ja kad razmisljam o svojoj penziji, mastam o vremenu kad cu napokon moci opet u miru citati, gledati filmove, putovati, i djabalebariti sa svojim, nadam se jos uvijek zdravim, muzem.
Unuci mi nikad nisu pali na pamet kao integralni dio te lijepe i lezerne slike
Naravno,nadam se da ce ih biti, i da cu povremeno ipak uzivati u cuvanju i druzenju, ali kao svakodnevnu obavezu - ne hvala, ako bas ne moram.
Shodno tome, odnosim se i prema svojoj mami i svekrvi. I jako sam im zahvalna na tome sto ipak mogu racunati na njih uvijek kad je neka frka.

A znam i neke primjere baka koje cuvaju unuce od jednog djeteta, pa kad drugo dijete dobije dijete, ne mogu reci ne jer su cuvale i prvom djetetu, pa zavrse s privatnim vrticem u kojem su i cuvalice i spremacice i kuharice. Ne bih im bila u kozi.