 |
|||
Hahaha, tako je i meni bilo u 1. i 2. razredu na informacijama*meri* prvotno napisa
Sve što je učiteljica imala za reći o mojem djetetu bilo je "kako on loše sjedi"
Što se tiče bilo kakve realizacije potencijalne darovitosti, odavno sam prestala očekivati bilo što od redovne osnovne škole, to je rezervirano za izvanškolske sadržaje...
Evo, da prijavim svjetlo na kraju tunela i veliko olakšanje u srednjoj školi - moj E. je dosta dobro startao u srednjoj, s tim da se svojom verbalnom logikom uredno sam snalazi. Dobio je 3 iz pismene provjere iz matematike, a onda je sam samcat profesorici rekao "takva i takva stvar - ja imam individualizaciju zbog toga i toga, meni puno bolje idu usmene provjere, možete li me to gradivo ispitati na ploči da ispravim ocjenu?" Dobio je pozitivan odgovor i sad čekam da vidim koliko će izvući... Pitam ga jučer je li odgovarao, a on kaže - neee, jediničari imaju prednost, ja sam ipak dobio 3 pa ne mogu odgovarati prvi dan.
Pouka priče - ovo dijete je naučilo kompenzirati svoj nedostatak i samostalno zamoliti da mu se prilagodi način ispitivanja. Verbalna logika je odradila svoje. Snaći će se taj u životu. Ali kad se sjetim osnovne škole - ufff...
Kako će dalje biti - nemam pojma, ali definitivno nije više samo do mene, uspijeva se on sam izboriti za sebe. To je naučio.
Bravo Peterlin za sina
Jučer sam poslovno srela jednu osobu iz srednje škole s kojim sam prošla hrpu tema pa je ona u nekom trenutku krenuo pričati o darovitoj djeci. Sjetila se jednog primjera dečka kojeg su roditelji prebacili iz druge srednje u tu školu, najprije u jedan smjer (polagao razliku) pa u gimnaziju (ponovo polagao razliku) i tako...nikom nije bilo jasno zašto sve to, nekako se snalazio, ništa posebno.
I onda su u trećem srednje tražili bubnjara za školski bend i netko se sjetio malog da bi možda mogao biti dobar. Dobio je priliku i ostalo je povijest. Maturirao s novom kompozicijom visoko ocijenjenom od stručnjaka, završio vani na konzervatoriju i sad sklada.
Posljednje uređivanje od Zuska : 27.10.2016. at 09:52
moj je u zadacima koje samo čuje bez vizualnog podražaja prosječan, reklo bi se u njegovom slučaju 'lošiji'.
kamo će nas to odvesti i hoće li se taj potencijal razviti- ne znam još.
samo mi je bilo presmiješno kako je meni dan bio dug i zamoran a njemu presuper sa 'nizom presuper zadataka i zanimljivim sugovornicima'. a ja uuuumirem čitav dan. u bolnici. dakle u bolnici je zanimljivo. fakat sam čudna i dosadna majka :D
Mi smo bili kod vlahinsky 2 puta, na dijagnostici i testiranju za skolu, prema nalazima potencijalno darovit s jako disharmonicnim nalazom; paralelno smo u suvagu na logopedskoj terapiji, a prosli smo i psihologa, fizijatra, neurologa... kod neurologa je u obradi, dijagnoza neuroloska nezrelost.
Vlahinsky je rekla da misli da mu ne trebaju radionice, no ja bih ga voljela odvesti kod psihologa, vec nekoliko puta je rekao da mrzi sebe i ispoljava autodestruktivno ponasanje, i to me izrazito brine... ima li netko preporuke? Voljela bih ici privatno.
Zaboravila sam napisati, u prosincu ce napuniti 7 godina.
Pa kad si već u Suvagu, zatraži mišljenje u vezi autodestrukcije. Ana Čović, psiholog psihoterapeut je uredno riješila taj problem kod mog mlađeg sina. Da se razumijemo, ne ide to brzo. Išao je skoro cijelu godinu 1x tjedno, a i mi povremeno, ponekad s njim, ponekad bez njega.
U suvagu se dosta ceka, zato bih radije privatno...na neurologa smo cekali valjda pola godine...
Ali hvala na preporuci, pokusat cu i tamo.
Na psihologa psihoterapeuta mi smo čekali ravno tjedan dana. Nisu sve struke u Suvagu jednako opterećene. Osim toga, ako želiš timsku obradu, Suvag ti je sjajan. To govorim na temelju dugogodišnjeg iskustva. Nije nam pomogla Julija Vlahinsky jer su problem moga sina bile smetnje čitanja, pažnje i orijentacije, pa su mu u Suvagu bolje to pokrpali jer se potrefilo da je njegov problem upravo iz njihove domene. On se grizao do krvi, a ja nisam kužila da ga muči to što ne može savladati čitanje. I smetnje koje rješavaju logopedi znaju izazvati psihološke traume. Pripomeni to logopedu, možda ti je rješenje bliže nego što misliš. A kad se oni umreže unutar iste ustanove, nema beskrajnih čekanja osim za logopeda. Traume obično rješavaju odmah.
Znam to, mi smo vec 2 god u suvagu, ali za razliku od tebe, ja i nisam bas zadovoljna tamo... pogotovo s logopedicom, zbog nje smo vec skoro i odustali par puta.
Pa to se može riješiti, legalno i regularno. Ideš kod logopeda dijagnostičara (tamo gdje ste obavili prvi pregled) i kažeš da je logopedica ok, ali da tvoje dijete nije s njom uspjelo uspostaviti kontakt i tražiš da ti dodijele nekog drugog. Pitaj, baštebriga. Uputnice su na kalendarsku godinu. Obično se 1x godišnje ide na ponovnu dijagnostiku. Kad budete obavljali taj pregled (jer logoped terapeut je jedno, a dijagnostičar drugo) reci da niste baš zadovoljni kako je dijete prihvatilo terapeuta i nek vam dodijele nekog drugog. U "naše vrijeme" to se elegantno moglo riješiti. Nisam ja to radila, ali jest kolegica i poslije je bilo ok. Spomeni na dijagnostici i samoozljeđivanje, pa ćeš dobiti preporuku i za psihologa psihoterapeuta. Ne sjećam se točno više, mislim da psiholog dijagnostičar mora obaviti još jedan pregled prije terapije, morala bih pogledati papire.
Eto, tako je bilo prije par godina. Nemam nove informacije oko logopedske terapije, moj stariji je s tim završio prije dosta godina, a hoda i dalje k neurologu (sa sličnom dijagnozom kao i kod tvog djeteta, kašnjenje u neurološkom razvoju).
Ako hoćeš potražiti vanjsko mišljenje, možeš i to, da imaš mogućnost usporedbe. Za privatnike ti ne znam, ali možda je ERF rješenje (iako oni ne nude baš široke mogućnosti terapije).
Bori se za svoje dijete! Baš te briga što okolina misli. Sretno!
Posljednje uređivanje od Peterlin : 28.10.2016. at 08:30
ja nisam bila tamo zadovoljna ni logopedom dijagnostičarem ni logopedom tretmancem
za psihologinju mi uopce nije jasno kako bi ista dijagnosticirala osim ono sto vidi na testu, meni nije tri pitanja postavila...
bila sam zadovoljna cijelom ekipom u njihovom vrtiću
Ma i u Suvagu je sve ovisno o ljudima, pisala sam već kako je moju kćer zapala bila luda logopedica s kojom je gubila vrijeme 10mj.
Nismo obavili testiranje na erfu jer ne smije isti test u kratkom vremenu. Obavili savjetovanje koje mi je razjasnilo stvari. Takodjer ona nasa terapija igrom nije besmislena.
Nekak mi je lakse da smo na nekoj pomaknutoj poziciji od nule
Peterlin, hvala. On se ne samoozljedjuje u punom smislu rijeci, npr lupa se po glavi kad shvati da je nesto zaboravio ili krivo napravio, ali zna verbalizirati negativne osjecaje prema sebi. Inace je (bar se cini) vedar i zadovoljan djecak, s epizodama negativnih emocija, u pravilu uslijed nekakvog neuspjeha ili prijekora. Mm misli da pretjerujem, ali me to brine...
jen, moj j je imao takve epizode, s 6-7 godina. nije verbalizirao, ali se volio lupati po glavi :D
sad mi je smiješno, al onda nije bilo ni najmanje. po glavi i tijelu.
grozno je to izgledalo.
par godina poslije mi je rekaoda je to radio jer je znao da me to najviše izbaci iz takta, u stvari - izbezumi. i onda kad krene ne može više stati. kao nekakva osveta meni, koja se otela kontroli, tako nekako mi je objasnio. baš sam bila izbezumljena kad bi ga uvatio takav napadaj bijesa, plača i lupanja. znao je tako jako udariti, u pod, zid, il sam sebe po tijelu da bi mu došla modrica. okidač je bio ne neuspjeh nego prijekor, što ti kažeš. bezvezna zabrana, ne znam, kompa ili spremanje sobe ili tako nekakva glupost. a možda u pozadini nova sestra. rodila se kad je on imao 6 godina. možda frustracija što jednostavno više nije jedini. iako, to je znao verbalizirati, kad mu je išla na živce i što mu ide na živce. ne znam.
uglavnom, eto, nije bilo prečesto, ti njegovi tantrumi starijeg djeteta. i onda je prošlo. :D
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 28.10.2016. at 12:28
Ima i moj tantrume, ali to me ne muči toliko, ono, razumijem. Ali ovo je baš grozno za čuti kad ti dijete kaže da mrzi sebe ili ne voli sebe. Ljetos npr mi na moru, šetamo, uživamo, a on priča kako je njegov život grozan i kako se osjeća kao pas pred smrt (?), ja sam hodala i plakala...Kad ga pitam što je tako grozno, on kaže da mi stalno vičemo na njega i sl. (a tad smo recimo bili vikali na njega prije 2 tjedna jer je napravio neku glupost). Ja ne bih rekla da mi nešto puno vičemo na njega, ali nekad se omakne, on je jako smušen, zaboravljiv, u svom svijetu, moraš 100 puta ponoviti da npr. pokupi jaknu s poda i sl. i onda kad ne čuje na kraju dreknem, pa se on sav uvrijedi.
Jako je senzibilan i inače, sve ga pogađa, jako je tužan kad nosim stare igračke u podrum, ako promijenim raspored u sobi moram vratiti jer ga to rastužuje i sl.
Jako puno čita pa se nekad tješim da je možda to negdje pročitao i tako. Ili je samo darker, neki dan je izvukao edgara allana poea, da bi to htio čitati
Ovakve izjave od svojeg svako malo čujem. Ali ipak se ne ponaša u skladu s njima, pa nekako zaključujem da je to više poza, ili nešto slično onome što je cvijeta opisala, da je skužio da će time privući pažnju.
Joj, sad ste me utjesileni on se ne ponasa u skladu s njima (osim tog lupanja po glavi), al malo mi je prebebast i naivan da bi mu to bila neka namjerna poza
Ajme. I moja se počela tuć po glavi kao neka kazna, a neki dan nam je rekla da će se sljedeći put kad osjeti da joj kreće šiza lupit po guzici. Nikad je nismo udarili pa ne znam odakle to.
I optužuje me za vikanje. Nije da ne vičem, ali nisam ekstrem, samo što to nju užasno pogodi. Sad nedavno za dječji tjedan su djeca crtala i pisala poruke roditeljima i na panou sva djeca svojim roditeljima poručuju da žele da više budu s njima, da se igraju s njim, da idu češće u park itd....a moja poručuje mami da ne viče na nju (zemljo, otvori se). Uglavnom, jedina kritična poruka roditeljima je njena, a u grupi svakakvih roditelja, malo mi je bio bed, hehehe
Neki dan sam je češljala i rekla mi je da ne budem tako nasilna (kad ju je malo poteglo). Uglavnom, preuveličavanje je isto furka.
Pitanje - kako su vam klinci prolazili kroz razdoblje straha? Ona već koji mjesec ima užasan strah od mraka i odlaska na spavanje. Svaku noć plače u krevetu (ima svjetlo).
zuska, nemoj nikome reći :D, ali moji su bili s nama u krevetu do deset godina
m je još uvijek. još jedan
prolazili smo s oboje taj strah od mraka, spavanja, vuka, mačke (par mjeseci se grozno bojala mačke), svega.
a evo, i neki dan je imala noćne more od klaunova, u školi su sami sebe isprepadali s tim friki klaunovima
e, još jednu sličnost ima i moj j, a to je da je isto osjetljiv na vikanje, naročito u tom razdoblju kad je dobio sestru. odnosno, kad je sestra malo narasla, s godinu dana je pukla, do tad velika ljubav. sjećam se da mi je isto govorio da samo vičemo na njega.
ajme,
E.se boji mraka i ne spava sama. Nikad nije.
Zeli, ali kad pokusa budi se nocu i place ( iako ima upaljeno svijetlo).
To sto ne spava sama mi je najmanji problem u zivotu.
Sretna sam da ima samo nocne, a ne i dnevne strahove.
Valjda ce ih prerasti. Stariji je poceo spavati sam u svom krevetu, ali u zadjednickoj sobi tek sa 6,5 godina.
Moj se ne boji mraka samog po sebi, ali ima strahove i ružne snove za bilo koju sitnicu koja ga preko dana uznemiri. Evo, maloprije je izjavio da se boji šibicara iz zadnje epizode "Crno-bijelog svijeta"
I te priče o klaunovima su ga dobro uplašile, ali jedino što kod njega pomaže je detaljno, racionalno raščlanjivanje onog što ga plaši do u zadnji detalj. Tek kad sve detaljno izanalizira, može ukloniti i strah.Takav je bio i kao mlađi, a takav je i sad. Istina da je pomalo naporno baš svaki put analizirati i objašnjavati svaku glupost iz svakodnevice, ali valjda mu to nešto znači, djeca često neke nama razumljive stvari tumače na neki svoj, potpuno drugačiji način...
khm, moja je starija neki dan rekla da bi ona htjela umrijet i da je zakopaju na groblje...MM ju pita da zašto a ona da bude na miru i tišini,da je nitko ne viče...
priznajem,vičem ali npr ona kad dođe iz vrtića pođe u banju oprat ruke i presvuć se i nema je po 15-20min...ja čekam s objedom a dama se igra s vodom u banji...i tako za sve...pošalješ je da obavi 2 stvari,jednu će garant zaboravit...i naravno da 5ti put ton mora bit povišen...
mene izbacuje iz cipela što kad MM drekne ona posluša (njegovo ju vikanje nerijetko uvrijedi i počne plakat) a na mene se otrese i često mi bezobrazno odgovori ili se pak počne bacat po podu...(a to nije od druge god radila)...naravno da brat ima veze s tim, moje non-stop dojenje prvih 6mj itd...
kad sam je pitala zašto kaže da se njega boji jer glasnije viče...OMG...s njim moram priznat ima bolji odnos,to je doslovno obožavanje, zna se bolje ludirat s njom od mene...ajde,strpit ću se do puberteta i ženskih tema kad ću valjda ja bit "in"....
ajde,barem me je taj strah zaobišao, od 3će god bez problema spava sama u mrklom mraku...
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 28.10.2016. at 22:23
Joj, Zuska, kćer ti je kraljica drame...Uff, imam to doma, sad je u 16.godini i ipak je lakše. Ovo da će se lupit po guzici je jednostavno: ona traži od tebe da joj pomogneš da se zaustavi, da to pumpanje šize bude prekinuto izvanq, jer to je lakše nego iznutra. Ne moraš je opaliti, n3 moraš vikati ali uhvati je za ramena nježno i odlučno i reci "prestani odmah, sad!" Ona zna da je šizu teže zaustaviti kad se zalaufa, treba to na vrijeme spriječiti. To ti je kao igranje šaha, moraš imati oči na leđima i misliti nekoliko njenih poteza unaprijed, da bi spriječila tantrum prije nego je i počeo. Nisam ovo izmislila nego iskusila. Moj E.ima dosta tih elemenata. Tvoj je zadatak da djetetu pomogneš i naučiš je kako da sama sa sobom izađe na kraj. Nije to lako jer ti se možeš od nje odmaknuti, a ona sama od sebe ne može kidnuti.
Dalje, o strahovima: ta djeca koja su sklona jako dramqtično doživljavati stvarnost često nemirno spavaju. Moj E. je godinama dolazio k nqma u krevet, naročito u vrtičkoj dobi. Ja sam to toleriralq, ali sqm ga uvijek vraćala na njegov ležaj udaljen pol metra od našega. Nisam dozvolila svjetlo jer to narušuje režim melatonina i dodatno smeta ovakvim biserima, ali imao je bateriju kod sebe da ju može koristiti i slučaju hude sile. To je bilo dovoljno. Svjetlo nije trebalo biti upaljeno da smeta ostalima, a on je imao osjećaj da ipak može nešto poduzeti u situaciji napada panike. Rijetko je trebalo tu lampu i uključiti.
Pomoć pri spavanju bila je i tješilica, krpeni pas koji ga je čuvao noću. To je dobro funkcioniralo. Imaju moji dečki te krpene igračke i dan danas, a ne služe toliko za igranje, koliko za izražavanje osjećaja. Sad bih mogla napisati puno o terapiji igrom, ali nisam psiholog nego samo mama s iskustvom. Izvodili smo svakojake bijesne gliste s tom svojom djecom ali puno toga su si oni osmislili sami. Meni i danas loše vijesti donose krpeni psi, jer tako ih je lakše priopćiti...a to je i odlična vježba izražavanja osjećaja. Ne jeenom me pas igračka ugrizao i tako su mi stavljali do znanja da im nešto nije pravo.
Eto, snalazimo se kako god znamo. A onda samo jednom shvatimo da dijete noću ne dolazi u naš krevet, da je napokon savladalo čitanje, da je u 11 godini naučilo voziti bicikl iako sam se pitala hoće li ikada uspjeti... To je život. Ali uzmi ponekad i odmak, da napuniš baterije. Mi smo roditelji, nismo robovi svoje djece, iako je ponekad teško u to povjerovati. Sretno! Sve će se riješiti, kod tebe vjerojatno polaskom u školu, ali treba to dočekati...
Hvala Peterlin. Je, kraljica drame, već 5 godina. Ima ona dva lica, jedno je super odraslo, odgovorno, najbolje se osjeća kad radi neki posao odrasle osobe, motorika i ostalo je super, već mjesecima vozi bicikl bez pomoćnih; pa sama je naučila slova itd.; a drugo je to burno i šizno lice, udav, drama, nikad dosta....
Ponekad nemam osjećaj da mi je ona dijete, već, nemam pojma, sestra, netko potpuno ravnopravan, stalno u nekoj borbi... Tek s malim sam dobila osjećaj, gle, imam dijete i osjećam se smireno s njim. Da nisam imala drugo dijete, ne bih znala da s djecom može biti i drukčije.
Dobili smo termin početkom 12. mjeseca pa ćemo vidjeti što kaže psihologinja.
Ovo boldano si odlično zapazila, ali moraš nekako naći načina da se postaviš kao roditelj i da te ona doživi kao roditelja. Čini mi se da dijete upravo to i traži, kad kaže da će se lupiti po guzici. Zato će ti dobro doći savjetovanje s psihologom. To je potrebno tebi barem isto koliko i djetetu. Dobro bi ti došle i radionice, jer tamo vidiš da niste sami, niste jedini, niste iznimka. Za mene je to odradila Unicefova škola za roditelje, jer bez toga ne znam kako bih izašla na kraj.
Zahtjevna djeca puno daju, ali i puno traže. Ona nas promijene kao ljude, barem su mene moja djeca doooobro ispeglala. Dobro si zapazila da imaju dva lica - jedno je odraslo i sposobno, a drugo emocionalno često ispod prosjeka generacije (kaže mama 16-godišnjaka koji je u nekim stvarima apsolutno dorastao odraslima, ali povremeno plače nad zadaćom
Držim fige da vam dijagnostika i savjetovanje pomogne. mitovski je to lijepo opisala - nije se dijete promijenilo kad su krenuli psihologu, nego je ONA pomalo prilagodila stajalište i način komunikacije s djetetom. Do cilja vodi puno malih koraka.
Peterlin, i ja sam prošla Unicef i svašta sam čitala jer nisam znala gdje je problem, gdje griješim(o) itd. Da ne uzurpiram temu, samo ću reći da nam je sve jasno s postavljanjem granica i ima ih, mnoge je lijepo i odgovorno prihvatila, nije u tome problem. Više ne znam u čemu je, zato idemo na procjenu.
Meni je najteže bilo gledati nju u stalnom grču, napetu, nezadovoljnu, zabrinutu. Najveća želja mi je bila da bude bezbrižmo dijete. I naravno nisam razumijela zašto. Onda kreneš analizirati svaku svoju riječ, pokret, jel griješimo u ovom ili onom. Upadneš u taj neki začarani krug i ne znaš izaći iz njega jer ne razumiješ. Na kraju smo bili mi frustrirani i ona.
Ona nezadovoljna, mi ju pokušamo utješiti, pomoći o samo dolijemo ulje na vatru.
Da mi je netko rekao da ću vidjeti svoje dijete sa 6g da bezbrižno trči u parkiću s ogromnim osmijehom. Nema veće sreće od toga.
Trenutno smo mogu reći u najboljoj fazi do sada.
Ja sam isto sve to prosla i citala.
I nikad mi nije bilo jasno u cemu je moja greska i zasto to ne pali kad je na moje dijete u pitanju.
Sve do procjene.
Ja sam skužila i prije ali mi je frustracija još uvijek nekad ogromna.
Mislim da je vrijeme da i ja krenem u neku školicu...
Dobila sam nalaz iz Kukuljevićeve, konačno.
Opća intelektualna efikasnost iznadprosječna s odstupanjima u smjeru krajnje visoko iznadprosječnog rezultata na planu vizuo-konstruktivne sposobnosti na apstraktnom sadržaju. Prisutni siptomi iz kruga ADHD-a i emocionalni indikatori porisnute napetosti. Senzibilan dječak kojem je bitna afirmacija u društvu te prihvaćanje i odobravanje. Preporuča se IP. To je, da oprostite netko napisao sve što znam ali bar se za to mogu uloviti u školi i dalje.
I sad je vrijeme za ići tvojoj psihologinji Sirius, jer.. :D ipak ju trebam, svi su prešturi.
Ali moram priznati da je postalo bolje u školi kad sam samo prepričala procjenu i neka savjetovanja. Više mu u boravku ne išara čitavu stranicu neriješene zadaće nego diskretno zaokruži potrebne stranice, smije u knjižnicu, smije čitati svoju knjigu koja nije za 2.r nego 7.-8.i tak. Male su to stvari koje su promijenili, ali mi više ne izlazi u suzama iz škole i ne plače ujutro kad treba u školu. Barem za sada. Ostalo je po starom, mjesečna kućna šteta slučajno uništenih stvari (fakat nenamjerno) je cca 1000kn :D :D
Danas sam predala skolskoj logopedici nalaz jer su ona i pedagogica trazile da pocnu sa IP cim nalaz dodje bez obzira na rjesenje. I sk medicini za sam postupak.
Razmisljam kako taj njegov visoko natprosjecni dio u apstraktnom misljenju i vizualnom dijelu je nesto sto bas nikada nece biti poticano ni adresirano u skolovanju.
Ikada.
I kako to poticati pa da kasnije sam razvija u nekom svom smjeru a da nije nova obaveza? Pojma nemam. Jer dok se mi borimo sa svakodnevicom ce ovo ostajati u drugom planu gdje mozda moze biti nesto vise i nesto sretniji.
Pojma nemam. Opet se ventiliram.
a zašto to misliš?
nemam pojma, na likovnom će dobiti priliku izraziti tu svoju nadprosječnost. što neće ostati nezamijećeno. pa će se upisati u likovnu grupu, vanškolsku aktivnost. gdje će dalje raditi na razvoju tog dijela. pa će mu to biti i obveza i gušt.
s time, da po mom mišljenju - nema gušta i zadovoljstva postignutim, a bez obveze.
Nije to samo likovni. To je vrlo vazna prednost u ucenju. Pamcenje oblika i slika, teksta u okvirima, prisjećanje kako izgleda stranica udzbenika, crtanja shema gradiva (ment.mapa)... Svašta zapravo!
Upravo tako sam ja ucila i pisala testove. Listala sam knjigu u glavi i tocno znala gdje sto pise.
kužim. ali i dalje mislim da nije rečeno da baš nikada neće biti poticano ni adresirano u školovanju.
U OŠ ce teško neki talent biti sustavno potican. Eventualno ce ambiciozan nastavnik zamijetiti dobrog matematicara, informaticara, geografa, pjesnika pa ga prijaviti za natjecanje. Rijetki su nastavnici koji "o svom trosku" cijelu godinu dodatno rade.
Zapravo to su oni entuzijasti koje zbornica gleda ko da su sišli s uma.
Posljednje uređivanje od čokolada : 23.11.2016. at 13:48
Tropical, nasa L ima isto po testovima nadprosjecni taj dio ( abstraktno misljenje i vizualni dio) i dobro si zakljucila - nista joj to ne izlazi do izrazaja u oš! Nije ni na likovnom nesto vau ( ima ona 5 ali nista specialno jer ima neki svoj nacin crtanja - puno detalja itd)..
Ja se nadam da ce se to popraviti u srednjoj skoli ako upise neku njoj po gustu.
Da, nije to likovni. Nije to samo bilo sto. To moze pomoci nekom informaticaru da razvije nekakav sustav ili biologu zamisli i rijesi nekakv kompleksan bioloski proces. A ne mora nista. I kako kod nas skola funkcionira- bit ce nista. Ne ocekujem to od skole al mi je tuzno kad znam da to nece poticati osim ako u nekom predmetu ne naleti nekog 'ludjaka entuzijasta' koji ga zainteresira pa krene u tom nekom smjeru.
Ali samo za sebe i u ovom sustavu- posve beskorisno.
Bavit cemo se samo sa prezivljavanjem i oni u skoli da ga ukalupe i isto tako prezive.
Katastrofa.
Ne mora značiti, pričekaj predmetnu nastavu u višim razredima. Možda te škola ugodno iznenadi.
(mene je iznenadila više puta - i ugodno, ali bogme i neugodno
X
Provjereno.
Ali na predmetnoj nastavi je veći broj profesora, pa se često nađe netko tko zna prepoznati i potaknuti učenike s potencijalom.
Ne treba zanemariti ni interese djece. Moji su se sinovi sasvim uspješno i mimo mojih očekivanja snalazili upravo na taj način, sami, prema interesima. Stariji je vječito bio iza pozornice za nekim pultom, na razglasu, projektoru ili slično, a mlađi s druge strane pozornice jer je rođeni glumac i recitator. Škola je njihov teritorij. Nisu bili bespomoćni i uredno su se progurali da se bave onim što ih veseli. Naravno, bilo je svakakvih situacija, obrnutih i razočaravajućih, ali to je opet druga vrsta korisnog iskustva, ako frustracija ne pojede veći dio vremena.
Kad razmišljam o osnovnoj školi, moram reći da češće JA nisam bila zadovoljna nekim stvarima, a djeca su dosta dobro plivala u nesavršenom sustavu.
Ovakvo je i moje iskustvo.
Djeci s poremecajem paznje i dis-ljepotama te teskoce "progutaju" neku darovitost koja im je "dijagnosticirana". Toliku energiju ulažu da se prilagode sustavu i dostignu djecu bez teskoca, da ne ostane vremena ni za što drugo.
Kako svaki križ ima i svoju korist, tako i takva djeca često postanu puno veći radnici od drugih i putem razviju neke osobine koje inače ne bi.
Posljednje uređivanje od čokolada : 23.11.2016. at 20:30
Da li je netko, molim vas, sa djecom koja imaju problema ovakvog tipa probao Brainobrain radionice ili Mozgaonicu?
Dosta se reklamiraju i kao imaju super recenzije, ali ja neznam nikoga iz stvarnog života tko je išao pa molim
ako ima tko.
ps. znam da je tema TS ali to bi trebalo biti slično
Može li mi netko preporučiti dobrog privatnog logopeda u ZG? Može i na pp.
Dosta nam je hitno pa zato isključivo privatni
Ne znam jesam li ti vec bila preporucila moju logopedicu iz Vrapča. Ako jesam, zanemari.
U interesu djeteta nađi mu nešto da ima priliku razviti svoje apstraktno mišljenje. Upiši ga nekamo na šah. Bilo je svojevremeno i onih radionica za bistriće, ali nije mi bilo blizu, pa smo to preskočili. Jako je važno djetetu naći neku sredinu gdje se može družiti i istaknuti radeći ono što voli. Za moje dečke, naročito mlađega, to je bila glazbena škola, a za starijeg dodatna nastava informatike, robotike i slično. Kasnije su išli i na natjecanja u skladu sa svojim afinitetima, mlađi se još bavio glumom... radili su ono što su voljeli. To ih je održavalo da izdrže dosadu i zamor osnovne škole.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
