skolinofobija iliti strah od škole

[vikiikatja]

....iliti nešto što mislim da je počelo mučiti mog V.

Naime, super je đak (ide 2.razred) a odjednom ga je svega postala frka; nebi u školu, svako jutro plače, ja mu jako falim, boli ga razno:trbuh, glava....
Ubila sam se od psihoanalize i mislim da nema nikakvih vanjskih faktora ( svađa s frendovima, nema problema sa starijima, učiteljice su ok,na putu od doma do škole se nije ništa dogodilo...i sve čega sam se mogla sjetiti-nije).
Izgleda da je neka kombinacija pada samopoštovanja i samopouzdanja, strah od mogućeg neuspjeha....ne znam.
Učiteljice su super kooperativne.
Nemamo nenormalna očekivanja od njega i ne nabijamo mu presing. Bar tako mislim, ali kako sam totalno počela sumnjati u sebe, možda sam nevrebalnim kanalima slala drugačije poruke.
Doma smo počeli prorađivati eventualno stresne situacije.
Inače je jako, jako emotivan.
Što da radim? Sad sam već u banani jer samo o tome razmišljam. Stalno ga promatram, pazim što govorim....
Pliz podijelite samnom ako ste imale neka slična iskustva i načine kojima ste to prebrodili.

[Lutonjica]

možda da odete psihologu, sigurno ne bi škodilo.

moja seka je imala stalne bolove u trbuhu u osnovnoj školi, prošla razne pretrage (od gastroskopije do psihologa) i na kraju se radilo o strahu od škole. riješili smo to posjetima kod psihologa i jako dobrom suradnjom s njenim učiteljem.

ja sam isto bila problematična po tom pitanju : najbolja učenica u školi, a s druge strane bolovi u plućima, gušenje, plakanje svako jutro međutim, ja nisam išla psihologu i to je trajalo dok samo nije prošlo.

i samo bih još ovo htjela komentirati:

Nemamo nenormalna očekivanja od njega i ne nabijamo mu presing. Bar tako mislim, ali kako sam totalno počela sumnjati u sebe, možda sam nevrebalnim kanalima slala drugačije poruke.

ovako su moji roditelji mislili (a i još uvijek misle). uvijek su nam govorili da ocjene nisu važne, da je važno da smo mi sretne i zadovoljne i sve tako neke pozitivne i ohrabrujuće poruke. a ja svejedno cijeli svoj život imam osjećaj da su oduvijek imali užasno visoka očekivanja, da ocjene JESU važne i stalno sam se bojala da ih ne razočaram (zato sam valjda i bila toliko dobra učenica). mora da su podsvjesno drugačije razmišljali neverbalno svašta drugog slali. btw, bila sam u pravu - kad sam nekoliko puta pala jedan te isti ispit na faxu, mama je imala mali živčani slom.
tako da, nikad ne znaš što mu stvarno "govoriš" :/

[rinama]

Čuj i meni je tako, tj.mome sinu. Od kad je sad poslije ovih praznika krenuo dalje u školu stanje se za 100 posto promjenilo, od onog veselog djeteta doma imam malo gunđalo kojemu ništa nije po volji. Puno plaće, bezvoljan za domaće zadaće, nezainteresiran za bilo kakav razgovor.
Isto tako preispitujem sama sebe dali sam pogrješila u nećemu, nešto krivo rekla, nedovoljno se posvetila njemu, neznam. Uz to sve i učiteljica kaže da je dosta odsutan, spor, nesiguran i plaćljiv i u školi. Za sada neću još ništa poduzimati, možda je samo faza, a ako potraje potražit ću stručnu pomoć.
Istina, on je još prvi razred i kaže učiteljica da je to još vrijeme kad se djeca "traže" i smještaju sebe u društvo koji im odgovara i suoćavaju se sa novim obavezama, pa ako je k tome i još po prirodi nježan i osječajan, još uvijek spada u neku normalu.
Neznam, baš sam zabrinuta.

[vikiikatja]

ufff, tnx, čekala sam nečiji odgovor kao ozebli sunce...
ja sam dogovorila za odlazak psihologu u pon. Otići ću prvo sama, pa ću vidjeti što će mi on reći kad mu ispričam situaciju.
Totalna mi je koma. Vidim da mi je mišić nesretan i nema mi gorega.

[Lutonjica]

ma glavno je da si ti to primijetila i odmah odlučila nešto poduzeti. bit će sve dobro

[bucka]

ma glavno je da si ti to primijetila i odmah odlučila nešto poduzeti. bit će sve dobro

potpisujem

[maria71]

ja sam od 1 do 4 razreda svako jutro povraćala......

[Mony]

Ako je jako, jako emotivan, moje je laicko misljenje da on ima velika ocekivanja od sebe i zeli zadiviti roditelje.


A ako bih sebe u tim godinama stavila u njegovu kozu, ne bi mi bas ni pomogla epizoda s onim testom iz matematike :/
Sorry, al morala sam to rec... :/

[mim]

VikiiKatja, ako je dijete perfekcionista po prirodi možda su sad zahtjevi za učenjem u školi malo veći pa mu više truda treba za postizanjem odličnog rezultata i to ga deprimira.
Mi doma imamo jednu Djevicu kojoj uvijek sve mora biti točno, ne podnosi ni kad dobije 5, ali ima jednu pogrešku u testu. Stalno pričam kako ocijene nisu važne, čak sam i nagradila jedinu četvorku koju je do sad dobila samo da joj dam do znanja kako mi nije važno da ima sve petice. Iz dana u dan njoj naglašavam kad god je prilika kak sam sretna kad vidim kako ide u školu s osmjehom, pitam kaj se događalo u školi i kaj ima novoga, a namjerno ne pitam za rezultat testa, kad dođem s informacija zadnje što spomenem su ocjene... Stavljajte uspjeh potpuno u drugi plan. Kad pregledavam testove koje M. donese iz škole uvijek prvo pohvalim rukopis i divim se kak je uredno, onda tek komentiram ocjenu i to bez ikakvih kritika.
Ako ti je V. imao sve petice takvom djetetu je četvorka kao da mu se srušio svijet. M. je svoju prvu i jedinu dobila prošle godine pa znam kakve su reakcije. Nastoj isticati ono lijepo što se u školi događa, prijatelje, slobodne aktivnosti, zanimljive stvari koje rade (projekte, plakate, što god....) pa će i on možda shvatiti da je škola mjesto na kojem itekako može biti sretan.

[vikiikatja]

epizoda s diktatom je očito bila triger. ali sad sam već počela povezivati šta je tko i kome rekao dok je on još bio spermić. poludjet ću.

Sad smo pisali zadaću. Fakat ima jako mali prag tolerancije, tj. poludi odmah ako kažem:ej, slova su ti skroz nakrivo. Kao da mu je još gore ako ga upozorim da nešto nije naravio kako treba.
Što da radim? da li da mu upućujem na greške? da li da ga ispravljam?
da li da sam samo i isključivo nježna?
da li da ujutro kad krenemo u školu, a on počne plakati kao lud, da ga otjeram srca kamenog ili da se u suprotnom rastajemo po 10 minuta. jer, moram priznati ujutro kad mi se vrati po 10. put, a ja držim katju, torbu, ruksak- fakat zakipim.

[mim]

Sad smo pisali zadaću. Fakat ima jako mali prag tolerancije, tj. poludi odmah ako kažem:ej, slova su ti skroz nakrivo. Kao da mu je još gore ako ga upozorim da nešto nije naravio kako treba.
.

Oprosti, boldala sam ovo. Ne znam jel to samo fraza ili zaista sjediš kraj njega dok piše.
Ako sjediš-nemoj. I neka slova budu kako god ih napisao. Ako su uredna nahvali ga na sva zvona, a ako nisu reci da ti se sviđa sastavak. Za sad bi možda za njega bilo dobro izbaciti svaki negativni kometar. Uostalom, ako učiteljica zahtjeva urednost on će sam snositi posljedice ružnih slova.

M. je u prvom razredu jako ružno pisala. Razgovarala sam s učiteljicom koja je rekla da je po tom pitanju stvarno strašno, ali je nahvalila njene sastavke i rekla da su na nivou četvrtog razreda i da se za rukopis ne brinem. U drugom razredu M. je postala jako uredna jer je baš njoj samoj postalo stalo do toga da lijepo piše.
Nemoj pokazati da te živcira škola. Možda je tvoj V. shvatio da tako dobiva ekstra pažnju pa lagano manipulira vama. Budi nježna i dosljedna. Oprosti se s njim i idi. To je sad kao u vrtiću: dugi rastanci nisu dobri.

[vikiikatja]

ne, ne sjedim, to je stvarno fraza. ali sam došla prekontrolirati što je napravio. kužim da nas pomalo i manipulira, ne znam kako se sada tomu oduprijeti a da ga još više ne povrijedim.
što se tiče neurednosti, ja stvarno nemam s tim problem, ali piše zbilja strašno(nečitko). bojim se da će ako uopće to ne primjetim, misliti da je to uredu. učiteljica im polako već napominje (napiše im ako im je neuredno) da mora biti urednije.
I nisu samo slova; knjiga za lektiru je predebela, matka je komplicirana...milijun razloga zbog čega se nervira.
ja sam razgovarala s njim o svakom pojedinom problemu što ga je naveo, u smislu, ako te nešto nervira, znači da te ta tema smeta, ne osjećaš se sigurno, znači imaš neki problem koji moramo riješiti. Ako te matka ljuti, ajmo vježbati pa da postaneš brži u računanju, samim tim i sigurniji...bla bla.
Ako te smeta debljina lektire, možemo ju zajedno pročitati umjesto onoga što sada čitamo prije spavanja. ( da, da još uvijek mu čitam-to nam je ritual) .
I sve tako. Ne znam jesam li na dobrom tragu. Ali svejedno, to ne umanjuje neko njegovo slijedeće nerviranje ili plakanje ili nagon da pobjegne i odustane. Puf!

[mim]

Super je da čitate zajedno, ali ja mu ne bih čitala lektiru. Neka shvati da je to NJEGOVO, a neka druga knjiga zajednička. Pitaj ga želi li da mu pogledaš zadaću, ne nudi se sama kao kontrolor. Matematiku možete rješavati na zabavan način tipa: ti radiš u kuhinji, on ti se mota pod nogama. Pitaj pitanja u stilu: ako je u kutiji 10 jaja, a meni padne na pod 6 koliko nam ostaje za večeru? Mi smo vježbali matku baš na smiješnim i glupim stvarima. Kad učiteljica napiše da je neuredno-napisala je njemu, ne tebi. Velim: pohvali kad je uredno, a kad nije nahvali nešto drugo. Stigneš biti kritična kad malo dođe k sebi. O lektiri pričaj kroz svoja sjećanja. Ako kuka da je knjiga predebela reci da je to zato jer su veća slova i da ustvari ima malo teksta, a puno slika.
Razgovaraj s učiteljicom i reci da jedno vrijeme nećeš jako obraćati pažnju na negativno, objasni joj da je V. u takvoj fazi i zamoli je da njemu naglasi pozitivno malo više nego negativno. Kad uhvati ritam i kad se prilagodi većim zahtjevima za radom (jer i učenje se trenira ) stigne ga malo "pritegnuti" .