dal ste odmah zavoljeli bebu

[fegusti]

Stalno imam osjećaj da nešto propuštam. Osjećam da zanemarujem dijete od samog rođenja. Kao da sam mu zla maćeha a ne majka. U bolnici sam bila zaokupljena funkcioniranjem vlastitog tijela. Iz nje sam izašla pokrpana i polufunkcionirajuća. Mislim da me puknuo baby blues. Stalno mi se plakalo. S. nikako da se prihvati pošteno sisanja. Sve se hvatao bradavice zadajući mi bol i neugodu. Na kraju sam odustala od dojenja. Izgubila sam volju. Nije mi ga se dalo niti presvlačiti. Svaka bi normalna majka, čim joj se ukaže prva prilika, razmotala svoje dijete da mu se divi. Meni se to uopće nije dalo. Na kraju je S. dobio pelenski osip kojeg smo rješavali više od tri tjedna. Zaboravila bi mu pravovremeno pripremiti hranu pa sam slušala njegov neutješan plač. Dok sam grijala pa hladila vodu i na kraju smućkala mlijeko prošlo je 10ak minuta. Za to mu vrijeme nisam mogla niti sisom pružiti utjehu. Ubrzo nakon toga me spopala želja za još jednim djetetom. Kao da želim novu priliku da se dokažem i popravim učinjeno. Čini mi se da me tijelo izdaje u pogledu majčinstva. Dobar sam inkubator, ali mi ništa drugo ne polazi za rukom. Niti sam dobra u rađanju niti u dojenju. Bila bi dobra surogat majka. Ma čak niti to!
Tek sada, nakon mjesec i pol, počinjem osjećati neku povezanost s tim bićem koje sam donijela na svijet. Nakon što mi se prvi put svjesno nasmiješio, sa svojih 40 dana, u meni se nešto pokrenulo. Neku noć sam ga, kada se gladan probudio, stavila u krevet pored sebe. Najeo se i zaspao. Probudio se prije mene i promatrao me u tišini. Mlatarao je rukama pa sam otvorila oči i ugledala ga kako mi se veselo smije. Meni koja ga zanemarujem! Pa gdje će mi duša?
Poljuljana mi je vjera u primarnu zadaću i smisao vlastitog postojanja. Nisam sposobna na svijet donijeti novi život a da to na meni ne ostavi trajni trag. Prvi put je to bila struma, a sada ruptura anusa. Doživjela sam to kao poraz. Pogotovo ovo posljednje iskustvo jer me totalno izbacilo iz tračnica. Prvi sam put barem uspjela dojiti. Sjećam se da sam se tada osjećala ushićeno kao da nitko nikada prije mene nije rodio niti će se to ikome desiti nakon mene. Ovaj sam put ostala prazna, tupa, bezosjećajna. Trebalo mi je vremena da prizovem emocije i počnem osjećati bliskost s bićem koje sam 9 mjeseci nosila u tobolcu. Tada sam mu se silno veselila. Znala sam sjesti pred ogledalo i diviti se toj ljepoti što raste u meni. Najradije bih ga vratila u svoju unutrašnjost. Da postoji opcija ”undo” to bih i učinila. Izbrisala sve loše i krenula iz početka.

”Nemojte paničariti niti se osjećati krivom ako se smjesta ne zaljubite u svoju bebu. Svakoj vezi treba vremena i napora da se izgradi i očvrsne, a veza između majke i djeteta nije nimalo drugačija.”
Imajte ovo na umu!

[mikka]

fegusti,

[Ancica]

uvjek sam po filmovima gledala kako mame plaću od sreće i grle svoju bebu ćim se rodi.
ja sam bila presretna što je napokn završilo a kad su mi ga dali u ruke nisam znala šta bi ja s njim. imala sam osjećaj ko da su mi dali neku ngradu za sve te bolove. čak ga nisam ni bila svijesna prvih par dana.
doduše bila bi panika kad bi se djeca dijelila u rodilištu a moje bi bilo na kraju.
nemojte me krivo shvatit, sad ga obožavam i nemogu zamislit život bez njega, al me zanima dal se itko od vas tako osijećo

Ja slicno, al se nisam puno bedirala jer sam imala srecu par mjeseci prije toga procitati u jednom casopisu pricu jedne mame bas o tome - kako nije osjecala tu zaljubljenost od prvog trenutka, pa se nisam bas puno brinula. Vjerovala sam da ce sve doci na svoje kao sto je doslo i kod nje. I je.

Mada, moram priznati da se ne osjecam zaljubljeno u svoju djecu, kao sto bi neki roditelji opisali svoje osjecaje. Ja ih volim kao nikog drugog, ucinila bih sve sto mogu za njihovo dobro (onako kako ga ja vidim, naravno) i mislim da bih puknula od bola da ih odjednom nemam. Al da sam u njih zaljubljena, pa bas i ne.

[belurka]

Fegusti, zasto nisi trazila pomoc? Vidila sam na RODA siteu telefonski brojevi za majke koje padnu u depresiju. Ja mislim da sve zene prodju
losu fazu, pogotove one prepustene same sebi, bez pomoci okoline.
Zao mi je da si to prosla, zvuci jako tuzno tvoja prica...

[fegusti]

Ma nije tako strašno. Oporavljam se. Jedino me iznenadilo što je ta negativa tako dugo trajala.
Da se ne pokazuju znakovi poboljšanja svakako bih potražila pomoć.
Odmah mi je bilo lakše kada sam svoje osjćaje napisala i opisala.

[belurka]

puno je lakse kad se emocije izbace van. aj drzi se i evo pusa tvom malom miseku!!! ja sam isto imala losu fazu, ali ne tako jako izrazenu ali sad smo super!!

[gita75]

L. nisam baš odmah zavoljela, ono, na prvi pogled. Bila sam totalno zbunjena i uglavnom nisam znala šta bi s njim, više sam ga se bojala nego šta sam ga voljela. M. sam obožavala još u trbuhu. Bila sam starija, sigurnija u sebe, nije me bilo strah.

[bebamatija]

Cekala sam je dosta dugo, strahovala toliko da sam se plasila poci doktoru i provjeriti da li je sve ok sa mnom, i kada sam vec izgubila nadu pojavila se u obliku plavog krizica.
Zavoljela sam je istog momenta, a kako je buso rastao voljela sam je sve vise i vise.
Kada sam je vidjela prvi put u sali (carski rez) imala sam neki cudan osjecaj koji si nisam mogla objasniti, tek kasnije, tog istog dana dok sam je gledala kako lezi u postelji do moje shvatila sam da ju znam svoj citav zivot, da sam upravo nju cekala...


I sada, dok gledam svoju bebu kako raste znam da sam ispunila svoju zadacu na ovom svijetu i znam na sto cu misliti kada dodje vrijeme da krenem dalje

[bucka]

ja sam bila presretna što je napokn završilo a kad su mi ga dali u ruke nisam znala šta bi ja s njim. imala sam osjećaj ko da su mi dali neku ngradu za sve te bolove.
doduše bila bi panika kad bi se djeca dijelila u rodilištu a moje bi bilo na kraju.

potpisujem

[kleine]

volila sam ju jos u trbuhu,topila sam se kad se je ritala u meni, rodila sam na hitan carski (nazalost sam porod i njen prvi plac nisam dozivjela jer su me uspavali i to ne mogu nikako prebolit) ali sjecam se kad sam se probudila i kad su mi rekli da je sve ok da sam se samo smijesila, onda ju je mm dovezao kod mene (u sok sobu), ma bila bi ju prepoznala izmedu milion beba! divila sam joj se i divila i svakom minutom sve vise ju volim kad mi se nasmije, kad me pogleda tim okicama..
jedino kad smo dosle iz bolnice pa nekih tjedan dana imala sam fazu dok je netko bio samnom sve je bilo ok, ali cim bi ostale same, plakala bi ko kisna godina, ona mi je bila na rukama, ja bi ju gledala i ljubila i plakala i nisam mogla stat plakat, samo nikad nisam shvatila zasto sam plakala dali od neke tuge, dali od srece. :/

[koalica]

Ne mogu reći da nisam zavoljela dijete već od plusića na testu, ali nakon poroda prvi dojam je bio potpuno neočekivan. Dakle, očekivala sam tu bujicu osjećaja koju uvijek gledamo na filmovima, a imala sam osjećaj ko da su mi dali nekakvu bebu na poklon....mogla je bit moja, ili tuđa, ne bi bilo razlike. Bila mi je slatka i prvo sam pomislila kako na nikog ne sliči. A danas mogu reći da moja ljubav raste iz sekunde u sekundu, i ne mogu zamisliti da nekog mogu voljeti više nego nju sad. A to sam mslila i jučer, pa evo - danas ju volim duplo više nego jučer

[lailah]

Kad su mi još u rađaoni dali mog L. bila sam sva zbunjena i nisam imala pojma što osjećam. Bila sam i sva u strahu jer sam ga rodila ranije 5 tjedana a i bio mi je prvo dijete. Bio je jako sitan, dlakav, smežuran i kad sam ga prvi put ugledala rekla sam si "koje ružno dijete". Pogotovo kad su me odveli u sobu i kad sam tamo vidjela mamice sa svojim prelijepim bebama, počelo me biti i nekako sram. Kako je L. bio prematurus nije bio samnom u sobi već u drugom odjelu pa ga mame iz moje sobe nisu vidjele. Ali kako su dani prolazili i ja se sve više zbližavala s svojim djetetom počela je naravno rasti i ljubav. Ta mala dlakava pinčica izrasla je u krasnu bebu i danas u krasnog, malo neposlušnog , dečkića kojega mama beskrajno puno voli.

E. sam pak s nestrpljenjem iščekivala. Kad je babica rekla da stiže i kad sam čula njegov plač, zaplakala sam od sreće i odmah ga izljubila kad su mi ga dali. Za njega sam rekla da je predivno dijete i nisam znala šta od tolike sreće. Emocije su navrle punom parom.

[leonisa]

nisam znala sta je jubav i koliko ona moze biti jaka dok se Lea nije rodila. ponekad me intenzitet cak i plasio.

kako smo nas dvije lezale skoro 4mj. u bolnici jedino sto sam radila po cijele dane je "igrala se s njom" . zavolila sam je cim sam vidjela +, plakala ko kisna kad sam vidjela otkucaje...rodila sam je na carski pod spinalnom, tresla se od uzbudjenja cijelo vrijeme, a kad je ona zaplakala, zaplakala sam i ja i to toliko da su me smirivali da mogu dovrsiti zahvat (prsna kos mi je plesala gore dole od placa i disanja), zaljubila sam se u nju iste milisekunde, i prije nego sam je vidjela sa pupcanom kako visi. od tada osjetim da smo na neki nacin i dalje jedno, da je dio mene, bez obzira sto vise nije u trbuhu. bez nje se ne osjecam potpunom.
moja majka i danas govori kako sam kroz plac dok su me vozili iz sale u sok sobu njima doviknula "presretna sam! savrsena je!!"

[summer]

Joooj, leonisa

[sandraf]

moja majka i danas govori kako sam kroz plac dok su me vozili iz sale u sok sobu njima doviknula "presretna sam! savrsena je!!"

jao, cijeli tekst je prekrasan, al na ovo sam zasuzila

[Serpentina]

Mene su tjerali na pobačaj (idiotizam) tako da sam cijelu trudnoću bila dosta agresivna što se toga tiče, nisam bila okrenuta bebi nego svekijima i što to oni meni hoće napravit, ali nema veze, lavica je pobijedila, Tia je ostala gdje joj je i mjesto, i nakon poroda sam bila sva isfrustrirana i isprepadana jer su me rezali i bilo je rstrašno naporno i žalosno, tako da sam odmah izjavila da je ružna i mali alien, i nisam je htjela pogledati kada su je stavili na mene. Još mi babica govori: "Vidi kako vas gleda, dajte joj pusu!!"
A ja - ništa. Stavili su je da klopa i gledam ja nju zbunjeno i mislim si da liči na mog dedu (?!). Uglavnom, tražila sam neke znakove prepoznavanja, pokušavala sam je povezati sa mnom no nije mi uspjelo. Tek nakon nekog vremena, par dana, sam je zavoljela (iako smatram da je cijelo vrijeme volim puno puno ali toga nisam bila svjesna), prvo sam gledala na nju kao nešto što je sada tu i nemam izbora više nego raditi što se od mene očekuje - presvlačiti je, hraniti je i tako dalje.
I da, i svekiji su poblesavili od sreće i ljubavi, ne puštaju nas na miru više.
A ja? Ahhh....

[Anita-AZ]

I ja sam danas nešto emotinal... pa me leonisin post raznježio do suza....

[leonisa]

cure

[Leica]

Moja prva princeza je rođena carskim rezom, za mene je to bila najduža noć u životu, pa najduža nedjelja, konačno ponedjeljak i naš prvi susret :D , kad sam je ugledala prvo sam se , a onda .Drugi puta, moglo bi se reći najkraća noć u mome životu, i predivno jutro, bila sam u tolikom šoku što sam uspjela roditi, kad su mi je stavili na prsa samo sam ponavljala kako je mala, kako je mala.... a onda kad sam stigla u sobu i kad su mi je donjeli toliko su me lupili hormoni da mi je došlo da izađem na hodnik s bebom i zaurlam od sreće : "to je moje, to sam ja rodila" .
Naravno, ne moram vam pisati koji je to urnebes nastao u kupaoni kad smo oba puta isčekivali onaj +....... :D

[Lora163]

Da! I Karla i Korinu sam jedva čekala da izađu iz buše. Kad sam ih prvi put vidla su me prali hormoni ko ludi, ali je euforija 1. puta ( dakle s Karlom ) bila puno veća, što ne znači da njega više volim.
Volim ih oboje do neba i puuuunooooo daljeeeeeeee

[Strobery Shortcake]

Ja sam rodila na ugovoreni carski, pa mislim da me je to lišlilo emotivne dimenzije. Osjećanja su bila totalno konfuzna, a još su mi i bradavice bile blizu otpadanja, i svako malo bi me puknuo mastitis. Znala sam da nije da je ne volim samo nisam osjećala ono što sam mislila da ću. Ne bih rekla da je bio baby blues samo je počelo sa dosta problema, ali se sve s vremenom riješilo na najbolji način.

[jenny]

nisam je odmah onako ludjacki voljela..no sad kad se sjetim trena kada su mi je prvi put donijeli na dojenje(nisam je odmah dobila,bila je na intenzivnoj) i kako me odmah pogledala drito u oci...to je bio najljepsi dan u mome zivotu.

[k2007]

napokon da i ja imam prilike govoriti na ovu temu

čim su mi ga stavili na grudi, nasmiješio mi se, i to ću pamtiti zauvijek.

ali moram priznati da me bilo malo frka, jer sva 3 dana u bolnici kao da sam gledala neko tuđe dijete, koje mi je bilo preslatko i presavršeno ali nije mi dolazilo u glavu da je moje. možda kao neka lutkica koju sam dobila da se o njoj brinem i da ju volim.

čitala sam prije poroda vaša iskustva na ovom topicu.
moram priznati da, iako je moja beba stara tek tjedan dana, kemija je proradila čim smo došli doma iz bolnice. ljubav se gradi, iz dana u dan. kako prema tek upoznatim ljudima, tako i prema vlastitoj djeci (i ona prema nama). već sad osjećam kao da ga ne bih mogla voljeti više, jer već ga obožavam najviše na svijetu. no ta ljubav raste iz minute iz minutu, iz sata u sat...da ne pričam o danima...

[Strobery Shortcake]

ali moram priznati da me bilo malo frka, jer sva 3 dana u bolnici kao da sam gledala neko tuđe dijete, koje mi je bilo preslatko i presavršeno ali nije mi dolazilo u glavu da je moje. možda kao neka lutkica koju sam dobila da se o njoj brinem i da ju volim.

Upravo tako, imala sam osjećaj da su mi mogli donijeti bilo koju drugu bebu i da bih se osjećala isto obaveznom prema njoj.

[DianaK]

Na ovu temu želim i ja podijeliti svoje iskustvo s vama.
Ja sam svoju curku zavoljela od trenutka kad je rođena (i mm je bio na porodu tako da je to bilo stvarno jedno predivno iskustvo, no ne manje bolno!).
Sad sa sigurnošću mogu reći da sam tek rođenjem svoje beboline spoznala pravi smisao riječi ljubav, odn. šta znači istinski voljeti nekoga.
Eto...makar nema tih riječi kojima bi se istinski moglo opisati to iskustvo...

[blis]

Upravo tako, imala sam osjećaj da su mi mogli donijeti bilo koju drugu bebu i da bih se osjećala isto obaveznom prema njoj.

A ja sam se pitala zašto su nam stavili broojeve oko ruke kada sam ga nepogrešivo mogla prepoznati među svim drugim bebama. I osjećala sam obavezu samo prema njemu. Niti jedna druga beba nije u meni budila nikakve emocije.

[LiNa ČoKoLiNa]

Voljela sam je i puno prije nogo sam rodila..od onog trena kad sam je počela osječati u sebi ,da me sa svojim majušnim ručicama i nožicama udara ..to mi je bilo nešto najljepše i nakon svakog nenog gega rekla sam joj da je mama puno voli i da jedva čeka da dođe na svijet..joj kad se samo sjetim suze mi idu na oći od sreče ..mamina ljubav največa

[Linda]

nisam znala sta je jubav i koliko ona moze biti jaka dok se Lea nije rodila. ponekad me intenzitet cak i plasio.

Upravo tako.

Od plusića na testovima, prvih pokreta u trbuhu, pogleda na monitor za vrijeme ultrazvuka, do prvog plača i pogleda na moje djevojčice, pa do danas, sve više i više me ispunjavaju, sve im se više divim i volim ih beskrajno i neopisivo- svaki i najmanji dio njihovih tjelešaca i duša.

[choko]

Ja sam bila euforicno zaljubljena u malog misa...od kad sam ga ugledala!
Dva dana nisam spavala nego sam njega promatrala i ljubila i gledala...i smjeskala
Kad sam bila trudna sam bila malo prestrasena kako je beba i non stop brojala pokrete i ako nisam bila zadovoljna s brojem pokreta odmah panika!
Uglavmom malo preplasena + presretna!

[leah]

Ja sam rodila carskim rezom i prva 3 mjeseca uopste nisam imala osjecaj da je to moja beba. U pocetku sam se strasno osjecala krivom, cak bih i plakala, trudila se biti sto bolja majka, ali onaj osjecaj povezanosti nikako da dodje. Istina, u porodilistu bi me hvatala panika kad bi moju bebu donijeli zadnju, po noci sam stalno provjeravala dise li i uzimala je k sebi iz krevetica jer bih je se uzeljela, bila sam strasno ljubomorna kada je neko drugi drzi, ali nisam shvatala da je sve to ljubav dok me posle nekih 3 mjeseca konacno nije puklo i sad mislim da ni jedan dan ne bih mogla bez nje.

[Goge]

Čim sam ga ugledala, beskrajno sam se zaljubila

[jadranka605]

moram priznat, D ne...bila sam više uplašena, dok nismo došli doma i u miru se upoznali i zavoljeli...iako nikad neću zaboravit trenutak kad su mi ga dali u ruke, a on se umirio, pogledao me i stavio mi ruku na lice...
Ali L da. Kad su mi ga dali odmah sam ga zavoljela...
vjerojatno sam samo prepoznala ljubav nakon šta sam je prvi put upoznala....

[anna]

Zavoljela sam ju (iako tad jos nisam znala je li ona ili on) cim sam ugledala srceko na UTZ, a kad se rodila ljubav je postala toliko jaka da sam se malo i preplasila!

[MalaBuba]

na svakom sam uzv-u osjećala takvu povezanost da su mi se uvijek zasuzile oči kad bih ju vidjela. bila je samozatajna beba i nije nikad htjela pokazati lice, tako da sam ju prvi put vidjela tek kad su mi je stavili na prsa. sam porođaj sam doživjela kao naš timski rad.
obožavala sam ju od prvog momenta. bila je malena, drečava i tako topla kad sam ju primila. gledala sam mma i nju i plakala od sreće što smo sad mala obitelj.
to mi je bio najljepši i najsretniji dan u životu, unatoč boli.

[dambo]

volim ga od prvog trena, a jesam bila i uplašena na početku, pa sam htjela prošetat do novorođenačke sobe, ali nisu dali, pa opet strah kad smo išli doma...

i naljutim se i sad kad me probudi (a baš i ne spavam!), ali kad ga dodirnem, poljubim, on se nasmiješi...

ja velim da je to sve ljubav - drage mame - nisam sad sve čitala jer sam se dugo gombala na dojenju

Sve je to

[mozarela]

ja sam se zaljubila u onu točkicu sa prvog uzv-a!

kada sam ga ugledala- to je neopisivo- na mene se sručio ocean sreće...


ovaj put nije tako... u međuvremenu sam imala jedan spontani a to sam doživjela jako teško... ovaj put se bojim dati emocijama na volju...

u 13 sam tjednu i stalno razmišljam šta sve može poći krivo pa jednostavno, možda čak i nesvjesno , blokiram emocije...


a tako bih se voljela opustiti i dati ovom malom čudetu što mi raste pod srcem svu svoju ljubav!

[mozarela]

oh, da - sa prvim sam u bolnicu onako izrezana i bolna bila zaljepljena na staklo (gdje su držali bebe) i cijelo vrijeme cmizdrila od sreće!


čim bi ga odveli od mene -ja sam odmah šepsala za njima (da vidim da im nedaj bože ispadne ili tako nešto :shock: ) i cijelo vrijeme stražarila na staklu!



a sunce mamino bio je sav iskrivljen od poroda (jer je bio velika beba) pa ga nije bilo teško prepoznati u moru svršenih malih gugutavih bebica za razliku od njega superglasnog drekavca grubijana!

[dambo]

mozarela, , sve bude dobro i ti ćeš se opustit, a vjerujem i sve mi ostale...

[tanja1230]

Ja sam ga zavoljela u 11. tj. trudnoće kad sam ga vidjela na 3D ultrazvuku kako maše ručicama i kako ima buckaste obraščiće. Imala sam neke komplikacije, tako da sam se bila jako uplašila, ali ipak sam imala neki osjećaj da će sve biti u redu. Sa svakim novim ultrazvukom, sa svakim novim micanjem i udaranjem voljela sam ga još više. Bio je odmah neka mazica jer ja ne bih smjela staviti ruku na stomak (nekad bih po noći tako zaspala), on bi odmah gurnio svoju glavicu pod ruku tako da je iskočila kao loptica.
A sjećam se trenutka kad sam ga prvi put ugledala. Rodila sam carskim rezom, mjesec dana ranije jer se mom bebaču žurilo mami i tati. Budući da je bio nedonošče nije bio sa mnom u sobi već sam morala drugi dan otići na pedijatriju. Kad su me doveli do njegovog krevetića odmah sam znala da bih ga prepoznala među svim ostalim bebama. Sve je na njemu izgledalo tako poznato. Nisam mogla reći točno na koga liči, ali sve mi je bilo poznato. Naravno da sam se odmah rasplakala i rekla :"Mama je tu!"
Spavao je, ali je taj tren počeo jecati i pokušavao otvoriti okice. Nije mogao jer su bile natečene od infuzije, ali toliko je pokušavao i razvlačio lice da sam se još više rasplakala...

[blis]

Sina sam se najprije bojala. Kada ga je sestra nakon poroda, kupanja, vaganja,... nosila prema meni pomislila sam: Bože, što da sada radim s tim urlajućim zamotuljkom? Ali pridobio me kada je prestao plakati čim me osjetio. To su bili prvi znaci naklonosti iako sam ga se bojala još dugo i ne sjećam se kada sam shvatila da ga volim. Dugo ga nisam niti zvala po imenu ni pričala s njim. U svakom slučaju, sada ima 13 godina i volim ga sve više i više. Kada se bude ženio, biti ću jedna od "onih" svekrva.
A ovu nerođenu malu volim već mjesecima.

Nekako sam sentimentalno raspoložena pa moram napisati nastavak...
S malom se ljubav dogodila na prvi pogled. Kada su mi je dali u ruke činilo mi se da se znamo oduvijek. Bila je, i još uvijek je dio mene. Boli me kada odem negdje bez nje, a najpotpunija sam kada je dojim - imam osjećaj da se nikada nismo niti rastavljale.

[(maša)]

zavoljela sam ga čim sam saznala da sam trudna, al nisam ni slutila koliko će ta ljubav narast kad se rodi i da je moguće nekoga toliko voljeti (obožavam MM-a al ovo je još ječe).....jednostavno bi život dala za njega bez sekunde premišljanja.....

[Lovanna]

veliki sam emotivac i svoju dejcu obožavam od samog početka .... doduše kad sam ostala drugi put trudna bila sam jako zabrinuta hoću i ja "moći" voljeti dvoje djece jednako .... da, volim ih istim žarom od prvog uzv kad sam vidjela da im kucaju srčeka....

[zimenabe]

Ja bogme nisam odmah na pocetku... jer sam se jedva oporavila nakon carskog i od te silne boli i straha nisam imala ni volje nit zelje da dijete vidim a pogotovo dojim!!! Prvi dan su me "postedjeli" pa mi nisu dovodili dijete da cuca..ali sljedeci dan ga dovodi sestra a ja kazem..nisam jos spremna. Mozda ovo zvuci sramotno i bezobrazno, ali ja sam to sve tako prozivljavala...zasto? ne znam. i sad jos uvijek imam taj osjecaj. Sve mi je nekako naporno..nemam nekog uzitka to sve obavljat..presvlacit...dojit. Kad dojim..okrecem ocima i brojim dane kad cu ga prestat dojit. A kad se sjetim da je to za 6 mj. ( bolje za bebu) lose mi je!!! A kad place...kad je u grcu... uf... Ne znm valjda treba proci odredjeno vrijeme za sve. Mozda , kad se oporavim od operacije kad budem konacno mogla ustat na noge bez onog teskog uzdisaja,,od cuga.. mozda tada budem ukljucena malo vise psihicki u sve te akcije a do tada... zivjele bake!

[dutka_lutka]

Draga zimenabe, mislim da na ovoj temi, ako si čitala od početka, možeš vidjeti da su se i neke druge mame tako osjećale.

Porod ti je bio težak, moraš se još malo oporaviti. No, što više ljubavi daš svom malom zlatu, više će ti je i vratiti, pa će sve brže doći na svoje mjesto.
Ne znam jesi li ostala u kontaktu s cimericama iz rodilišta, da se jedna drugoj malo potužite, a bogme i pohvalite. Imaš li neku prijateljicu ili rođakinju, mladu majku s kojom se možeš čuti telefonom?

Dobro je što ti bake pomažu, pogotovo u kućanskim poslovima, pa i kod presvlačenja bebača. Važno je da sada dobro jedeš, piješ tekućine i odmaraš se, a odmarati se možeš i dok dojiš ležećki.

Pokušaj bebicu više maziti i ljubiti, pričati nježnim glasom. Moja nećakinja se vrlo rano počela smijati kad bi čula mamin glas.

U Domu zdravlja Trešnjevka postoji tečaj baby fitnessa, koji potiče zbližavanje i komunikaciju mama i novorođenih beba. Vodi ga dr Milivoj Jovančević sa suradnicama. Ode se jednu subotu na sat i pol.

Šaljem ti puno dobrih vibrica i pusu malenom!

[disa]

ja sam se poradjala 15 sati,imala uzasne bolove,na kraju opet zavrsila na carskom,beba je bila prevelika,4330 a ja prvorotka. cim su ga izvadili iz stomaka ja sam bila zaljubljena u njega,a kad sam ga poljubila to je bilo navece u 19h,mislim carski.ujutro su ga odnijeli na sprat vislje na neke preglede,a sestra mi je rekla da ce me mi ga donijet za dva sata na podoj,nije ga donijela i ja sam se SAMA digla iz kreveta i stepenicama otisla gore da ga nadjem da mu dam da jede,sestra umalo pala u nesvijest kad me vidjela,ali ljubav prema bebi je jaca bila od bolova.
dojim ga,uzasno me bole bradavice jer jako vuce,i jede svaki sat vremena po malo,zaspi dok ga dojim,i ponovo je gladan za sat vremena,svaki put moram ispumpat jednu dojku jer imam puuuno mlijeka,i to uzasno boli,ali ne planiram odustati od dojenja.
sad on ima 4 sedmice i volim ga....neopisivo.

[duška]

i ja rodila na carski,mjesec dana ranije moje dve prekrasne srećice.moram priznati da sam bila sva izvan sebe kad sam ih drgi dan išla vidjeti,zar sam to stvarno ja rodila???kad su mi ih donjeli,treći dan lornu a četvrti lauru samo sam ih gledala kao da nevjerujem.i danas kad ih nekad gledam ne vjerujem da sam ih stvarno rodila valjda zato što se nisam porađala prirodnim putem.bilo je zbrkanih osjećaja ali svaki dan zahvaljujem bogu što nam je podario dvije prekrasne, zdrave curice.

[zimenabe]

Draga zimenabe, mislim da na ovoj temi, ako si čitala od početka, možeš vidjeti da su se i neke druge mame tako osjećale.

Porod ti je bio težak, moraš se još malo oporaviti. No, što više ljubavi daš svom malom zlatu, više će ti je i vratiti, pa će sve brže doći na svoje mjesto.
Ne znam jesi li ostala u kontaktu s cimericama iz rodilišta, da se jedna drugoj malo potužite, a bogme i pohvalite. Imaš li neku prijateljicu ili rođakinju, mladu majku s kojom se možeš čuti telefonom?

Dobro je što ti bake pomažu, pogotovo u kućanskim poslovima, pa i kod presvlačenja bebača. Važno je da sada dobro jedeš, piješ tekućine i odmaraš se, a odmarati se možeš i dok dojiš ležećki.

Pokušaj bebicu više maziti i ljubiti, pričati nježnim glasom. Moja nećakinja se vrlo rano počela smijati kad bi čula mamin glas.

U Domu zdravlja Trešnjevka postoji tečaj baby fitnessa, koji potiče zbližavanje i komunikaciju mama i novorođenih beba. Vodi ga dr Milivoj Jovančević sa suradnicama. Ode se jednu subotu na sat i pol.

Šaljem ti puno dobrih vibrica i pusu malenom!

HVALA dUTKA LUTKA !!!!!

[dutka_lutka]

HVALA dUTKA LUTKA !!!!!

[ana-blizanci]

ja samo mogu reči da sam od trenutka kad sam saznala da sam trudna zavolila to malo biće(ili bića u drugoj trudnoći) više od samog života!!!

[fegusti]

zimenabe, proći to i ti ćeš se oporaviti i zaljubiti u svog miša