Svoju malu bebicu sam zavoljela otkad sam je prvi put osjetila kako se mice u stomaku.Sa obe dvije je tako bilo.
 |
|||
|
|
|||
Svoju malu bebicu sam zavoljela otkad sam je prvi put osjetila kako se mice u stomaku.Sa obe dvije je tako bilo.
Sa Lovrekom mi je bilo tako teško što ga nisam odmah vidjela....srce mi je pucalo....a kad sam ga vidjela onako bespomoćnog, punog žica, mršavog....bio mi je najljepši na svijetu
Ali s Ledom....nisam mogla o ničemu drugome razmišljati, samo mi je ona bila pred očimaDok su me vozili iz rađaone do sobe, nisam skidala smiješak s lica. Zaljubljena do bola...
Ja sam bila zaljubljena u samu pomisao da imam svoju bebicu u trbuhu, a kad sam je prvi puta vidjela - to je neopisivo.
Volim ju više od svega... i zato se bojim kako je to s drugom trudnoćom i drugim djetetom. Hoću još 2 djece, ali se bojim hoću li ih voljeti ko Doru. I MM stalno govori kako je zaljubljen od prvog dana u svoju djevojčicu.
Ne boj se. Taj strah prolazi puno majki, ali voljet ćeš ih svo troje sve više i više.vlac prvotno napisa
Svaku novu bebicu sve spremnije, opuštenije i zaljubljenije
nisam ga zavoljela odmah
cak sam u rodilistu znala bjezat od njega (valjda ppd)
sad ga se nemogu nauzivat
I ja, a tek kad sam ga vidjela... plakala sam od srece.Zavoljela sam ih čim sam vidjela pozitivan test
Samo mi se u prvo vrijeme bilo cudno priviknuti da je trbuh prazan, a ona bebica da je bas moja..
ipak malo kasnije
Ja sam ga vidjela tek nakon dva dana jer sam rodila spinalno. Kad sam ga vidjela nisam znala kak se osijećam. zato se sad jako puno volimo kako bi on rekao.
Odmah sam plakala od srece i pruzala ruke da uzmem sve troje.
Imala sam lake i brze porode.
Moja prijateljica koja je prvo djete rodila u mukama,vadili su ga klijestima,je kad su joj ga pokazali i htjeli ga staviti na nju,odmahnula rukama i vrtila glavom da ga ne zeli.Nakon 10-ak min.kad je dosla sebi,trazila ga je da joj daju.
Mislim da ima veze s porodom.
Definitivno poslije. Rodila sam na carski i tek treci dan su mi je donijeli na pola sata. zapravo donijeli su je prvi dan kada sam se probudila, i to ono "Evo ovo je vasa bebica poljubite ju" i ode! a ja sa onako smusena, pa tek sam oci otvorila, poljubila ju i to je to. Tek treci dan su mi je donijeli na pola sata, i tada sam bila u veeelikom strahu, sto cu sa njom. Mlijeka nemam, a ona place, a tako je mala.....a mene sve boli....
tek kada smo dosle doma i proslo tek koji tjedan, kao da mi je doslo iz dupeta do srca, pocela sam se zaljubljivati.
Mene je najvise sprijecio strah i ta velika nepoznanica....
Obožavala sam ga od kad je bio samo plava crtica na testu za trudnoću
Ja sam ljubila slike sa UZV-a, pričala sa svojim stomakom, pjevala, omotavala se dekom kad bi MM uljučio bušilicu da se bebara ne boji...Nisam željela znati spol, samo sam željela da sve bude o.k.. Rodila sam na carski, prekrasnu malenu curicu (rođena u 19:40h). Tako mi je bila slatka kad su mi je donijeli odmah ujutro, doduše na minutu. Lice čisto, bijelo, obrazi rumeni i ko dvije loptice, a imala je samo 2850g. Poljubila sam je, a ona me škilji jednim okom, k'o veli - ko me sad budi. Nakon nekoliko sati sam već izašla iz intenzivne tako da sam već bila sa svojom ljubičicom i odmah je stavila da doji. Bila sam presretna kad' sam osjetila da je mlijeko krenulo i da moja curica zadovoljno papa. Samo sam nju gledala, ostale bebe mi nisu bile interesantne (a inače sam uvijek bila luda za djecom). Ma, topila sam se od ljubavi. Toliko sam gledala tu malu glavicu, da sam MM, kad je došao u posjetu, rekla: "Joj, jest' ti nešto vel'ka glava!" :shock:
uljučio bušilicu
valjda, uključio, upalio...
Ja sam je zavoljela isto tak neopisivo jako, čim sam znala da sam trudna. No ostala sam paf kad sam je ugledala čim se rodila. Dok su mi je stavili na trbuh, onak toplu, a ona je široko gledala već onda, sa svojim ogromnim okicama. Sve u svemu - bila je to ljubav na prvi pogled.
Čak me bilo strah da moja reakcija ne bude dobra na bebu, jer nikad ne znaš kak može ko izreagirati nakon tolke mješnjave hormona. Al se nisam ni nadala tome, kak je to jaaaki osječaj ljubavi, brige i zaštite. Nakon poroda (koji je prošao sve samo ne onak kak sam htjela) bila sam ipak tak puna adrenalina i ljubavi, da sam je samo gledala i gledala, i samo sam se smijala, i smijala..
Ja sam svog misonju takoder zavoljela vec na prvom uzv. I svaki put sam plakala od srece kad sam mu cula srce. Cak i na ctg-u. Poslje poroda sam imala osjecaj da sanjam, sve mi je bilo nestvarno i nisam mogla vjerovat da je to MOJA beba i da sam ja MAMA. Zbog guzve u bolnici dobila sam ga tek nakon 2 dana ali sam imala njegovu sliku na mobitelu koju sam gledala satima tokom ta 2 dana i svaki put plakala jer mi je bio svaki put sve ljepsi, jer sam bila presretna ali i iznimno tuzna jer ga nemogu zagrlit. Kad sam ga napokon dobila nisam micala pogled s njega, samo sam ga gledala, ljubila i plakala. Na putu iz bolnice, drzala ga je moja mama a ja sam sjedila na prednjem sjedalu i plakala jer mi je falio. A kad smo dosli doma, rekla sam svima neka se ne ljute, da ja zelim da nas svi ostave na miru da se nas troje mazimo i upoznamo. I od onda, u ova sljedeca 2 mjeseca, svaki dan se jos nekoliko puta zaljubim u njega, kad mi se nasmije, kad guguce, kad napravi nesto novo... Tek sam sad nasla smisao svog zivota.
Sa prvi kikačem uopće nisam bila sretna u trudnoći, čak plakala kad sam čula da je dečko (htjela curu), bilo mi je grozno biti trudna (svaki put mi je ali poslije znam što me čeka), pa bila na dripu dugo... Uopće nisam imala nikakvih osjećaja prema bebaču (osim da mi je to sve izneredilo život :/ ) ... I kad se rodio, bio je sav čudan sa čunjićem na glavi (koliko vas je vidjelo novorođenčad prije svojih - mislim, u filmovima su bebe kad se rode u biti stare 6 mjeseci), i još ga brzo odnijeli...
I onda, kada su ga donijeli i kada me pogledao onim okama kao da sve zna i kao da sam mu ja najvažnija na svijetu, kemija je proradila!!!
A ove dvije cure - i opet ne volim biti trudna i ne razvijam previše osjećaje prema njima dok su u trbuhu, ali nikada ne bih mogla napraviti AB, niti sam pristala na amniocentezu tako da imam očito neke duboke osjećaje kojima možda ne dozvoljavam da izađu
Prva curica mi je bila savršena odmah kada je izašla van, prekrasna guza!!! Isti onaj magični učinak prvog pogleda...
Druga mala mišica nije osvajala izgledom već kosom, a pogled je sačuvala za doma
Sa njih obje sam imala bezbolni porod, prvi sa epi, drugi prirodno bezbolan, i nisam imala toliko pitanja i nedoumica
Ja sam bila full zbunjena kad sam rodila. A sada si ne mogu zamisliti ni dan bez nje, obožavam ju.
Zimenabe, to je sve ganz normalno, i ja sam se dugo tako osjećala a čak me i danas ćopi depresija ponekad, stisnutu danima između 4 zida. Nisam navikla, kaj da kažem...
Ja mislim da te emotivne blokade nastaju zbog prevelikog straha od odgovornosti koji se onda zamaskira u ravnodušnost. I još je tu "ljutnja" kaj više nema starog života, sa kavama, izlascima i aktivnostima, nego je nešto drugo na prvom mjestu...sve ovisi kako si živjela prije i kakav si tip. Recimo, primjetila sam da control freakovima možda malo teže ide jer imaju tu neku super mamu u glavi a onda ih ovaj kaos dočeka nespremne dočim oni nisu navikli ne imati sve kak su si zacrtali (ja sam jedna od tih, bilo mi je bolje čim sam odustala od uvođenja reda u život bebe i mene i pustila nju da vodi igru).
Nekako mi se čini da nekim mamama treba jednostavno više vremena da se naviknu na novu situaciju, opuste i smire i onda ljubav dođe prirodno kao sunce poslije kiše...
Možeš ti to, sam racionaliziraj malo taj strah (recimo tako da pogledaš ko sve odgaja djecu oko tebe
bila sam presretna kad sam ga rodila...taj osjećaj mislim da je neponovljiv. A sada ta ljubav raste iz dana u dan!
odkad sam saznala da nosim curicu jedva sam čekala da je rodim i vidim.plve okice i plava kosica,prekrasno još uvjek je ista boja kosice i očiju.
u trudnoći nisam imala nekakvu osobitu emocionalnu veznost za dijete. Znala sam da je tu jer se micala, ali da bi nešto posebno osjećala - ne. Kad sam ju rodila nisam ništa razmišljala, mozak prazan u potpunosti. Sjećam se samo da sam se skoro digla sa stola sa objema rukama raširenim u zraku da ju uzmem i samo sam vidjela 2-3 para ruku ispruženih prema meni i čula panično nee. Onda sam legla nazad. Nisu imali izbora nego staviti mi je na grudi. Bila je sva ljepljiva i bijela, ali ja nisam marila, samo sam je mazila i nešto joj pričala, a sjećam se da je nestalo sobe i ljudi i svega, samo ja i ona u nekakvom međuprostoru. Sjećam se da sam bila svjesna samo M kojem sam ponavljala "kaj nije super". Kasnije me uhvatio strah - pa ja ne znam ništa o brizi za dijete, a ona je tako mala. Gotovo da sam se bojala primiti ju, tako da mi je jedna od sestara na odjelu babinjača rekla "ne smijete se bojati svoga djeteta". Trebalo mi je neko vrijeme da steknem povjerenje u svoje mogućnosti što se tiče brige za nju.
meni je pitanje malo "krivo" postavljeno
zavoljela sam ga i prije negoli je bio začet
kad sam skužila da sam trudna, sreći nije bilo kraja
pri carskom sam plakala od sreće
kasnije sam plakala od kome i depke
da, volim ga
volila sam je odmah čim sam saznala da sam trudna, barem sam mislila da je to ljubav.
ono što sam kasnije iskusila nije se po dubini i silini osjećaja dalo usporediti sa tim, ali kod mene nije došlo u trenu trajalo je neko vrijeme, mislim da sam je zavoljela "kako treba" tj. onako kako je to danas kad me je prošao baby blues.
puno žena kaže kad su dobile bebu na ruke da je to bilo to, ja sam u tom trenu više osjećala olakšanje što smo obje žive i zdrave nego išta drugo, eto nije kao u američkim filmovima ali je istina.
Re: dal ste odmah zavoljeli bebu
MISLIM DA JE TO NORMALNO I MENI JE SA NJIH DVA BILO ISTO TAKO DOK SADA OVU TRUDNOCU PUNO INTENZIVNIJE PROZIVLJAVAMO I JA I MM MOZDA IMA VEZE SA GODINAMA I ISKUSTVOM BAR U MOM SLUCAJU
kad sam ja ovo govorila svojim frendicama koje nisu rodile rekle su mi da nisam sigurno normalna..
što kažu neke majke kad sam saznala da sam trudna prvi put to mi je bilo prekrasno i sva sam bila zaljubljena u tu ideju o trudnoći. ali kad se dario rodio nije to bio taj feeling koji sam očekivala, osjećaji koji su navrli nakon dan,dva. s njom je bilo drukčije, kao da sam znala što me čeka i voljela sam je čim sam je ugledala...
Rodia sam na carski, ali čim sam ju ugledala zaplakala sam od sreće i govorila - ljubavi moja.....
ja druge dvije trudnoće nisam planirala pa nisam bika oduševljena odmah,a zavoljeh ih svo troje još u trbuhu
zavoljela sam ju odkad sam saznala da sam trudna. kad se rodila nekako nisam imala osjećaj da je to moje dijete, ali ipak sam ju voljela. sad ju OBOŽAVAM!
nakon što sam rodila pitali su me da želim vidjeti bebu , a ja rekla
NE HVALA
donijeli su je nakon pola sata i rekli da je to normalno, MM sam to rekla tek nakon jako dugo vremena
Isto i sa mnom.Ja sam, ako je to moguće, voljela svoju bebu i prije začeća, vjerojatno bila zaljubljena u samu tu ideju, imala sam 29, već sam priželjkivala, s obziom da sam prije smatrala da bi mi sve to bio nepotreban teret (bila glupa).
tak da sam uživala svo vrijeme do rođenja bebe i jedva je dočekala.
Eto, ja iz jedne krajnosti u drugu, najbolju :D
Volim je vec godinama, od kad sam je pozeljela. jos sam je vise zavoljela kad sam je vidjela na ekranu i kad se pomakla u mome trbuhu. No, kad se rodila, kad me pogledala... NISTA vise nije bilo vazno. Ljubav je to kojoj nema kraj. Oduvijek i zauvijek.
Ljubav se vremenom razvijala i naravno da je sad ta ljubav beskrajna.
Obožavala sam je u trbuhu i kad sam rodila puno mi je nedostajao moj trbuh!!
kad sam rodila prva reakcija-koje olaksanje,druga di je,treca zasto ne place!!!zatim sam brinula sljedeca dva tjedna zbog raznoraznih komplikacija :? i na kraju kad smo stigli doma i kad smo ostali sami u sobi i pogledali se u oci me pocelo pratii jos uvijek me pere
D je već drugi dan imao žuticu i bio u onom inkubatoru na zračenju,ušla sam u dječju sobu da ga pogledam,a inkubator prazan. Onda sam došla kraj sestre koja je prematala jednu bebu i stajala minutu kraj nje i divila se bebici dok nisam skužila da to u biti nije moje dijete,da je moja beba bila kod druge sestre.A zato me je sestra čudno pogledala.Još sad me ponekad opere osječaj krivice da kakva sam mama koja nije taj čas prepoznala svoju bebu. A VOLIM GA VIŠE OD SVEGA
D je već drugi dan imao žuticu i bio u onom inkubatoru na zračenju,ušla sam u dječju sobu da ga pogledam,a inkubator prazan. Onda sam došla kraj sestre koja je prematala jednu bebu i stajala minutu kraj nje i divila se bebici dok nisam skužila da to u biti nije moje dijete,da je moja beba bila kod druge sestre.A zato me je sestra čudno pogledala.Još sad me ponekad opere osječaj krivice da kakva sam mama koja nije taj čas prepoznala svoju bebu. A VOLIM GA VIŠE OD SVEGA
ne znam kako bih opisala svoje osjećaje. Zavoljela sam je otkad sam vidjela plusić. No osjećaji odmah po porodu...ne znam..čudno sam se osjećala. Kao prvo bila mi je čudna moja beba, imala je kose oči, to nisam mogla ne primijetiti
U trudnoći sam je voljela ali onog trenutka kad je došla na svijet mislila sam da ću poludit od sreće!Vrištala sam, smijala se plakala od sreće, toliku navalu ljubavi nisam nikad prije osjetila. A primalja mi je kasnije rekla da nikad nije vidjela muškarca da je reagirao tako emotivno i suzno kao MM!
ma ja sam tulila ko kišna godina kad su mi dali Filipa u naručje... odmah sam ga zavoljela i svaki dan ga izljubim od glave do pete
ja sam je zavoljela od prvog trenutka... no, što je vrijeme više odmicalo, ja sam se više brinula za pragmatične stvari- šta jedem, da li i koliko se krećem, uživala sam u svom trudnom tijelu, uživala sam u činjenici da ću biti majka... pripremala se za prirodan porod.
a onda se sve zakompliciralo. i rodila sam hitno, na carski. otisla sam nasmijana na operaciju. međutim, kad sam se probudila, kad su mi je donijeli, poznavajući sebe, očekivala sam suze radosnice. ali, nije ih bilo. bila sam "drogirana" od anestezije, tupa, svjesna svega, ali ostala mi je neka praznina. danima sam gledala njenu glavicu i divila joj se, ali izostajao mi je neki osjećaj kojeg sam očekivala. a onda se desio mastitis. i sva sam bila okrenuta upornosti da uradim najbolje za bebu. i kao da sam ih hiljade podigla, a vjerujte da do Emme nisam bebu u ruke uzela, a kamoli previla. joj, ne znam kako da vam objasnim taj osjećaj... nekako, bila sam toliko sigurna u sebe, da imam osjećaj da nisam bila dovoljno nježna... eto, to bi bilo najbliže onome što sam osjećala u to vrijeme. i to me i dan danas ždere, pored toga da sam propustila ono najvažnije- njezin prvi plač
i još uvijek imam osjećaj krivnje da trebam bolje i više, i da ne pružam dovoljno... a u potpunosti sam njena.
Još u trbuhu sam je zavoljela! A kada sam je prvi put vidjela, nisam se mogla nagledati! 3 dana nisam ni spavala u rodilištu- samo sam je gledala!
Kako sam rodila u 19:30, nisu mi je dali odmah nakon poroda, nego su mi je rekli tek donjeti ujutro. Tu noć ni oka nisam sklopila....tek oko 3 sam zaspala, a već u 4 se probudila i gledala na sat uvjerena da je sigurno već 6 sati
Ja sam je zavoljela od trenutka kada sam ugledala + na testu.A da ne pričam o trenutku kada me nakon rođenja gledala onim lijepim okicama.U rodilištu 3 dana nisam mogla ni spavati od euforije...
Ja sam ljubomorna na sve mame koje su automatski zavoljele svoje tek rođene bebe. Ja nisam. Tek tijekom prvog mjeseca, kada mi se je počeo smiješkati.
I inače nisam znala što bi s njim (ne samo na operacionom stolu) nego u tijeku prve godine.
Poslije sam odlučila da kada ne znam što bi s njim, da ga ljubim do dosade.
ovako i ja
Josip je stvarno bio željeno i planirano dijete, kad sam vidjela + na testu bila sam presretna i voljela sam ga od tog trenutka, ma i prije dok sam se samo nadala da ću jednog dana biti trudna, cijelu trudnoću sam mu pričala, mazila stomak, bila baš opuštena, vesela, sretna i uživala u svakom trenutku ali ono što se dogodilo kad se rodio i kad su mi ga dali na ruke je bilo još milion puta jače, mislim da nikad neću zaboraviti taj njegov miris, onu toplinu, ljubila sam ga i mazila, potekle su i neke suze, potpuno sam se zaljubila u njega i svakim danom se sve više zaljubljujem i još uvijek ga se ne mogu nagledati
i davno prije nego sam ga rodila sam znala da ću ga voljeti ali ipak me iznenadila ova silina osjećaja
ponekad se isto uplašim da je nemoguće to doživjeti ponovno i strah me da svoju drugu djecu neću moći voljeti jednako ali vjerovatno hoću iako je sad teško zamisliti da se to može doživjeti više puta
oboje ih volim jos od cekanja plusica... bojala sam se da necu drugu bebicu volit odma ko svog sineka haha, jer sam citala neke slicne teme tu. neopisiv osjecaj kad su se rodili ( imam snimku od curke, koje smijesne zvukove ispustam smijeh kroz plac od srece ), al kad sam ju proucavala taj tren kak izgleda nokti su joj bili dugacki i nisu mi bili lijepi, a njemu savrseni ko da je doso od pedikera ). jedva sam cekala da mi je donesu, i kad sam je vidla onak umotanu i jos ko da je pogledala u mene imala sam osjecaj da ce mi srce iskocit.. borila se u vinogradskoj da bude cijeli dan samnom i noc, i to sam dobila, al morali su me zbog svinjske gripe premjestit iz apartmana u drugu sobu tak da mi je zadnju noc nisu ostavili samnom. tolko me to bolilo da bi i sad plakala, totalno sam se zaljubila u nju. nisam zlopamtilo, al onoj sestri necu zaboravit to sto mi ju nije htjela po noci donijet na dojenje ili mene pozvat, hodala sam ko mujo u 3 u noci po hodniku i htjela uc u djecju sobu al sam mislila da ce me strpat u ludaru.. bebe vristale a one se smijale i brbljale 100 na sat o svojim ..anjima. a meni malena drugi dan plakala ko bez glasa jer si je grlo poderala. ot, al ubila me u pojam ta mala, da je bila sr. zila sigurno bi mi je donijela, a ona otisla i dosla je sefica od 20 godina.
mene je bilo najviše strah da drugo dijete neću voljeti kao prvo. Ali taj je strah totalno neopravdan. Ljubav se ne smanjuje jer se dijeli, upravo suprotno.
Svoju Katu sam potiho zavoljela dok sam vidjela plusić na testu
I danas svaki put dok ju stavljam na spavanje govorim joj: "Dragi Bogo čuvaj moju Katu koju volim najviše na svijetu"
I ja sam plakala! Porod je prošao brzo i super. Stavili su mi je na prsa, a suze radosnice su potekle.. Rodila bih još bezbroj puta samo zbog tog osjećaja...
[QUOTE=blis;354527]Sina sam se najprije bojala. QUOTE]
ja sam osjetila golemu privrženost tom malom biću kad su je stavili meni na prsa nakon poroda i čak sam se i rasplakala od sreće, ali nisam sigurna da je to baš bila ljubav koju sada (četiri mjeseca poslije) osjećam. prvih mjesec-dva bila sam u totalnoj panici iako mi se tad nije činilo. bojala sam se sama je kupati, maziti po glavi, bila mi je užasno sićušna i kao da ću je potrgati. tek sam nedavno shvatila koliko sam bila zbunjena. sad je obožavam i toliko ljubim, mazim i volim najviše na svijetu
Nisam bila ni svjesna da je to zaista moje djete, moj sin!
Prvih dana brinula sam se oko njegovih fizickih potreba (hranjenje, presvlacenje,mazenje), a ljubav kakva je sada je dosla malo kasnije, kada sam se napokon opustila i shvatila da ja stvarno znam i mogu biti necija majka!
A danas.......danas ga volim najvise na svijetu! I bas kada pomislim da ga volim najvise, svane novi dan i shvatim da ga volim jos vise!!!!!
Ma ne mogu to opisati - znate sve koje ste to dozivjele
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom