.
U isti koš idu i odnosi prema djeci koja su umrla u porodu (da li majci dopustiti da se oprosti s djetetom) ili ona za koju se zna da će umrijeti vrlo brzo (anencefalija i sl.). Još smo na razini Sparte.
Sve potpisujem, a ne da bih joj samo ja zavrnula vratom, nego i MM.ronin prvotno napisa
ma Spartanci su za naše bolnice mila majka
Da nešto nije bilo u redu s mojom djecom pri porodu ja bi to htjela znati odmah,ne odmah u rodilištu nego odmah nakon poroda i zato ne kužim ovu majku koja se pita zašto joj dotična doktorica svoje sumnje nije izrazila na povratku kući.
A što se taktičnosti tiče,doktorica je valjda lišena ikakvih osjećaja-ili stvarno nije mama ili nešto ne štima s njom.Jer tako ozbiljnu stvar na tako grozan način priopćiti roditeljima je u najmanju ruku neetično.A ona rečenica:"Želite li sad vdijeti TO dijete?" mi je odvratna i ja bi ju valjda šakom spucala da sam bila na mjestu te mame
dobro zakaj ne mogu otvoriti link sa tim tekstom, jel može neko kopirati na topic
Doktorice Žvorc, uništili ste nam najljepše trenutke u životu!
Ja sam mlada majka. Rodila sam prije dva i pol mjeseca u čakovečkoj Bolnici. Trudnoća, kroz koju me vodio moj ginekolog doktor Varga u Čakovcu, protekla je u najboljem redu, a rodila sam u predviđenom roku i bez komplikacija. Bila sam presretna što ću moći poljubiti to naše malo stvorenje i zagrliti supruga, koji se neizmjerno radovao ovom trenutku. No, umjesto sreće i radosti, doživjela sam najstražnije razočaranje u svom životu. A za to ste krivi vi, doktorice Žvorc, i vaše neljudsko ponašanje prema meni, ali, čula sam kasnije, i prema drugim rodiljama.
Rodila sam oko 4 sata ujutro i sva sretna, iako umorna i uz dosta boli, svom suprugu odmah mobitelom javila radosnu vijest. Moj suprug došao je oko 8 sati u Bolnicu gdje su mu pokazali naše dijete i bio je oduševljen, pa je otišao počastiti rodbinu i svoje kolege na poslu.
No, nešto kasnije slijedi šok. Vi ste, doktorice Žvorc, i prije nego što sam ja zapravo i vidjela svoje dijete, ušli u sobu gdje sam ležala s još dvije žene, i odmah s vrata navalili na mene riječima: "Mislim da ste rodili dijete s Downovim sindromom. Ako želite mogu vam dati adresu udruge i literaturu o tome. Da se radi o Downu zaključujem po šumu srca, školjkicama uha, razmaknutim bradavicama na grdima, izbračenom jeziku, kosim očima, slabom glasu, šakama...".
Dalje više ništa nisam čula. Moj svijet počeo se rušiti. Kako? Zašto? Tko je kriv?
Još nisam mogla doći k sebi od poroda, ta prošlo je tek četiri-pet sati od njega, a vi ste mi, doktorice Žvorc, zabili nož direktno u srce! Nisam znala što da radim, da se bacim kroz prozor, da prešutim, da se ne probudim iz tog sna?
I nakon te vaše torture, koju su slušale i dvije moje susjede u svojim krevetima, onako značajno i ironično ste me upitali: "Želim li sada vidjeti to dijete?".
Zar sam rodila čudovište kad me to pitate? Da, želim. To je moje dijete, pa bilo kakvo ono bilo! To je moja pahuljica, moj leptirić, moja mrvica... Nije dijete krivo, ako je nešto krenulo po zlu. Iako izmrcvarena, u tom sam trenutku u sebi osjetila snagu majke, inat koji me tjerao da, unatoč svemu, budem hrabra, jaka, ponosna...
Negdje u to vrijeme, u sobu je ušao i doktor Muršić. Ne znam je li bio u ekipi za vizitu, ali kad je čuo o čemu se radi, bacio mi je svoju posjetnicu i kazao: "Ako ubuduće želiš roditi zdravo dijete, javi se meni!". Bio je to novi udarac neljudskosti, koji sam doživjela u svega nekoliko minuta. Kako sve to izdržati?
Znala sam kako. Donijeli su mi dijete, najljepše stvorenje koje sam ikada vidjela u životu, da ga podojim majčinim mlijekom. Svaka kap mlijeka podjednako je jačala i moje dijete i moju ljubav prema tom nejakom biću.
Ali! Doktorice Žvorc vi potom idete dalje. Naređujete mi da zovem da otac djeteta i najbliža rodbina što hitnije dođu u Bolnicu! Što je to tako hitno, zar je djetetu loše? Zar mu prijeti ono najgore? Ne, ništa od toga. Vi niste mogli otrpjeti da se neko može veseliti malom biću. Svojim ponašanjem uzeli ste nam ono najljepše u životu: radost prema novorođenom djetetu! To nam ni vi ni itko drugi ne može nadoknaditi! Ni nama roditeljima, ni bakama i djedovima, ni ostaloj rodbini.
I kad su oni stigli u Bolnicu, bez imalo takta, pozvali ste mog supruga i njegovu i moju majku u sobu s bebama, razodjenuli ste našu bebu i počeli ih uvjeravati da naše dijete boluje od Downovog sindroma. Opet ste ponovili priču o šumu srca, bradavicama, očima... A oni su gledali to jadno dijete i nisu mogli vjerovati. Da li da plaču ili da se raduju? Zar niste mogli pričekati tri četiri dana, pa nam to na miru reći i napisati prilikom napuštanja Bolnice? Da barem nekoliko dana uživamo u sretnom događaju. Ne, vi ste, doktorice Žvorc, uživali u našoj boli.
To se vidjelo i onda kad ste izašli na hodnik i svu našu rodbinu gotovo postrojili, bez imalo takta i uz ciničan osmijeh na licu išli od jednog do drugog i promatrali imaju li kakvu falingu? Pošto-poto htjeli ste nas uvjeriti u ono u što ste samo sumnjali.
U svom tom košmaru obitelj, i moja i mog supruga, bila nam je najveći oslonac. Iako do boli iznenađen, moj suprug rekao je jednu rečenicu koju nikad neću zaboraviti: "Bilo što da je u pitanju, ona je naša i naša će ostati - ponosim se tobom i našim djetetom!".
Sve me to tiješilo, davalo snagu, ali noćima nisam mogla spavati. Priznajem sada, noću sam odlazila u subu u kojoj su smještena tek rođena djeca, gledala svoje dijete i uspoređivala s tuđom djecom. Nisam vidjela razlike, ali sam plakala. Noćima.
I kad sam napuštala Bolnicu, ostali ste u svom uvjerenju, i preporučili pedijatrici mog djeteta da nas za mjesec dana pošalje u Zagreb na analizu krvi i svega ostalog, kako bi potvrdili vaša "otkrića". Doduše, pedijatrica nije vidjela ništa sumnjivo (kao ni babica u Bolnici koja je bila pri porodu, a ni patronažna sestra), ali mi je svejedno napisala uputnicu i prijavila me kod liječnice u Dječjoj bolnici u Klaićevoj u Zgarebu. Išli smo sa strahom. No, da čovjek ne povjeruje, tamo doživljavamo sasvim drugačiji odnos. Izvolite, dijete je jako malo pa imate prednost. Ljubazno osoblje, liječnica... I sve smo riješili za pola sata, ali nalaze je trebalo čekati gotovo mjesec i pol dana.
I konačno su stigli krajem prošlog tjedna!
Doktorice Žvorc pogriješili ste u svojoj procjeni, dijete je potpuno zdravo. Zbog vašeg neznanja, a još više bahatosti i cinizma, uzeli ste nam ugodu trenutka kad se rađa novi život. Čula sam kasnije da ste i prema drugim ženama, u sličnim prilikama, u najmanju ruku bili zločesti.
Sosjećam sa svim onim obiteljima čija djeca doista boluju od Downovog sindroma i shvatila kroz kakve sve oni muke i boli prolaze. Što ste tek njima radili?
N.N.
(Podaci poznati Uredništvu)
i kada upravo pomislim da me više ništa ne može iznenaditi....
UŽAS!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom