Kad vam djeca upadaju u rijec ...

[tatek]

Kako se nosite sa tim problemom?

Vi telefonirate, pricate sa muzem/zenom, drugom djecom, rodbinom, susjedima, zelite poslusati taj cas nesto na TV (recimo vremensku prognozu), a on/ona prica svoje na sav glas, upada u rijec, nadglasuje sve ostale ...

Znam da je taj problem star koliko valjda i civilizacija, da klince zele da budu zapazeni, da ih vrticka graja vuce da budu glasniji od nje ako zele da ih netko cuje, da je to neka vrsta i borbe za opstanak, pozornost, pravo glasa ... ali u nekim situacijama bi morali, zele li to ili ne, prihvatiti da postoje situacije u kojima nije nimalo pristojno niti pozeljno.

Jaaaako bih se zacudio ako ce se netko javiti da nema takav problem sa svojim djetetom (a da je dijete starije od 2-3 godine), pa me sad samo zanima da li se i kako borite protiv toga?

Imate li neki stos koji pali?
Da li se on/ona nakon 2-3 molbe/upozorenja /zapovijedi stisa ili zasuti ili to uopce ne djeluje?

Osobito me zanimaju iskustva sa malo vecom djecom, od recimo 5 godina nadalje ...

[emily]

ja kazem "molim te pricekaj da dovrsim ovo sto pricam tati", ili "samo da kazem do kraja, i onda si ti na redu"
ako telefoniram, na sekundu prekinem razgovor i kazem istu stvar

problem je i sto njih dvoje jedan drugoga nadglasavaju, bore se za pravo na rijec, i ne priznaju jedan drugome da je onaj drugi mozda prvi poceo pricati :/
ili se npr. S. ne moze iscekati da N. zamuckujuci i zastajkujuci isprica najnoviju dogodovstinu iz vrtica, pa ju prekida, a ona onda posizi jer je zaboravila gdje je stala, pa sve mora ispocetka

zabavno

[Bubica]

nešto slično ovako kao Emily s time da nam je sada dosta nakše nego npr. kada je imo pet, sada ipak posluša nakon jednog ili više upozorenja (ovisi koliko mu je važno to što je želio reći).

[tatek]

Kod nas upozorenja slabo pomazu. :?
(puno manje nego u svim ostalim situacijama)

Rijetko pomogne obicna molba tipa "molim te, pricekaj casak, samo da dovrsim", no cesto ni kad nakon molbe slijedi upozorenje, dva-tri, nista od toga ne pali. Imam dojam da on (Vedran) kad krene pricati uopce nista ne cuje. Ponekad pomogne kad dodjem do njega pa ga dodirnem, no to u mnogim situacijama nije upotrebljivo: telefoniranje, kucanski poslovi, voznja autom ...

Sto se Zrinke tice, i nju upozoravamo, no mislim da ona jos nije ni svjesna da nekoga smeta njezina vika, a jos kad ima uza sebe "svjetao" :/ primjer svog brata koji se ne obazire na primjedbe tad nisu bas velike sanse da ce to ona usvojiti.

Ja jos nekako podnosim tu buku iako mi nije draga, no MZ je ponekad zaista iznervirana do krajnosti ...

[Bubica]

meni, u principu, nije teško podnositi njegove upadice, u odnosu na ukućane mu često dam prednost što vjerojatnije nije uvijek najsretnije rješenje. Tel. - bežični je zakon, jednostavno izađem iz sobe van ako mi je važan razgovor..., pošaljem ga tati ako sam ja zauzeta - to obično pali jer je i moja i njegova potreba zadovoljena

Snalazimo se, ipak je sada lakše...

[Poslid]

Tatek, prijavljujem se. Osobito Anja, a ona ima već 8 godina.

Najčešće kažem: prekinula si me, razgovaram s...., pričekaj malo. Ali me obično to tako iznervira da zaboravim o čemu sam pričala...

Kad završim zaopčeti razgovor onda joj naširoko objašnjavam zašto to nije u redu i ona se složi i sutradan opet isto.

Moja mama tvrdi da su to djeca koja imaju toliko toga za reći da ne mogu pričekati i da je sluti na dobru osobinu. (Njoj je inače i rastavljanje igračaka dobra osobina - dijete je znatiželjno, bit će takvo i kasnije u životu i puno će postići)

[seni]

Znam da je taj problem star koliko valjda i civilizacija,

ovo si dobro srocio.

govorim uvijek da se mora ili malo strpiti, ili ljubazano zamoliti da li smije prekinuti.
pa to ponavljam, ponavljam... neke silne rezultate ne vidim ,
ali valjda ce doci.

[NanoiBeba]

moji telefonski razgovori doma su svedeni na minimum minimuma, jer mi se čini da njiih to baš trivlači i onda počinje neopisiva graja.

A za upadanje u riječ u situacijama bez telefona radim isto što i ostali, i rezultira otprilike istim efektom.

S time da F. nekad i zašuti kada mu velim, a onda kada ga kasnije pitam što je htio reći, veli da je zaboravio, pa mi još i nabije grižnju savijesti

[tatek]

Znam da je taj problem star koliko valjda i civilizacija,

ovo si dobro srocio.

Pretpostavljam da su se sa ovim problemom borili i kromanjonci i australopiteki, ali su ga, vjerujem, rjesavali jednostavnim - boink! - udarcem toljage po glavi nepristojnog upadaca u rijec.

[BusyBee]

Kad je upadala u rijec, uvijek bi prekinula razgovor (svoj) i zamolila je da priceka dok ne zavrsim razgovor jer mi je bitno, blah.. Dogovorile smo se da me prekine ako bas nesto jako, jako hitno treba reci.
Kad se javljam na telefon ili nekoga trebam nazvati, kazem joj da cu sad morati obaviti tel. razgovor/javiti se na telefon i da je molim za malo strpljenja pa cu joj se nakon razgovora ful posvetiti i to sljaka u najvecem broju slucajeva.
Inace, kad me prekida, zapocne "Oprosti mama, ali trebam te trenutak" ili sl.

[seni]

svaka cast bb!

[Ancica]

Mi prakticiramo kao i BB, plus taktika tihog privlacenja paznje. Odnosno, ako zelimo nekome nesto reci kada su oni vec u razgovoru s nekim drugim, onda stavimo ruku na podlakticu onog kojem se zelimo obratiti i na taj nacin im damo do znanja da im zelimo nesto reci. Ovaj kojem se tako obracamo poklopi nasu ruku kako bi nam dao do znanja da je primio poruku i onda cim se ukaze prilika da priliku da se onaj koji je htio nesto reci izjasni. Ajme, ovo je kompiciranije za objasniti nego izvesti :/

[AdioMare]

BusyBee, ovo ti je dobra ideja: najaviti razgovor koji namjeravaš obaviti unaprijed i zamoliti za strpljenje. Mislim da bi to i kod nas prošlo.
A ja imam i dodatni problem. Kada ja razgovaram, dijete inzistira preuzeti slušalicu. I ne vrijedi dogovor da ću joj poslije nazvati ujaka, tetku, bratića i da s njima može koliko želi. Ne! Sada. Stoji pored mene i moljaka do besvjesti. Kada mi je razgovor zaista važan i kratak, ne mogu ju odbiti s objašnjenjem u hodu. Jednom, dvaput me stvarno izvela iz takta: prvi put sam ja pobjegla od nje razgovarati na dvorište, a drugi puta nju, bez upozorenja, doslovno iskipala u sobu i zatvorila vrata jer objašnjavati nisam mogla, a od njenog bla-bla-bla, ništa nisam čula. Naravno da je izašla i nije mi više dosađivala, ali se ljutila dovoljno glasno da nisam mogla normalno nastaviti razgovor.
Ne radi to svaki puta, ali zna nanjušiti kada ne treba. E onda baš zaruži :/ .
Samo, ne znam kako gospodičnoj najaviti nadolazeći poziv? Dovoljan broj ljudi zamoliti da pošalje SMS prije nego nazove ?

A što se same vike i cike tiče dok razgovaram, obično se ja maknem u sobu ako ne želim prekidati razgovor. Ako je netko od mojih bližih, onda se uhvatim u koštac s deračima/cama i pokušam ih malo primiriti.

Vijesti na Dnevniku, sport, vremensku prognozu u zadnje vrijeme obično ne čujem. Pogotovo kad zamolim: tiše!
Valjda se i očaj ocrtava na mom licu, pa mi sin obeća isprintati prognozu sa DHMZ-a .

[Zdenka2]

Znam da je taj problem star koliko valjda i civilizacija,

ovo si dobro srocio.

govorim uvijek da se mora ili malo strpiti, ili ljubazano zamoliti da li smije prekinuti.
pa to ponavljam, ponavljam... neke silne rezultate ne vidim ,
ali valjda ce doci.

Isto. On se osjeća pogođenim čim ja primim telefonsku slušalicu i upravo u tom trenutku nešto neodgodivo treba. Ja pričam i pričam, ponekad i podviknem, ali na tom planu sporo napredujemo.

[sorciere]

kod nas je prilično uspješna bila metoda s "pričekaj dok završim, pa ćeš ti reći..." . uvijek kad sam završila razgovor, rekla sam joj da je sad ona na redu - i u većini slučajeva je bilo ok.

kad je znala "zaboraviti" - ja sam se potrudila da njoj upadam u riječ na isti način. nije joj se svidjelo ... i tako smo riješili taj problem. zapamtila je.

[mama courage]

Kad je upadala u rijec, uvijek bi prekinula razgovor (svoj) i zamolila je da priceka dok ne zavrsim razgovor jer mi je bitno, blah.. Dogovorile smo se da me prekine ako bas nesto jako, jako hitno treba reci.
Kad se javljam na telefon ili nekoga trebam nazvati, kazem joj da cu sad morati obaviti tel. razgovor/javiti se na telefon i da je molim za malo strpljenja pa cu joj se nakon razgovora ful posvetiti i to sljaka u najvecem broju slucajeva.

ovo mi postaje pomalo scary od slova do slova mogu potpisati bb.

Kod nas upozorenja slabo pomazu

samo dosljedno dalje.

[maria71]

Marko mi više ne upada u riječ otkako smo ozbiljno porazgovarali o tom problemu.

Marko ,mama priča na telefon je dovoljno da ga odvrati.

Isto tako,recipročno,ja moram stajat u stavu mirno da mi on kaže što je naumio poslije tog razgovora.

demokracija

[mama courage]

demokracija je precijenjena

[maria71]

precjenjena ili ne, ja imam mir dok telefoniram

[Mamita]

mi napredujemo vremenom
prvo smo razgovarali sa svima
onda smo urlali dok ja razgovaram
sad melje ko vodenica

uglavnom upali najava telefoniranja i onda miruje.
trudim se obaviti razgovor što prije, ako ne uspjem onda se uvijek buni i upada u priču.
ja uglavnom prekidam razgovor.

meni je problem razgovarati s nekim dok smo svi prisutni znači u živo. zna nekad tako piliti da jednostavno neda da završim rečnicu. uglavnom sam strpljiva, ali nekad stvarno mislim da ću iskočiti iz kože koliko me iznervira. da ne govorim o tome da moja priča kakva god bila npr. "aktivirao se vulkan na sljemenu i sve će nas pobiti" nije dobila ni na kakvoj važnosti pa se meni, a i sugovorniku cijela priča čini bezveze.
da ne govorim da moram aktivirati mozak do krajnjih granica da uspijem išta smisleno reći uz non stop prekidanje i skretanje s teme.

[Dijana]

A meni mm i moja kćer redovito pričaju istovremeno. A što me to izluđuje.. Još najbolje kad gledam nešto na tv, a oni oboje počnu uglas..Onda ne znam kome bi dala prednost.. Obično mm ostane kratkih rukava..
Ja još ne znam kako to riješiti.. A što se tiče dnevnika, prognoze itd, da nema interneta živjela bi u informacijskoj izolaciji, jer moje dijete skoro ne zatvara usta..

[Ailish]

Ja se pozovem na dječji bonton u kojem je slika kako dvije mame s djecom pričaju na cesti, a iz kanalizacijskog šahta izlazi krak čudovišta koje hvata jedno dijete za nogu... kao ilustracija u kojim se situacijama smije prekidati razgovor
(vjerujte, slika zbilja nije scary nego komična, nemojte misliti da plašim dijete čudovištima)

Moja starija je inače dosta mirno dijete i s njom se uglavnom lako dogovoriti, problem je samo kad je nepoželjno ponašanje simptom da joj nešto ozbiljno ne paše, a onda ionako ne pomaže nego naći i ako se može otkloniti uzrok...

[mama_tanja]

kod mene sa deckom nema problema, on kad vidi da ja telefoniram, okrene se i veli: mama telefonira. ali on je jednostavno takav , ja uvijek velim takvih kao on mogla bih imat 10 8)
al zato cura :shock: kod nje jednostavno nista nije pomagalo. onda mi je njezina teta rekla kako ona radi s klincima: ako joj jedan zeli nesto reci, a ona u tom trenutku razgovara s nekim drugim, ona mu da svoju ruku i kaze: pricekaj da zavrsim, drzi me za ruku, ja znam da me cekas. i, da li zato sto je to nesto poznato iz vrtica, ili sto sam ja "uznapredovala" , to uglavnom funkcionira.

[Lu]

nama je isto tako i to je vec prestrasno. ali ja imam dojam da marko to nama radi namjerno. npr vozimo se i sutimo....ja zinem nesto rec mm-u i marko se taj tren navije "mama, mama, mamica" i onda ja potpuno smireno okrenem se prema njemu "reci duso?" a on meni "da". ja se opet okrenem prema mm-u i zinem nesto rec a on opet "mama, mama, mamica" ja njemu "duso mama prica sa tatom, strpi se malo" on meni "da" i tako stalno u krug. jucer sam razgovarala na telefon i urlao mi je kraj uha sve dok ga mm nije uzeo i otisao s njim u drugu sobu. uzeo ga je vrlo njezno, objasnio mu da mama prica i da ga je morao odvest jer se dere i da ce se vratit cim mama zavrsi. cula sam ga kako urla da glasnice ispadaju sve dok nisam zavrsila razgovor. i tako uvijek i u svakoj situaciji. nista ne pomaze :?

ocajna sam

[Zdenka2]

Lu, imali smo i mi toga, imamo i još, iako u manjoj mjeri. To nije puko upadanje u riječ nego ljubomora na tatu. Time pokazuje da je mama samo njegova. Savjetujem ti da ga blago razuvjeravaš.

[Brunda]

Pomaže mi najava telefoniranja, iako, ako sam ja ta koja zove onda obično pričekam "mirni trenutak", dok gleda crtić, jede i sl.
Kada mi upada u riječ, kažem da pričeka svoj red jer sam trenutno na telefonu/pričam s tatom... i u recimo 70% slučajeva posluša. Naravno da nakon toga razgovor ne smije trajati predugo, ali par minuta se ipak strpi. Kada vidim da nema šanse da me pusti na miru, pitam ga što želi i što je tako hitno i obično u par sekundi riješimo problem jer najčešće me samo obavijesti o nečemu što je vidio/radio ili postavi pitanje na koje odgovorim u 2 riječi i kažem kako ću mu ispričati više o tome kada završim razgovor sa xy.

[mendula]

Ovo s rukom mi se jako sviđa, isprobat ću.

[mama_tanja]

da, teta mi je rekla da ta ruka znaci "necu zaboravit". jer, ruku na srce, nekad mi i velimo ne sad, nego kasnije, onda mi odrasli to zaboravimo, ali klinci ne

[Lu]

Lu, imali smo i mi toga, imamo i još, iako u manjoj mjeri. To nije puko upadanje u riječ nego ljubomora na tatu. Time pokazuje da je mama samo njegova. Savjetujem ti da ga blago razuvjeravaš.

mislim uopce ne znam kako da ga razuvjeravam :?
on to radi i kad sam na telefonu a posebno pazim i telefoniram samo kad on spava,ali desi se i da je on tu. on je i prije branio da se mm i ja zagrlimo ali sad nam ne da ni pricat :shock:

a ja sam stalno s njim i oboje smo doma i bavimo se s njim nije da trazi paznju ili sl. citav dan nam se vrti oko njega i sve svoje aktivnosti planiramo tako da je on u centru. mislim mm i sastanke planira kad ono spava :shock: (ne bas ali u vecini slucajeva)

mozda je problem upravo u tome sto smo previse s njim? ne previse s njim, nego previse usmjereni na njega?

[Zdenka2]

Ma nije problem ni u čemu, osim u tome što se on tek uči nekim stvarima u životu. Jednostavno mu moraš reći: Ja sad moram/želim o nečemu razgovarati s tatom i molim te da nas ne prekidaš; Nije u redu da me prekidaš svaki put kad se obratim tati, a ne tebi i razne varijacije na temu dok si ne utuvi u glavu da između tebe i TM postoji odnos i komunikacija i da on to mora prihvatiti i poštovati. Ide sporo, ali ako se trudiš, ide.

[Arwen]

a ja mislila da je samo moje dijete takvo
inače pričeka kad mu kažemo pričekaj molin te sad radim to i to
ali čim netko počne pričati na telefon kao da poludi iako moran priznati
zadnjih par mjeseci mi se čini da nakon "samo" 2-3 molin te pričekaj
prestane pričati i čeka
očito su urodile plodom godine ponavljanja

[stella]

Lu, tebe čitam, i kao da sam ja post napisala.Jana isto ne podnosi da azgovaramo u autu,čak dapače, kaže npr. "Tata šuti",ili isto viče "mama",i kad je pitam što želi reć,obično ne želi ništa.Isto je sa telefoniranje,pa mi se telefoniranje svodi na razgovore dok sam išla na posao ili s posla uz handsfree,jer niti uz moljenje ne dozvoljava da s nekim progovorim riječ.
Jana ima 2 g i tri mj,ali vidim i kod šogorice nećakinju koja je u dobi od 5g stalno govorila"mama,mama" kad god bismo mi razgovarale.U svakoj dobi žele pažnju,samo kad su stariji imam osjećaj da im se može lakše nešto objasniti,ali kad čitam ostale postove,vidim da i starija djeca isto vole da je pažnja usmjerena samo njima...

[džez]

Znam da je taj problem star koliko valjda i civilizacija,

ovo si dobro srocio.

govorim uvijek da se mora ili malo strpiti, ili ljubazano zamoliti da li smije prekinuti.
pa to ponavljam, ponavljam... neke silne rezultate ne vidim ,
ali valjda ce doci.

Isto. On se osjeća pogođenim čim ja primim telefonsku slušalicu i upravo u tom trenutku nešto neodgodivo treba. Ja pričam i pričam, ponekad i podviknem, ali na tom planu sporo napredujemo.

i mi jaaako sporo napredujemo primjenom ove metode. u vrtiću imaju naviku dići ruku u zrak kao znak da žele dobiti riječ, no ne znam kako to u praksi funkcionira jer doma čim digne ruku, nestrpljivo očekuje da istog trena dobije riječ, pa opet imamo upadice. nadam se da ćemo dosljednim (čitaj "dosadnim" ) ponavljanjem pravila lijepog ponašanja kroz neko vrijeme vidjeti i rezultate. za sada, u tome vidim relikt ranog djetinjstva na izmaku jer inače jako zrelo prihvaća savjete i objašnjenja koja se tiču nekih drugih problema. u ovome se zaboravlja

nego... mene više brine sve češće miješanje u razgovore odraslih. čak i kad se čini da se bavi nekom svojom aktivnošću, ipak pomno prati naše razgovore i upada s pitanjima o pojedinostima koje je se ne bi trebale ticati jer jednostavno nisu za djecu. iako takve razgovore u načelu ostavljamo za večernje sate kad ona spava, neke ipak ne možemo odgađati, pa svjedočimo ovim "starmalim" ispadima. priznajem, jako me nerviraju i trudim se objasniti joj da to o čemu odrasli trenutno razgovaraju nije tema kojom bi se djeca trebala opterećivati i da nije pristojno uplitati se u tuđe razgovore, i ona to razumije, ali... svaki put ispočetka znatiželja prevlada i ja se nađem u situaciji da joj moram objasniti kako ne razgovaram s njom i kako je se "to nešto" ne tiče... jadna samo prevrće očima i izgara...

imate kakav savjet za ovo?

[Ivana2]

E ovo što ću ja reć, ne vjerujem da će se većina složiti.
Kad je to počelo kod M., prvo smo ga molili, opominjali, špotali, upozoravali kako to nije lijepo, pa nije pristojno itd. Što smo se mi više opirali njegovom navaljivanju da baš nešto treba razgovarati s onim ko telefonira ili s nekim razgovara, to je on bio uporniji.
Malo sam razmotrila koliko su ti pojedini razgovori važni da ne bi mogli biti nakratko prekinuti, ako moje dijete nešto treba, pa bilo to što mu drago. I koji je to tako važan sugovornik da radi njega moram otresti svoje blago ko malog psa.
Od tad, kad moj M. nešto pita usred bilo kojeg razgovora, ja stanem, odgovorim mu, dam mu što traži, a ako treba nešto više vremena, ispričam se, prekinem razgovor, nazovem kasnije.
Bilo je naporno kad je faza dosegla vrhunac, ali pomalo je nestala, ni sama ne znam kad.
Većih problema smo imali sa slušanjem razgovora s drugog telefona i puštanjem čudnih zvukova, oko 5. i 6. godine.

[mama courage]

Malo sam razmotrila koliko su ti pojedini razgovori važni da ne bi mogli biti nakratko prekinuti, ako moje dijete nešto treba, pa bilo to što mu drago. I koji je to tako važan sugovornik da radi njega moram otresti svoje blago ko malog psa

stvar je principa i da je skroz nebitan razgovor. ako hoce da ju postujem, mora i ona mene postivati. ni ja njoj ne upadam u rijech kad nesto pocne pricati, objasnjavati, pa zamuckivati i traziti prikladnu rijech, nego strpljivo cekam dok ne kaze svoje. niti je prekidam kad se sama zaigra, ne oduzimam joj nasilno telefon i sl. a inache, ne odgajam dijete samo za sebe, nego ju odgajam da se zna ponasati u drustvu. ni njoj se nece sutra svidjeti ako bude razgovarala s frendicama na telefon (satima ) da joj svako malo upadam u sobu i prekidam ju. sutra ce ona tako nekom drugom uskociti u po rijeci, a taj drugi nije mama koja treba sve trpjeti.

ipak pomno prati naše razgovore

da i nasa je pocela pratiti nase razgovore. i onda ide tuzakati baki jos se nije pocela uplitati sa svojim misljenjem, al samo cekam dan.

[Dream]

Jeste probali starom dobrom metodom ucjene?Ono - ako mi ne budeš dao/dala na miru završiti razgovor, neću ti peći kolače/kupiti čokoladu/već nešto što znate da mu/joj je jako važno i da voli.
Naravno, isto tako ne propustite ga/ju pohvaliti na sva zvona u slučaju kad vas pusti na miru razgovarati s drugima!
Vjerojatno ste već primijetili kao malci vole biti "veliki" i da ih se smatra velikima. "Ucjenjujte" i tom činjenicom - kad počne smetati, naglasite mu da se ponaša kao mala beba; da samo male bebe prekidaju mamu/tatu dok pričaju s drugim ljudima. No, također, kad ne smeta, obavezno naglasite kako vam je drago da se više ne ponaša kao mala beba nego kao veliki/a!

[TinnaZ]

pričekaj da završim, onda si ti na redu

Ovo smo prekopirali iz vrtića, nakon što je nama naša kćer rekla da nismo na redu. I skužili da to pali kod nje, sad primjenjujemo kao jednu os rijetkih učinkovitih taktika.

Kad je na redu, kažemo : sad si ti na redu, reci, dođi, idemo itd.

Hvala tetama iz vrtića

[tatek]

Jeste probali starom dobrom metodom ucjene?Ono - ako mi ne budeš dao/dala na miru završiti razgovor, neću ti peći kolače/kupiti čokoladu/već nešto što znate da mu/joj je jako važno i da voli.
Naravno, isto tako ne propustite ga/ju pohvaliti na sva zvona u slučaju kad vas pusti na miru razgovarati s drugima!
Vjerojatno ste već primijetili kao malci vole biti "veliki" i da ih se smatra velikima. "Ucjenjujte" i tom činjenicom - kad počne smetati, naglasite mu da se ponaša kao mala beba; da samo male bebe prekidaju mamu/tatu dok pričaju s drugim ljudima. No, također, kad ne smeta, obavezno naglasite kako vam je drago da se više ne ponaša kao mala beba nego kao veliki/a!

Hm, meni se bas ne svidja ta "ucjena" metoda (pa cak ni kad je to samo "ucjena", a ne ucjena), a ni to "kao mala beba". Mislim da tu frazu "bas si kao mala beba" i varijacije na nju jos nisam nijednom izustio, a ne vjerujem ni da budem.

[Mamita]

sami dobije omanji slom živaca kad mu neko kaže da je mala beba

[Brunda]

Joj, Svenu je to "mali" najgora uvreda.
Jučer je teška srca kad smo stali jedan uz drugoga i kad je vidio da mi je do pupka priznao da je ipak još mali, ali me zamolio da nikome nedam da ga tako zove. Kaže on: Radije me zovite Svenko popudenko (poprdenko).

[Dream]

sami dobije omanji slom živaca kad mu neko kaže da je mala beba

Eto vidiš, tu mu je "žica"! Uvijek ima načina i "načina" kako mu nešto reći. U ovom slučaju ja bih ovo "mala beba" upotrijebila u sklopu pohvale u smislu: "vidiš kako si sad bio pristojan i nisi smetao! Pokazao si da stvarno više nisi mala beba!" To će mu sigurno dignuti perje i sljedeći put će se isto potruditi da bude "kao veliki", ali ni tada ne smiješ propustiti pohvaliti ga.

[Dream]

Hm, meni se bas ne svidja ta "ucjena" metoda (pa cak ni kad je to samo "ucjena", a ne ucjena), a ni to "kao mala beba". Mislim da tu frazu "bas si kao mala beba" i varijacije na nju jos nisam nijednom izustio, a ne vjerujem ni da budem.

Iz kojeg razloga? Sve su to metode dogovora, no svakako se dogovora i obećanja treba držati i biti strogo dosljedan.

[TinnaZ]

ja "mala beba" koristim jedino u smislu "ti si moja draga mala beba".
Moja djeca vole biti "male bebe", curica kaže kad je tužna ili kad je nešto boli - mama nina nuna, ja sam mala beba. To mi je znak da želi nježnost i pažnju, a to je inače kod nje jako rijetko.

Ne bih htjela to upotrebljavati u kontekstu i smislu da mi djeca požele biti nešto što nisu. Ili da slučajno ne pomisle da ne smiju biti tužni, da ne smiju plakati, biti veseli ili ljuti jer to rade samo male bebe.