Citiraj bodycreator prvotno napisa
uvjek sam po filmovima gledala kako mame plaću od sreće i grle svoju bebu ćim se rodi.
ja sam bila presretna što je napokn završilo a kad su mi ga dali u ruke nisam znala šta bi ja s njim. imala sam osjećaj ko da su mi dali neku ngradu za sve te bolove. čak ga nisam ni bila svijesna prvih par dana.
doduše bila bi panika kad bi se djeca dijelila u rodilištu a moje bi bilo na kraju.
nemojte me krivo shvatit, sad ga obožavam i nemogu zamislit život bez njega, al me zanima dal se itko od vas tako osijećo
Ja slicno, al se nisam puno bedirala jer sam imala srecu par mjeseci prije toga procitati u jednom casopisu pricu jedne mame bas o tome - kako nije osjecala tu zaljubljenost od prvog trenutka, pa se nisam bas puno brinula. Vjerovala sam da ce sve doci na svoje kao sto je doslo i kod nje. I je.

Mada, moram priznati da se ne osjecam zaljubljeno u svoju djecu, kao sto bi neki roditelji opisali svoje osjecaje. Ja ih volim kao nikog drugog, ucinila bih sve sto mogu za njihovo dobro (onako kako ga ja vidim, naravno) i mislim da bih puknula od bola da ih odjednom nemam. Al da sam u njih zaljubljena, pa bas i ne.