miho i mama, nemam ti savjet, ali mogu ti ispričati svoje iskustvo.
Još od bolnice, moja mala i ja se nismo puno razdvajale. Kod kuće sam joj bila blizu 24 sata na dan. Prvih tjedana me noću budila svaka nepuna dva sata. Ja sam to najnormalnije prihvatila. Nisam imala nikakvu namjeru odgađati ili nijekati njene potrebe.
Nakon nekog vremena ona je bila "toliko dobra" ( ) vratiti mi tu moju ljubav tako, što je uhvatila dobar ritam spavanja i hranjenja. Sama. Bez ikakvog naturivanja ili uskraćivanja s moje strane.
Kad bebi prilaziš bez presinga, bez nervoze, bez tlake, ma koliko umorna bila, beba stekne dovoljno sigurnosti da i bez tvog neizostavnog prisustva odspava dva, tri sata. Stekne povjerenje koje si joj ulila dobrim vibrama, atmosferom koja lebdi u prostoru gdje boravi.
Nakon prvih mjesec dana, moja beba je imala uredan ritam spavanja i po četiri sata u komadu! Tek s 4,5 mjeseci, kada se spavanje prorjeđivalo i skraćivalo i ona je postala zahtjevnija. Vjerujem da sam joj svojom spokojnošću, mirom i namjerom da budem tu za nju svih 24 sata.. da je podignem i na najmanji grimasu lica koja bi ukazivala da bi tek mogla zaplakati.. prištedjela dojenačke kolike .