Jedno zapažanje. Moja beba ima 5 i pol mjeseci i do sada smo gotovo prošli preko svih problema spominjanih na forumu. Međutim, sada kako dolazi ljepše vrijeme, odlučila sam nas pokrenuti iz četiri zida našeg stana. Kod prijateljice smo se našli na kavi, par nas i klinci do godine dana. Najstariji puže, hvata stvari, malo mlađi uz svu tu buku spava iza mame na kauču ko top, jedna mama doji, a moja malecka plače, grčevito se drži za mene, pa se malo umiri nosanjem i gleda ostale "s visoka", cica za umiriti - nema šanse jer ju živcira glasan razgovor pomiješan sa vriskovima veselja ostalih.. meni je užasno krivo jer si mislim šta sam ja napravila od moga djeteta, istina gotovo cijele dane smo same, dok MM ne dođe s posla, sve je podređeno njoj (kako bi i trebalo biti!) i razumijem njene potrebe.
Kada gledam retrogradno, svako vriskavo plakanje i grčenje nogicama okolina je pripisivala grčevima. Taman u to vrijeme, po meni prerano sa njenih nepunih mjesec dana, cijela svita rodbine je danima dolazila u babinje i svako popodne ili predveče bi moja cura i ja i MM proveli plačući i umirujući se u našoj spavaćoj sobi, a gosti bi sjedili u kuhinji i nikome nije padalo na pamet ići kući - komentar je bio: "ma, ona se treba socijalizirati, a ne ovako. Krivo radite!"
Vjerojatno nisu čuli da je možda sve to skupa previše za živčani sustav moje male curice i da je zbog svega anksiozna.
I od tada svako ovakvo druženje rodbine ili dječje rođendane bi nas troje naizmjenično proveli u nekoj od sobica, daleko od ljudi, uspavljujući se i mazeći...i uživajući!!!
Kakva su vaša iskustva? Ne mislim da je moje dijete zatvoreno prema drugim ljudima, dapače topla je i zaigrana curica, interesiraju je ostali ljudi ali protestira kada ju netko hvata za rukice i noge, unose joj se u ličeko - PA KOME TO NE SMETA!!!