Andrej za sada (kuc-kuc) ne psuje.
Nije da meni nikad ne "pobjegne", neki put čak i ponovi za mnom, ali ja se pravim kao da se ništa nije desilo, pa su takvi izolirani slučajevi rijetki i ne ponavljaju se. Ali nitko kod nas doma nije neki psovač.
Više me smeta reakcija moje mame: kad joj se omakne neka psovka pred Andrejem (a desi se, tu i tamo, rijetko ali ipak), ona se tome smije (pred njim!) i govori "moram se toga odviknuti, da se on ne nauči" - a upravo takvom reakcijom i naglašavanjem može postići da on stvarno počne ponavljati slučajne psovke!
Na sreću, i to su nam rijetke situacije.