mama courage, searsi na pocetku svojih knjiga vele grandparents, ja sam si dala slobodu da napisem baka
ja oko sebe vidim dosta baka, ponekad u pratnji djeda kako cuvaju klince, znam ljude kaj je u usa i da im bake amerikanke itekako pomazu
 |
|||
|
|
|||
mama courage, searsi na pocetku svojih knjiga vele grandparents, ja sam si dala slobodu da napisem baka
ja oko sebe vidim dosta baka, ponekad u pratnji djeda kako cuvaju klince, znam ljude kaj je u usa i da im bake amerikanke itekako pomazu
Pa valjda nisu ni sve bake i djedovi isti.
Slazem se da nije ok od nekoga unaprijed nesto ocekivati. Ali, isto tako mislim da ima dosta onih koji bi se dobrovoljno ponudili za cuvanje.
ja sam P. upisala u jaslice uz dvije žive i koliko-toliko zdrave bake u penziji upravo zbog toga što kad ga se bake požele (a to ne bude na više od tjedan dana u komadu iz čisto razumljivog razloga) s njima je, i to je super, ali uvijek moram imati opciju da svojim djetetom, koje sam rodila sebi, a ne njima, ne zamaram ili opterećujem nikoga, pa čak niti bake koje ga smatraju svojim djetetom.
Uhvatili smo super ritam, svaka baka čuva jedan tjedan mjesečno (kad može jer i one imaju svoj život - honorarne poslove, vikendice, vrtove i sl.), a ostala dva tjedna ide u jaslice. Super reagira na taj tempo jer je dijete kojemu stvari brzo dosade (kao valjda i svakom skorodvogodišnjaku), pa mu ovako nikada nije dosadno i samim time bolje reagira na odvajanje.
Preporučila bih svakome tko ima mogućnosti.
Baš u tome je fora. Moji su se, recimo, dobrovoljno ponudili ako ja želim ili mi treba jer vide da mi ovaj tempo zna biti lud. Dakle, nije da oni ne bi, ali meni je njih neugodnjak pretvoriti u besplatnu svakodnevnu radnu snagu jer oboje imaju ispunjene živote i prijatelje. Naravno da su im kćerke i unuk na prvom mjestu, ali ne znam koliko bi to bio užitak, a koliko obaveza, da se radi o svakom danu po minimalno 10 sati...Zorana prvotno napisa
Pa valjda nisu ni sve bake i djedovi isti.
Slazem se da nije ok od nekoga unaprijed nesto ocekivati. Ali, isto tako mislim da ima dosta onih koji bi se dobrovoljno ponudili za cuvanje.
Osim toga nisu oni više mladi, mislim da bi im bilo i fizički naporno. Onda sam se radije organizirala kako jesam - danju s Kalebom, navečer i noću radim (ne cijelu noć, naravno, iako ima i takvih) - lakše je meni potegnuti s 30 (a i to je moje dijete), nego njima sa skoro 70.
ja kad razmisljam o svojoj penziji, mastam o vremenu kad cu napokon moci opet u miru citati, gledati filmove, putovati, i djabalebariti sa svojim, nadam se jos uvijek zdravim, muzem.
Unuci mi nikad nisu pali na pamet kao integralni dio te lijepe i lezerne slike
Naravno,nadam se da ce ih biti, i da cu povremeno ipak uzivati u cuvanju i druzenju, ali kao svakodnevnu obavezu - ne hvala, ako bas ne moram.
Shodno tome, odnosim se i prema svojoj mami i svekrvi. I jako sam im zahvalna na tome sto ipak mogu racunati na njih uvijek kad je neka frka.
A znam i neke primjere baka koje cuvaju unuce od jednog djeteta, pa kad drugo dijete dobije dijete, ne mogu reci ne jer su cuvale i prvom djetetu, pa zavrse s privatnim vrticem u kojem su i cuvalice i spremacice i kuharice. Ne bih im bila u kozi.
Ne mogu vjerovati, u zadnje vrijeme te non-stop potpisujem
8)
inace, ostatak tvojih postova takodjer mogu potpisati. uopce nije sporno da bi baka bila presretna kad bi 24h na dan mogla bit s malom. al jedno je zelja, pa cak i dogovor, a drugo je preporuka il ocekivanja da se tako treba.
mog bivseg i njegovu sestru su svicarski baka i djed cuvali (dok mu je samohrana majka radila). i bome je mater morala davati 1000 fr. mjesecno babi i didi. on se bio prilicno zacudio, cak sam primjetila da mu je bilo i neugodno, kad je skuzio da kod nas balkanaca se takve stvari rade besplatno.
mi smo uhvatili ritam, da kad je baka u zg, malu mora ujutro odvesti u vrtic. makar mala spavala kod nje i njih dvije se mazile i volile cijelu noc, i makar najradije bi njih dvije provele cijeli dan zajedno, al mala mora otici barem na 2-3 sata (do rucka) u vrtic, a onda ju baka moze il ostavit duze il doci po nju pa nek landraju gradom. jednostavno smo shvatili da se nekakav ritam tj. rutina moraju postivatit i iznimno se mogu napraviti neki kompromisi. sve ostalo je pogubno.Uhvatili smo super ritam,
a zakaj, slažem se sa svim što si napisala, posebno se radujem opisanom u prvoj rečenici.
Dok do toga dođe, možda ću biti obrlaćena šarmom sinovih ili kćerinih nasljednika pa ću pristati na čuvanje, ali ipak se nadam da za to neće biti potrebe.
a ja ću opeti
mojoj mami koja se sama ponudila da će čuvati andreja i dvije godine je vrhunski odradila. i sad ga čuva pola dana i kad je bolestan.
mislim da je i njemu i meni jako koristilo što je te dvije godine bio s bakom, dedom i tetama a ne u jaslicama.
Ako se dobro sjecam, ovdje je Sears poprilicno krivo interpretiran.smatram neumjesnim od searsa, a od roditelja djeteta cak i prilicno sebicno, uvaljivati po defaultu dijete baki /bakama/
Govori se o tome da kad roditelj razmislja o opcijama kakva je skrb za dijete najbolja, da se kvaliteta rangira od roditelja, preko baka i djedova, daljeg roda, teta cuvalica, ...
Dakle, savjet roditeljima je da prvo ispitaju mogucnosti skrbi koja je bolja po dijete, a ne da po defaultu uvale dijete baki/djedu.
6 CHILDCARE OPTIONS
In-home care. Having your baby cared for in your own home is preferable. The advantages of home care are familiar surroundings, familiar toys, the germs that baby has already learned to live with, no transportation hassles, and your familiarity with the home. Shared care by your spouse is usually best; next comes grandparents or close relatives. Though more costly, a trained nanny, an au pair girl, and live-in help are other options. But once you go beyond the inner circle of family, relatives, or intimate friends, a seemingly endless search begins.
Shared home care. An option for part-timers is sharing childcare with a friend—"Ill mother yours and you mother mine two and a half days a week," or whatever schedule you work out. This deal brings you the advantage of having a like-minded caregiver, and as a profit-sharing partnership, each is motivated to give the other person's child the level of care they would expect for their own child. Friends with the same due date and back-to-work schedule as yours, and mates in your childbirth class, are ready sources for this arrangement.
Home day care (family day care). In this arrangement baby is cared for in another mother's home. Mothers often do home day care to supplement their family's income and to be home with their own children. The same nurturing priorities that prompted this mother to set up this arrangement may carry over into your baby. You can only be sure of this if you know this person well or have carefully checked out her references. But this is not so ideal if the care provider piles kids to the maximum allowable limit, has weak sick-child policies, and is not an attentive person. An ideal rule of thumb is that one caregiver can usually care for one one-year-old, two two-year-olds, three three- year-olds, and so on, which is modified by the number and ages of her own children. These houses should be licensed, and you should be able to see the license. Remember, licensing deals with safety and medical issues; it does not guarantee a nurturing environment. That is your job to determine.
Parent co-ops. Four or five mothers of similar values get together and agree to care for one another's babies in their own homes in rotation. Since one caregiver cannot manage more than two babies under a year, the co-op hires a full-time caregiver as a parent's assistant. Or several like-minded parents chip in and hire one or two highly qualified and highly paid caregivers to come to one of their houses to look after the babies.
On-site day care. Corporations that value keeping their employed mothers satisfied offer day care at the workplace. Check it out. If your corporation doesn't have this setup, lobby for it.
Commercial day care. In general, day-care centers are not advisable for infants under one year because of too many kids, too few staff members, and the increased chances of contagious illness at a child's most infection- vulnerable time. Also, it's hard to give needed one-on-one attention (while feeding for example) to a six-month-old while refereeing toddler squabbles.
BusyBee, to je to, ali ispast ce da forsiramo ap
ok, kuzim sad. ma bas me cudilo... hvala.
mama courage, jesi čitala "Children first" od Penelope Leach? ona isto kaže kako je za djecu najbolje da prvu godinu budu uz mamu (ili tatu ako mama mora natrag na posao, ali mama ima primat), zatim u krugu obitelji (bake, dede, tete i sl.) do treće godine a tek onda da se uključe u instituciju. pritom je bolje da dijete što dulje bude u svojem domu ili poznatom prostoru.
naravno da to ne znači da ćeš dijete uvaliti baki koja će ga nevoljko čuvati, pa još i u neskladu s tvojim principima odgoja - to je samo neki redosljed mogućnosti koje checkiraš kad donosiš odluku.
ovo je u nasem slucaju bilo nemoguce.pritom je bolje da dijete što dulje bude u svojem domu ili poznatom prostoru.od svoje prve godine moja me curica skoro svako malo pratila na putu u inozemstvu (autom, vlakom). recimo da je sigurno 15 puta bila izvan hr. tek sad od ove godine odlucila sam ju ostavljati u njenom prostoru, a ja sama idem na put. vidim da joj je sad ta rutina, taj poznati prostor, potrebniji nego ja (posebice kad ima oca uz sebe).
[quote="mama courage"]i dede su aktivni, bez brige, tako da Lovru čuva deda... prvo gdje su dide u toj prici ?
Slažem se da sve ovisi o tome da li bake i dede žele sudjelovati u čuvanju i da ih ne treba preopterećivati...
Ja mogu stvarno reći da imamo sreće jer je deda super čuvalica :D , poštuje naša pravila što se tiče odgoja i prehrane, a Lovro ga obožava. Dodatna prednost je što živimo u istoj kući (oni u prizemlju, a mi na katu) pa je Lovro u svom prostoru. Baka radi pa je deda bio sam po cijele dane dok nije čuvao Lolija!
Osim toga je radim u učeničkom domu pa imam blesavo radno vrijeme i teško bi se uklopili u vrtićki ritam tako da bi opet trebali da nam netko uskoči po potrebi.
Planiramo se ipak prijaviti već ove godine u vrtić pa bi se nekako kombinirali da ide 3 - 4 sata dnevno malo se igrati s djecom pa da ga deda ranije digne, a i vodili bi ga ujutro kad se sam probudi i popapa doručak!
mda - ne da mi se citati sve postove - pa ako pitanje vise nije aktualno, zanemarite moj odgovor.
Ja nisam nikad isla u vrtic i mislim da mi nista ne fali. Skolu sam jedva docekala.
Osobno sam prilicno protiv vrtica - barem ovih gdje je u jednoj grupi 25 djece - jer mislim da se istinski nitko tom djecom ne moze pozabaviti na pravi nacin. Zato mislim da vrtic ima smisla ako je nekakav privatni gdje su grupe do 10-oro dijece.
Pal sam stavila u vrtic sa 3.5 godine. Iako je i bez njega bila sasvim dovoljno druzeljubiva i otvorena. Prilagodba je isla lose. Zato sam sretna sto sam uz vrtic zadrzala i cuvalicu. Dakle, Pal je od 9-12 u vrticu, a zatim (prije spavanja) dolazi cuvalica i s njom je kod nas doma do cca 5 dok dodjemo doma. Ne vidim da je Paula osobito sretna u vrticu, i iskreno receno radije bih da je doma. Na vrtic pristajem samo ako se desi da je cuvalica bolesna ili ako (opet) ostanem bez nje - ne moram misliti kamo cu s njom. Sve one price da se dijete mora izboriti za sebe i da to uci u vrticu su mi glupe. Dijete se mora izboriti za sebe - ali ne sa 3 godine. Niti sa 5. U to doba imaju druge stvari za uciti.
Eto, toliko od mene.
d i d
Moji klinci ne idu u vrtić. Idu na sport, bazen, klizanje ovisno od godišnjeg doba. Dominik ide redovno koliko je to moguće u igraonicu u knjižnicu medveščak dva sata dnevno i oduševljeni smo. Teta Lidija je genijalna. Tamo se vrlo konkretno bave sklincima, a opet je opuštena atmosfera. Jako nam se sviđa. Ja i Diana(dvije godinice i još nem može u veliku igraonicu) popijemo kavu i pojedemo kolač s bobicama u vinceku. A otkad smo otkazali teti čuvalici klinci su se prilično upristojili. ipak nitko ne odgaja kao mama. Možda sam umišljena, ali vrijeme je da mame budu ponosne na svoj dio posla. Ja se trudim da održavam ritam druženja s malim susjedima s kojima se lijepe slaže ili s klincima prijatelja. Dosadu zimskih dana ubijamo muzejima, pečenjem kruha i sličnim aktivnostima. Klinci se sasvim lijepo socijalizirani i puno mirniji i veseliji kad se naspavaju i kad je mama tu negdje i u toku. Ja nisam bila presretna ni sa 4 sata siterice. Sad smo opet ja i muž u smjenama plus bake i dede po potrebi.Manje se vidimo mm i ja, ali nam je s klincima puno ljepše.
Dora je krenula u vrtić prije dva mjeseca i do sad smo prezadovoljni. MM je terenac kojeg nema kući po par mjeseci,njegovi roditelji 500 km daleko,moji vrlo zaposleni a ja friška studentica.Sve je to prevagnulo na stranu vrtića.Ispočetka je funkcioniralo i ja sam učila i dok bi ona spavala,ili bila u šetnji ili kad bi ju čuvala teta dok jedan dan nisam zaključila da neće to tako ići.Prilagodba je prošla odlično,tete obožava,kad ih vidi ujutro trči im u zagrljaj,kad dođem po nju još bi se malo igrala ili mi bar pokazala šta su taj dan radili,crtali,gradili.....Ja svoje obavim do vremena kad idem po nju i onda joj se ostatak dana posvetim 100% ne razmišljajući o ničem drugom.
za mame koje su doma, kužim da se dvoume da li dati dijete u vrtić ili ga ostaviti doma, ali za one koje rade, na znam zašto vam se čini loša opcija vrtića? Moja je Petra krenula već i u jaslice, i tu se slažem da je možda bolje da dijete ostane doma ako može - ali od 3 godine na razumijem koja je prednost neodlaska djeteta u vrtić?
Petra u vrtići stvarno gušta, ima tamo cijeli svoj mali svijet prijatelja, satove glazbenog, plesa, likovnog, prave predstave, kuhaju... baš im je fora i svaki se dan vraća s hrpom naučenih stvari.
Zato se pitam u čemu bi uopće bio problem dijete dati u vrtić?
evo i mene da razbijem jednu famu o nezadovoljnoj i stalno bolesnoj djeci u vrtićima
ian je u nekom obliku vrtića od 16 mjeseci (do 2. godine u poludnevnom 9-13, a kasnije u pravom vrtiću
NIKADA nije bio bolestan ni pio lijekove (ako ne brojimo nekoliko prehlada sa šmrkavim nosom i kašljanjem)
ima najboljeg prijatelja kojeg jedva čeka vidjeti kad su praznici, ima curu, ima doživljaje, igre, male tajne, rasprave, djecu na koju pazi, djecu s kojom se voli igrati... i mislim da je okrutno to mu oduzeti
neki dan je rekao baki "neću ići s tobom kod tvojih prijateljica"
ali moje dijete je izuzetno društveno i nesramežljivo pa dopuštam da drugi nisu takvi i da im vrtić teško pada
u svakom slučaju mislim da je kvalitetnije provedeno vrijeme s vršnjacima nego s bakama, a tete ni ne želim da ga odgajau. za to ja postojim
ja isto upravo ovako mislim
Ne znam za druge, ali meni je strašna pomisao da dijete negdje mora biti svaki dan po 10 sati, dok roditelje vidi 3-4 sata maksimalno (unutar kojih oni pokušavaju i skuhati, odmoriti se, otuširati, presvući, porazgovarati koju riječ s partnerom)...
Vrtić mi se čini ok kao moguća opcija - npr. 2-3 sata, 2-3 tjedno, prema djetetovoj želji. Na žalost, rijetko tko si može priuštiti takav pristup vrtiću.
dobro Luna ali i ak radiš od doma ne možeš se baviti s njim dok radiš. jel tako?
a i u vrtiću, budimo realni nisu 10 sati nego 6-8
a i, opet napominjem, svi zanemarujete komponentu da djeca vole imati nešto svoje, prijatelje, društvo, svoj mali svijet :? (ne pričam naravno o jednogodišnjacima, ali već klinci od 2 mislim da imaju koristi od vrtića)
ninochka, zanimljivo pišeš.
Razmatram sve ove "pro et contra" postove drugih forumašica. Istina je da je najbolje kad se može birati i kombinirati, odnosno učiniti da dijete nema traume zbog odlaska roditelja (čitaj:mame) na posao. Naime, K. je čuvala baka do njene navršene 3. godine i to je bilo ok, ali tada smo mm i ja odlučili da je upišemo u vrtić. Baka je inače u mirovini (predavala je u osn. školi) i ima dosta slobodnog vremena i rado se bavila s K., ali željela sam da dijete bude sa svojim vršnjacima i kad je krenula sve je bilo ok (prvi tjedan je bilo malo, ali djeca i tete su bili divni prema njoj i ona je počela rado odlaziti). Kad dođe iz vrtića (boravi tamo od 8 do 12 h, tj. nakon ručka ide doma, jer sam na porodiljnom, pa tada dođem po nju) rado priča o svemu što su taj dan radili, što je pričala sa svojim malim prijateljima, raduje se da ih opet vidi, itd. (zapazila sam puno pozitivnih promjena kad je K. krenula u vrtić, a naravno, i ona prolazi kroz dobro nam znane "faze"!). Inače je K. u mješovitoj grupi djece od 3 do 6 godina! Nažalost, u vrtiću ponekad ima papanja smokića, pašteta, pijenja coca cole i sl., što mi baš i nije drago
(jer doma to ne konzumiramo, a to joj je valjda važniji primjer!), ali to i nije tako često. K nama često dolazi baka ili mi odlazimo k njoj kad god K. želi. Uglavnom i vrtić i baka imaju ulogu u odrastanju K., a najvažnije je da je ona sretna.
Naime, kad se budem vratila na posao kad P. navrši godinu dana, dogovorili smo se da će i njega čuvati baka do navršene 3. godine, a tada će i on krenuti u sekinu vrtićku grupu, naravno, zajedno s njom.
Razumijem da je svaka mama u dilemi što odnosno tko je najbolje/najbolji za čuvanje njenog dijeteta, ali osobno sam zadovoljna s mogućnošću da imam baku koja je rado prihvatila čuvanje unuka, ali i s našom odlukom da naša djeca s navršenih 3 godine idu u vrtić (nemam dojam da to nije dobra opcija). Uostalom i mm i ja se dosta bavimo s dječicom (kao i svi vi, roditelji, na ovome forumu!) i istinski uživamo u našim zajedničkim trenucima.
Joooj, i meni je to preeestraaaašno, ali i kad je Patrik s bakama (a u zadnje vrijeme to često prakticiramo jer mi je još prestrašnije što ode 1 dan u vrtić i vrati se bolestan) ne vidim ga ništa puno više, tako da to nema neke direktne veze s tim što ide u jaslice. To je samo zbog toga što su roditelji ipak prisiljeniji raditi, nego brinuti za djecuNe znam za druge, ali meni je strašna pomisao da dijete negdje mora biti svaki dan po 10 sati, dok roditelje vidi 3-4 sata maksimalno (unutar kojih oni pokušavaju i skuhati, odmoriti se, otuširati, presvući, porazgovarati koju riječ s partnerom)...
Vrtić mi se čini ok kao moguća opcija - npr. 2-3 sata, 2-3 tjedno, prema djetetovoj želji. Na žalost, rijetko tko si može priuštiti takav pristup vrtiću.- ovo zvuči jooooš strašnije
Pa ne mogu. Niti je poanta da se ja bavim s njim 24 sata dnevno, poludjeli bi i on i ja.
Ali mi se sviđa što oboje možemo birati. Tako mu 2 puta tjedno dođe baka na koji sat. Svaki dan smo u parku minimalno 3 sata, gdje je okružen s vršnjacima (za sad mu to ne znači puno, ali s vremenom hoće). Ponekad se subotom se zaletim naći na par sati s frendicama, pa provodi vrijeme s tatom.
Dakle, predodžba da su djeca koja ne idu u vrtić premalo s vršnjacima i stalno s mamom ne stoji. Kao što rekoh, vrtić mi se čini genijalnim rješenjem na par sati par puta tjedno ili kako već dijete poželi. Ali svakodnevni odlazak u vrtić na 10 sati (kako nije 10? U prosjeku se radi minimalno 8 sati, a treba ostaviti dijete i doći do posla i isto tako se vratiti u vrijeme rush houra nakon posla po njega. Ispadne minimalno 9 sati) mi je čisti horror. Bez obzira što se najčešće nema izbora.
Marna, ovo je drugi par čarapa, ona je u vrtiću samo 4 sata.
Luna R., zasada je 4 sata u vrtiću, ali će se njen boravak tamo malo produljiti kad počnem raditi.
ah, da, paralela sa parkom. nije isto kad se nađu tri klinca jedan do drugoga svak sa svojom mamom nego kada su svi zajedno sami imoraju se dogovoriti oko igre ili bilo čega
tek tu nastaje njihov mali svijet o kojem ja pričam i ja ga osobno Ianu ne bi uskratila (bila bi druga priča da je on iz nekog razloga strašno nesretan tamo ili stalno bolestan)
malo mi je...čudno u najmanju ruku...da netko ne želi uopće nikada dati klinca u vrtić jer tamo valjda babroge hodaju po hodnicima
Slažem se, ninochka.
Pokušavam razumjeti toliki otpor prema vrtiću, ali mi ne ide, pa ne ide...
Razumijem kada dijete pruža otpor, kada je nesretno, tužno i ima neke promjene u ponašanju, razumijem kada je boležljivo više nego zdravo, sve ostalo je ... hm, pa, odabir svakog roditelja za njegovo dijete s kojim se ja, zapravo, slažem.
Pa sigurno da nije baš sjajno da dijete provodi 10 sati bez roditelja - samo, ako roditelji rade, a najveća većina raditi mora, onda dijete jest bez roditelja desetak sati, bilo u vrtiću ili sa nekom tetom koja ih čuva.
Lea u parku ima prijatelja koji je sa svojom tetom čuvalicom od jutra do sutra, ja ne vidim neku razliku između toga i vrtića (što se boravka sa roditeljima tiče).
Ali, što da se radi - najveća većina ljudi mora raditi da si osigura egzistenciju, i najveća većina ima 8 satno radno vrijeme. Moje dijete npr. akobogda neće morati biti 10 sati u vrtiću zahvaljujući radnom vremenu MM-a, koji međutim ima vrlo specifičan posao - pa neću ja tu našu sretnu okolnost navoditi kao nešto bolje za dijete, kad većina ljudi nema takav izbor.
Ovo je socijalizacija o kojoj se priča kad se priča o vrtiću, a o kojoj je bilo dosta riječi i ranije na ovom topicu.
Uh, što se ne volim ponavljati...
Dakle, nije vrtić kao takav meni bed (iza 3. godine), nego omjer boravka tamo i boravka s bliskim ljudima. I to što dijete mora ići tamo svaki dan.Kao što rekoh, vrtić mi se čini genijalnim rješenjem na par sati par puta tjedno ili kako već dijete poželi. Ali svakodnevni odlazak u vrtić na 10 sati (kako nije 10? U prosjeku se radi minimalno 8 sati, a treba ostaviti dijete i doći do posla i isto tako se vratiti u vrijeme rush houra nakon posla po njega. Ispadne minimalno 9 sati) mi je čisti horror. Bez obzira što se najčešće nema izbora.
Btw, jako se dobro sjećam vrtića. Bilo mi je ODVRATNO tamo. A od malena sam bila društveno dijete, bez problema stvarala kontakte i nisam se držala mamine skute. S društvom iz ulice sam se obožavala igrati, satima. Ali vrtić mi je bio koma.
I meni!! Jos se i dan danas sjecam kako sam zvakala hranu, namjerno je ispljunula i lagala teti da sam povracala. Samo da zove moju mamu i da idem doma.
Ja sam jos uvijek u dvojbi da li upisati H u vrtic od jeseni, na 4h, ali mislim da necu. Iako i sveki koja je cuva ima svojih "momenata", ipak je ona 100% skoncentrirana na H i voli je...Kaze, vise i od svoje djece.
A H cu po zimi voditi u neku igraonicu...Znam da to nisu isti kontakti kakve medjusobno imaju djeca u vrticu, ali kada stavim na papir + i -, na strani vrica su uglavom -. Odnosno, ne znam ni jedan drugi argument (meni prihvatjiv), osim igre s drugom djecom, koji bi isao u korist vrica, a na stetu baki.
ok, o omjeru bi se dalo raspravljati, pa i o koristi vrtica na spram tete cuvalice, bake i sl (mada u svakom slucaju preferiram jaslice/vrtic)... al ovo
iz nase osobnog iskustva, a i iskustva drugih roditelja (potvrdjeno od teta) mogu ti reci da u ovom slucaju cinis gresku (u koracima). ako se netko vec odluci za vrtic (u bilo kom vremenskom razdoblju,bilo kojeg trajanje il iz bilo kojeg razloga) NAJMANJI problem predstavlja njegova svakodnevnost. jer u tome je i bit. rutina je sigurnost (to znamo od prije, zar neI to što dijete mora ići tamo svaki dan.
ja sam voljela vrtic. sjecam se, teta iz vrtica nam se udavala, pa nas je svu djecu postrojila i dala nam "uloge" kao na pravoj svadbi i onda smo grupno slikali, a sliku je iskoristila kao pozivnicu za svoju svadbu. pogadjate tko je bio mlada? 8)
Hm, da, rutina u slučaju kad dijete MORA ići u vrtić. Ja sam mislila na tretiranje vrtića kao svakog drugog (neobaveznog) oblika druženja - npr. odlaska kod prijatelja u goste, u parkić...Dakle, ako se djetetu da, super, ako mu se ne da - ne ide. U tom slučaju vidim samo prednosti - kad poželi, par sati se može podružiti s vršnjacima, uživancija. Ali većina ljudi koje znam i čija djeca idu u vrtić tuže se kako se nerijetko zna dogoditi da djeca povremeno (ili često) ne žele ići, plaču i sl. To mi se ne sviđa, nimalo. Ići će u školu, to će morati i ne vidim nijedan razlog da ga radi socijalizacije, koju može ostvariti i na druge, manje agresivne načine, tjeram negdje svaki dan i da mu je to obveza.iz nase osobnog iskustva, a i iskustva drugih roditelja (potvrdjeno od teta) mogu ti reci da u ovom slucaju cinis gresku (u koracima). ako se netko vec odluci za vrtic (u bilo kom vremenskom razdoblju,bilo kojeg trajanje il iz bilo kojeg razloga) NAJMANJI problem predstavlja njegova svakodnevnost. jer u tome je i bit. rutina je sigurnost (to znamo od prije, zar neI to što dijete mora ići tamo svaki dan.
Ne zaboravimo ni
Dakle, roditeljima se vrtić čini kao jako zgodno rješenje, no djeca se možda i ne bi složila.
Disclaimer, ovo sve se odnosi samo na one roditelje koji mogu birati. Da nemam izbora, i ja bih svoje dijete dala u vrtić. Ali mislim da ni tad ne bih tvrdila kako je to dobro rješenje, jer u to ne vjerujem.
Ne kuzim ovo da rutina znaci sigurnost. Moze pojasnjanje?
Moji klinci (osim Andrije prvih godinu dana, tad nisam mogla birati) idu/isli su u vrtic napreskokce, 2-3 puta tjedno, ponekad do rucka, ponekad do 15h. Nikad to nije predstavljalo problem u smislu da su se "odvikli" od vrtica ako nisu bili nekoliko dana. Ponekad su imali neke krize, ali nisu bile uz to vezane.
ajmo krenuti prvo od ovoga. koliko to roditelja mogu uopce birati ? u nekim postocima, otprilike? cisto da budemo svjesni da velika vecina roditelja ne moze birati i za koliko roditelja je ova nasa prepiska trla baba lan.Disclaimer, ovo sve se odnosi samo na one roditelje koji mogu birati
luna, ovo je toliko iluzorno. kako ce dijete koje ne ide u vrtic (il rijetko ide) pozeljeti ici u vrtic? i moja mala obozava glazbaonicu u koju idemo (posebice jer i ja u njoj ucestvujem), al nikad nije pozeljela sama od sebe da odemo tamo. naravno, jedino sto pozeli je ici uvijek kod prabake i pradide, gdje cijelu kucu moze prevrnuti naglavacke. sto bih ja sad trebala odustati od glazbaonice? ionako je ona sada u godinama kad na svaki moj (cak samo) prijedlog unaprijed viche "ne".U tom slučaju vidim samo prednosti - kad poželi, par sati se može podružiti s vršnjacima, uživancijakao mala, kad je isla u jaslice, znala je pored nasih ulaznih vrata nestrpljivo cekati da se ja obucem, da konacno mozemo krenuti. a ako je nervozna i ako joj se ne ide, onda je to uglavnom onda kad (zbog odredjenih putovanja) pravimo velike pauze i kad joj treba faza ponovnog privikavanja. no nesto najljepse sto nam se posljednje vrijeme desava, je upravo ovo - da pocinje pricati o svojim prijateljima i sto su radili (mimo nas roditelja) i sto je tko rekao i sl. tako ce joj jednog dana skola biti must u zivotu, i bit ce stresa zbog ocjena i ispita, al i nezaboravnih, vjecnih prijateljstava.
zato mislim da je svakodnevni odlazak najmanji bauk (kad se jednom vec odluci za vrtic). ako dijete rado ide taj jedan dan il dva dana u vrtic, ne vidim razloga zasto ne bi rado islo i slijedecih dana? tj, bolje reci: ako ne voli dva- tri dana u vrtic, ne vidim sto bi ga to toliko moglo oduseviti da ide peti dan u vrtic?!?
mislim da tvoj stav o vrticima u mnogocemu je prejudiciran tvojim osobnim (losim) iskustvom. kao sto je i moj, mojim dobrim iskustvom (a i zxujinim dobrim iskustvom), mozda iz tog razloga je tesko naci zajednicki jezik na ovoj temi (mada ne nijechem generalnu potrebu za poboljsanjem, recimo u prevelikim vrtickim skupinama i sl)
iz osobnog iskustva bih preokrenula ovu recenicu u: u roditeljski krevet ne bi trebali nikad ni uci. mislim da se u toku dana moze dobiti dovoljno njeznosti i ljubavi, a noc je za spavanje. posebice za roditelje.Iz roditeljskog kreveta zapravo ne bi trebali biti izbačeni do pete godine života
moja mala je do prve godine zaspivala sama u svom krevecu i odgovorno tvrdim da joj tada nista nije nedostajalo! i iz nama znanih razloga pocelo je sa uspavljivanjem i polako s ostajanjem u nasem krevetu. pretprosle godine sam ju uspjela na blag nacin naviknuti barem da sama zaspiva (iskoristila bih cinjenicu da bi ju morski zrak toliko opio da bi u roku od pet minuta zaspala kao klada, a ja bih kao isla jos oprati sudje, a ona nek mene ceka...). al nisam bila dosljedna. i sad - a to je cinjenica - svo troje patimo i svi smo neispavani.
marta - rutina, svakodnevno i predvidivo za dijete. svakidasnji rituali daju djetetu sigurnost, jer zna sto ga ocekuje (npr. prije spavanja ide kupka il nekakav drugi nacin smirivanja i pripremanja za krevet i sl)
možda je ovo bottom line svega? reflektiraš svoje strahove na njega?
meno je vrtić bio čist ok. mrzila sam što me tjeraju jesti,a li njemu to ne rade pa eto...
i još nešto. štop ako poželi nikad ne ići uškolu i što ako na početku škole bude dramio ko što neka djeca drame za vrtić? i btw. možda mu bude teže uklopit se u školu jer se svi klinci već znaju iz vrtića? možda i ne, nikad nećemo saznat
ali apriori smatrat vrtić nečim grozomornim mi je prilično čudno i prezaštitnički nastrojeno
Treći put: vrtić smatram lošim samo u pretjeranim količinama. 8+ sati dnevno je definitivno pretjerana količina, za bilo što, ne samo za vrtić. Haug.
i za škole, i posao ..etc... life is a bitch
to je jedan jedini minus, naspram nekoliko pluseva. haug
Moje dijete za mjesec, dva napušta vrtić. Bilo je boljih i lošijih dana/perioda, a summa summarum je da mu je u vrtiću bilo dobro, da je stekao prijatelje koje će čitav život pamtiti, da je mnogo naučio, da se zna ponašati s vršnjacima i bez patroniziranja roditelja. On je vezan uz svoje tete i svoje vrtićke prijatelje i ta povezanost mu je donijela mnoga dobra iskustva. Mnogo puta kada više dana nije išao u vrtić prosvjedovao je zbog toga i izjavljivao da želi ići "k svojoj djeci". Mi smo mu pružili vrlo mnogo iskustava, od bogatstva našeg svakodnevnog života, do doticaja s našim prijateljima, rodbinom, putovanja, mnogo znanja, ali mnogo toga što je naučio u vrtiću nije mogao naučiti ni iskusiti u kući i preko nas. S druge strane, mi smo profesionalci. Imamo, doduše, privilegirani posao, ali svaki posao treba raditi da bi se bilo u vrhu. Mogu reći s punom odgovornošću da pravoga rada u struci nema u prisutnosti malog djeteta.
Ne mislim da su djeca koja ne idu vrtić nužno zakinuta. Ja nisam išla u vrtić. Igrala sam se sa sestrama i s drugom djecom s mnogo više slobode nego što je danas može imati moj sin. Neki roditelji iz svojih razloga odaberu jednu, drugi drugu opciju. Ne vidim nikakvog smisla u tome da se svoj odabir nužno mora proglašavati općevažećim zakonom i oduzimati svaku vrijednost onom drugom izboru, bez iskustva, odnosno jasnih spoznaja o tom drugom izboru.
ja isto nisam išla u vrtić. Čuvali su me baka i nono s kojima mi je bilo super ali uvijek sam bila ljubomorna na malu susjedu koja mi je bila najbolja prijateljica i koja je išla u vrtić. Živjela sam u Dubrovniku -a u to vrijeme je bila neka glupa praksa da ako imaš dvije žive bake da dijete ne može u vrtić jer nije bilo dovoljno mjesta. Tek sam se pred školu nekako ubacila jer je susjedina mama bila odgajateljica i uživala sam.
Uvjerena sam da sigurno na neki način reflektiamo naš stav prema stvarima, pa tako i vrtiću na svoju djecu. Tako sam ja valjda bila presretna za petru da ide u vrtić koja je s oduševljenjem prihvaćala moje oduševljenje raznim aktivnostima, njenim novim prijateljima, stvarima koje je učila. Vjerojatno bi te iste stvari naučila i da je bila doma s bakom, ali činjenica da ih je naučila sama mi je nekako slađa :/ a čini mi se i njoj.
Sviđa mi se njen karakter, njena otvorenost prema drugima koju ja nemam. Nekako mi se čini da je vrtić tu ipak pridonio. Također mi je lijepo što ona traži da ju se upiše na razne dodatne aktivnosti, tipa glazbeni, ples ili neki šport (iako tad inzistira da joj stojimo u vidokrugu) i baš sam ponosna na to njeno samostalno napredovaje koje sam sretna da mogu poduprijeti i potaknuti shvaćajući već sad, s tri i pol godine njene posebne sklonosti.
Preko uskršnjih praznika bili smo uzeli jednu tetu čuvalicu iz Hrvatske, koja je inače studirala predškolski odgoj. To je trajalo 2 tjedna i ne mogu reći da je bila loša, ali stvarno nije joj pružila ni petinu od aktivnosti koje ima u vrtiću. Petra se iz vrtića svaki dan vrati s nečim novim, bilo pričom, kornjačom napravljenom od plastelina i s oklopom od obojanih ljuski od oraha ili pistača, lutkom od krpe ili dinosaurusom od wc papira... divim se toj kreativnosti koju potiču u vrtiću a za koju ja često na žalost, čak i dok sam bila na porodiljnom nisam imala vremena - jer sam htjela raditi i neke druge stvari.
I Petra ostaje u vrtiću zaista dugo - ide u 9 i ostaje do 5, znači punih 8 sati. I slažem se d aje to puno, ali mislim da je stvarno sretna. Jer da nije sve bih napravila da bude, makar dala otkaz na poslu i bila s njom do škole.
Moje je iskustvo nasreću pozitivno. Vrtić je super, tete su prekrasne, u grupi ih je 6ero a cijeli vrtić broji 30ero djece. I uz sve to, Petra je naučila nizozemski kao materinji - bogatstvo koje joj ja doma nikada ne bih mogla pružiti
Ja se nadam da cu potpisati Zdenku2 kad za to bude vrijeme, tako nekako vrtic i svoje dijete u njemu i ja zamisljam.
Zasad smatram da je u nekoj dobi (3+) vrtic bolji izbor od bake ili tete cuvalice. O 8+ sati sad necu zdvajati, radim jer moram i ujedno zelim, znaci, odvojeni moramo biti. Mislim da mu baka ne moze pruziti dovoljnu kolicinu izazova, igre, zanimacije, novih situacija, whatever, poput vrtica i drustva vrsnjaka. Ona ce ga cuvati sad kad navrsi godinu, i na tome sam zahvalna jer o jaslicama imam potpuno drugacije misljenje. Mislim, i da budem mogla birati, da cu dijete upisati u vrtic, skraceno, ne svaki dan, ali svakako da iskusi i to. Naravno, sve uz pretpostavku da ce dijete na vrtic reagirati pozitivno, o toj reakciji sve ovisi.
u ponedjeljak smo nakon skoro 3 tjedna izbivanja ponovo zakucali na vrticka vrata. ja sam nadobudno mislila da ce htjeti ostati, al posto naravno nije bilo nijedne njene tete, niti ijednog djeteta koje ona pozna i voli, sva se
mislim, rekla je. sad cemo vidjeti kako ce to sutra ujutro izgledati u praksi 8) dum spiro, spero.
Moram se ubaciti u raspravu-ja sam do nedavno mislila da je vrtić super rješenje i da nema šanse da djecu (trogodišnjake) čuva baka, ali nakon što sam 4 dana provela s njima u vrtiću i iako bi tamo bili nekih 4-5 sati zasad smo odustali od te opcije.
Mislim da im tamo jednostavno ne bi bilo lijepo i da je tako rana socijalizacija precijenjena, da nismo imali izbora morali bi ići, ali ovako...
A jaslice...hm, nakon što smo bili zajedno sa jasličkom grupom (točnije dvije njih-mlađom i starijom) zajedno vani u dvorištu nikome tko ima bilo kakvu drugu mogućnost ne bi preporučila jaslice. Djeca u vrtiću su mi se činila sasvim zadovoljna, ali u jaslicama...samo za par djece bi rekla da im je u jaslicama ok,a ostali su plakali i plakali...
U takav vrtić bi i ja dala svoju djecu. pa makar morala dati za njega i veći dio plaće.u grupi ih je 6ero a cijeli vrtić broji 30ero djece.
Ova me tema jako, jako zanima.
Moje je dijete rođeno u jeku baby buma kod velikog broja naših prijatelja, tako da je krug kikića s kojima se družimo jako velik, a i broj mama je isti takav.
Uglavnom ja sam crna ovca među svima njima, jer smatram vrtić nužnim zlom. Ovo sam sada možda grubo rekla. Pojasnit ću... Moja nećakinja (sada 1. osnovne) je od prvog rođendana u nekoj vrsti organiziranog čuvanja (do 3. godine teta koja privatno čuva više djece), a nakon toga vrtić.
Tetu je obožavala i veselila se ići k njoj, a vrtić je doživljavala kao svoj posao. Inače je izuzetno otvoreno i verdo dijete, lako stupa u nove kontakte, nije sramžljiva.
Osim toga u vrtiću je i češće bila bolesna.
Meni se čini da dijete u tom periodu prvenstveno treba ljubav i pažnju, a sve ostale odgojne, obrazovne i ine komponente u ovoj dobi bojim se da ipak ostaju na roditeljima kao njihov primarni zadatak.
Nas djecak (3,5) nije isao u vrtic i uvijek je medju vrsnjacima najotvoreniji i najvedriji. Sestricna mu je isto s mamom doma i to se vidi iz aviona po ocima djeteta. To su one vedre, sretne oči.
Vec sam prije napisala dosta o vrticu drugdje ali roditelji bi trebali:
1. prvo vidjeti kako to izgleda u vrticu,
2. promatrati dijete i osluskivati
3. imati alternativno rjesenje
i ako vide da dijete nije za vrtic izvuci ga van. Prirodno, ako vam je do njega stalo. Samo - tko moze birati... Po reakciji djeteta se vidi sto mu paše a što ne.
Najčešće roditelji kažu 'naviknut će', 'kako mogu drugi, pa šta im fali', 'i ja sam išao, pa što', 'treba se socijalizirati', 'najbolja igracka su druga djeca' iako nista od toga nema kod strucnjaka opravdanje. Cak naprotiv, roditelji rade pritisak na dijete da 'očeliči'.
Nikada nitko stručan nije opovrgao da je roditeljska uloga nezamjenjiva i to upravo u procesu socijalizacije. Socijalizacija nije navikavanje na drugu djecu ili ljude niti usvajanje njihovog nacina ophodjenja.
Mozda bi netko od ostalih sudionika mogao citirati sto u njegovoj literaturi pise o socijalizaciji da se to jednom konacno rascisti.
Mogu preporuciti knjige Christe Meves o odgoju koje beskompromisno govore sto je dobro a sto loše za dijete ma što se mislilo 'u narodu'.
izbor
Tko može birati? Svatko čija bi djeca imala odjeću, obuću, hranu i krov nad glavom da netko od roditelja manje ili prilagođeno radi. Nitko ne misli da bi mame koje se više posvete obitelji trebale besposleno piljiti u svoju djecu 24 sata na dan. Ja radim s osnovnoškolskom djecom i kad ih pitate da li bi radije da je mama doma kad dođu iz škole i da ne radi vikendom (mnoge mame moraju i to na blagajni za 2000 kn) ili neku svoju veliku želju - guba odjeću, more, mp3 ili sl. začudili bi se koliko devetogodišnjaka bi se odreklo svih tih stvari. Ovi mali samo ne znaju reći i prilagođavaju se kako najbolje znaju, ali mama je mama.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom