Slazem se s Lunom. Dok sam radila u vrticu (u HR) srela sam se s djevojcicom koja je ujutro prva dolazila (u 6.00), a poslijepodne zadnja odlazila (u 17.00). Ponekad se dogadjalo da roditelji ne dodju na vrijeme pa su ju tete koje zive blizu vrtica vodile kuci. Uvijek je izrazavala zelju da ju ja posvojim i da ide kuci kad ja idem (radila sam takvu smjenu da sam prva odlazila s posla).Luna Rocco prvotno napisa
Ne znam za druge, ali meni je strašna pomisao da dijete negdje mora biti svaki dan po 10 sati, dok roditelje vidi 3-4 sata maksimalno (unutar kojih oni pokušavaju i skuhati, odmoriti se, otuširati, presvući, porazgovarati koju riječ s partnerom)...
Vrtić mi se čini ok kao moguća opcija - npr. 2-3 sata, 2-3 tjedno, prema djetetovoj želji. Na žalost, rijetko tko si može priuštiti takav pristup vrtiću.
Bilo bi idealno kada bi postojala takva opcija u vrticima da majke koje rade kod kuce (pa cak i domacice koje nemaju privatni posao) mogu dovesti dijete na nekoliko sati. Znam da postoji takva mogucnost, ali se ona odnosi samo na prijepodne.
Bake i djedovi svakako mogu biti od pomoci, ali ja osobno nisam za tu opciju. Meni je drze da oni budu samo bake i djedovi. Izuzetno je naporno, ponekad veoma tesko i stresno biti roditelj i organizirati se da sve stima, ali to je nasa uloga i ne mozemo i ne bi smo smjeli prebacivati ju na nekoga drugog.
Meni oobno veoma tesko pada pomisao da bi moje dijete trebalo provoditi veci dio vremena s nekim tko mu nije obitelj, tko za njega ne osjeca ono sto mi osjecamo, tko nema nas pristup odgoju i razvoju naseg djeteta i kome bi nase dijete bilo samo posao. Radeci u vrticu srela sam prekrasne zene kojima je zvanje odgajatelja Bogom dano, ali i one koje su zalutale u tu struku. E, ja se bojim tih zalutalih.
 |
|||
Odgovori s citatom