 |
|||
Ali, AM, kako se onda (gotovo) svi mogu kontrolirati kad ih razbjesni netko tko nije duplo manji i pet puta lakši od njih? Ipak ispada da djecu tuku jer mogu, nije li tako?
Za sve one koji se ne slažu s tvrdnjom da je nasilje nasilje - znači li to da bi ostale/ostali u braku s osobom koja vas je nekoliko puta lagano udarila, ali, srećom, nikad pretukla?
xxxxLuna Rocco prvotno napisa
Nije važno zašto si udario dijete (taman to bio i razlog koji ti navodiš - jer je maleno, pa možeš), nedopustivo ga je udariti uopće!
Kako dijete, tako supružnika, kolegu ili poznanika.
Ja nisam dijete udarila jer sam mogla. Dapače, udarila sam ga jer se nisam mogla - kontrolirati.
Nema mi to veze s mojom fizičkom nadmoći, sa samokontrolom ima.
Kada bih ja kao ti tvrdila da je dug put od poriva do realizacije, ja bih potpisala da sam s predumišljajem udarila dijete, odnosno, da podržavam odgoj s batinama. Znam, reći ćeš, nema tu razlike kada udariš, ali ja ne vjerujem u odgoj s batinama. Niti s onim "po guzi". Meni se jednostavno nekoliko puta taj put od poriva do realizacije učinio prekratkim da jednostavno nisam stigla reagirati drugačije. I to je sve.
Nisam bila u situaciji da mi odrasla osoba u tolikoj mjeri pili i pili i pili i pili i pili umornu i prebukiranu glavu, a da se ja ne mogu distancirati i maknuti od toga. Pa vjerojatno zato nisam imala priliku opaliti nekoga buzdovanom u glavu, inače bih, jer sam po prirodi šakatorica i zlostavljačica.
Znaš, kada sam se prije 15 godina udavala, nisam mislila da će biti na momente u braku tako teško. Ma, kada sam postala djevojčurak sposoban razmišljati općenito o životu, nisam vjerovala da on ima svoje grozne trenutke. A eto, ipak ih ima.
Kao i roditeljstvo.
tu bih se mogla sloziti s tobom, da se radi o sustavnom udaranju kao metodi odgoja. onda bih se slozila i s tvojom definicijom nasilje je nasilje. znaci kad dijete manje-vise za svaku nepodobstinu zna da ga slijeduju batine (remen i sl). al o ovo sto mi spominjemo (u sto cu se sama svrstati, mada nisam dijete udarila zadnjih 2 god) je nesto sasvim drugo. to je - nemoc trenutka koje se najcesce ocituje u jednom udarcu, a ne premlacivanju. to nije upitno, al nije nezdrava ljubav, jer vjerujem da vecina nas, il vecina nasih roditelja, je iz nemoci reagirala, a ne zato jer je smatrala da je batina izasla iz raja. ne opravdavam ni to, al ne prozivam takve ljude nasilnicima.I ne smatram da roditelji koji tuku djecu ne vole tu djecu. Samo smatram da to nije zdrava ljubav
Samo da dodam još nešto: ja sam majka kojoj teče petnaestogodišnji majčinski staž.
Možeš li zamisliti koliko je trenutaka i situacija proizašlo iz svakog tog dana, mjeseca i godine?
Nema opravdanja - slažem se.
Ali, na žalost, povoda kojima ja nisam znala (htjela, mogla) hendlati je bilo.
I ja jako, jako, jako, volim svoju djecu. Više od sebe.
Po meni je svaki udarac=nasilje. Nema opravdanja za udariti dijete. Jednostavno nema. I vikanje, izderavanje na dijete je za mene takodjer nasilje.
Već smo o tome raspredali na 16 stranica. Meni je dosta.
Stojte mi dobro.
Nisam stigla bas sve argumente procitati, ali mi je zalaganje za edukaciju upalo u oci. Ne znam sto da o tome mislim. Pitam se zar stvarno nekoga treba educirati da je udarati dijete lose, da postoje i drugi nacini odgoja?
Mislim, zar treba educirati i da je lose opljacakati banku - banaliziram, ali nije mi jasno kako se moze smatrati da je ispravno udarati dijete?
Deaedi, kao na gotovo svakom topicu, s jedne teme smo došli na drugu.
Početak i kraj nisu u uskoj vezi, tako da molim da se na to obrati pažnja.
Treba li educirati da se ne smije prelaziti cesta za crvenog svjetla?
Treba, zato sto djeca odrastaju gledajuci odrasle kako hladnokrvno prelaze cestu za crvenog svjetla, ukljucujuci i mnoge roditelje.
Treba li educirati da se djeca ne smiju udarati?
Treba, zato sto mnoga djeca odrastaju u obiteljima u kojima je to normalna pojava i zato sto je drustvena klima takva da takvo udaranje, zasad, jos en obeshrabruje.
MNogi roditelji smatraju da je udaranje u redu zato sto su tako i njihovi roditelji udarali njih i zato sto se takvo udaranje zasad jos ne sankcionira (bas da vidim policajca koji ce za lagani udarac po guzi naplatiti roditelju kaznu).
MNoge stvari koje su nama ocigledne drugima nisu ... kao sto ne smatram da su kriminalci ljudi koji prelaze cestu na crvenom svjetlu (ja to ne radim) tako en mislim da su nasilnici svi ljudi koji udare dijete po guzi.
I da ponovim: PROTIV sam udaranja djece, ali smatram da ce se vise dobiti edukacijom roditelja koji to rade nego njihovim vjesanjem na stup srama. Oni en zasluzuju pohvalu zato sto tulu djecu, ali zasluzuju ljudski pristup koji ce im ukazati da je to sto rade lose umjesto sudskog poziva.
A stvarnim nasilnicima moze pomoci jasno samo strucna pomoc i sud.
Budem si onda dala truda i procitala cijelu raspravu, (kad uhvatim vremena od posla), pa valjda onda budem bila ravnopravni sudionik, a ne samo upadica.
No, bojim se da sam "nepopravljiv" slucaj: mislim da nema tih argumenata koji bi mi dali opravdanje da mi ruka polet.
prsti koji svrbe ili slične misli nisu nikako isto kao i udarac.Ja vjerujem da ih njihove mame neće tući, ali želim da mame konačno dožive situaciju u kojoj je moguće da će svaki, pa i najstrpljiviji roditelj stiskati prste iza leđa, jer svrbe dati po guzi.
A što se tiče odrastanja, meni je klinac na taj način najviše znao dići živac sa svoje dvije godine, sada kada ima šest niti me svrbe prsti niti imam mi prođe kroz glavu "kako bi ga sada napucala", sada mi je to stvarno nepojmljivo.
Ono sto ja mislim da je važno u reakcijama prema fizički agresivnim roditeljima je da se djetetu prenese poruka da ono nije krivo. Da je kriv roditelj, da on ima problema. Mislim da su djeca koja su tučena, često, na žalost, uvjerena da su te batine na neki način i zaslužili jer ih roditelji stalno uvjeravaju u to
S ovim se itekako slažem i zbog toga mislim da treba reagirati u javnosti i to ne diskretno. Da dijete vidi kako roditelj radi nešto loše.Ono sto ja mislim da je važno u reakcijama prema fizički agresivnim roditeljima je da se djetetu prenese poruka da ono nije krivo. Da je kriv roditelj, da on ima problema. Mislim da su djeca koja su tučena, često, na žalost, uvjerena da su te batine na neki način i zaslužili jer ih roditelji stalno uvjeravaju u to
MC, u navedenom slučaju (roditelj koji je u trenutku nemoći lupio dijete po guzi, a takav incident se dogodio možda sve skupa 2-3x u djetetovom životu) ni ja ne smatram da je riječ o nezdravoj ljubavi. Tu možemo govoriti o nekakvom manjku samokontrole.
Isto tako, mislim da je jako bitna razlika je li roditelj udario dijete 2-3x iz nemoći i zna da je pogriješio ili ga je lupio možda samo 1x, ali tvrdi da je bio u pravu što je to učinio.
Nas otac nikad nije tuko...(dobila sam itekakvu samarcinu od njega 'tek' sa 18 godina...duga prica)...
Mama nas je 'pruticom' (ko sto je to ona zvala) zicala. Malo je ironija reci ali ona se zgrazava nad 'nekontroliranim' mlavljenjem djece. Uvijek je govorila i govori (cak je i mene savjetovala) da prutic po guzi nece naskoditi. Mislila je fizicki vjerovatno dok o drugome nije razmisljala
Znaci nije nikad izgubila zivce, pukla pa nas namlatila. Cak nas je slala da uberemo prutic za nju. (nakon sibanja padali bi lekcije o ponasanju). Ona je to smatrala dobrom odgojnom metodom. I ne, nije da mi ne smeta ali vjerujem da bi mi bilo dosta teze da je pukla pa me mlatila sakama, vukla za kosu, razbijala noseve...
Kod nas je sve vise i vise vjernika koji redovito posjecuju crkvu i mole se Isusu... a rijetko da bi Isus digao ruku na bilo koje dijete.
Zato bih ja pokusala i ovo; kad vidite da tako netko tuce dijete po glavi, da mu jednostavno (bez ljutnje na licu) vec onako tuzno dodjete i kazete, "lupite mene ali nemojte njega" (ovo samo kad ste bez svoje dijece jer ne znate kako ce reagirati). "Lupite me slobodno, ako se vec negdje morate ispaliti", i gledajte je pravo u oci i nikakve svadje ne zapocimati. Sto se manje raspravljate to ce vise zapamtiti. Samo vas pogled ce joj biti dovoljan!! Ljude ne mozete promijeniti, oni to sami moraju htjeti! Pomoc pri tomu definitivno trebaju...
Koliko se mogu sjetiti, ni meni tada nije prolazilo kroz glavu "kako bih ga sada napucala", a viš sada, s njegovih 14, mi prođe. :/
Potpis.I da ponovim: PROTIV sam udaranja djece, ali smatram da ce se vise dobiti edukacijom roditelja koji to rade nego njihovim vjesanjem na stup srama. Oni en zasluzuju pohvalu zato sto tulu djecu, ali zasluzuju ljudski pristup koji ce im ukazati da je to sto rade lose umjesto sudskog poziva.
A stvarnim nasilnicima moze pomoci jasno samo strucna pomoc i sud.
ja razumijem da ti prođe ali di bi mogla udariti čeljade od 14 godina? Meni nisu nepojmljive misli (imamo pravo na njih, ja bi prvo muža) ali to ne znači da ćemo i udariti momka od 14 godina.
Inače, sva istraživanja pokazuju da se djeca više tuču što su manja, puno rjeđe u adolescenciji...
Isto tako, niti posljedice tučenja djece nisu jednoznačne, ne možemo generalizirati koje će posljedice takvo ponašanje imati na dijete. Ovisi to o brojnim faksobnosti djeteta, socijalnoj podršci...meni je npr. zanimljivo (možda malo skretanje s teme) kako utječe na djete kada otac tuče majku: pokazalo se da posljedice na dijete ovise najviše o osobnosti same majke, ako ona pri tome ima dobar odnos s djetetom i ne prenosi svoju frustraciju i agresiju na dijete onda dijete ima mogućnost odrasti u Ok osobu, ako majka svoje nezadovoljstvo prenese i preusmjeri na dijete (česato zato jer se na supruga ne usudi) onda i dijete pati i razvija različite poteškoće.
Naravno da ga ne tučem, Bubice.
Pokušam mu nekada dati ćušku (50% sam mrtva ozbiljna, a 50% se šalim) koju uz cerekanja izbjegne.
Željela sam samo primjerom odgovoriti na primjer.
Ti kažeš da te nakon terrible two faze tvog bebača više ništa ne može isprovocirati, pa se sada sa svojim šestogodišnjakom odlično slažeš, a ja kažem da se meni preklopila terrible two faza sa terrible fourteen (kad već etiketiramo faze iliti tražimo opravdanja), pa ti vidi.
U čemu je razlika? U tebi i meni, u onome kako si postupila ti i u onome kako sam postupila ja. Djeca s tim nemaju veze i ja sam toga svjesna.
Samo da se zna, ne tučem ja svoju djecu, više sam muku mučila s onima koji su me podozrivo gledali misleći si "e da mi je prvo napljuskati tebe, pa onda to tvoje nedokazno dijete" u situacijama gdje sam se preznojavala, objašnjavala i trudila privući što manju pažnju gledatelja koji i tako nisu imali razumijevanja. I od MM sam znala čuti kada već iznerviran njenim (naizgled) neobjašnjivim histeriziranjem kaže "pa šta joj više objašnjavaš, daj joj po guzici - pa da vidiš" - a, s druge strane, on NIKADA nije udario ni mlađe ni starije dijete.
Ja sam već na topicu o batinama rekla da ne znam da li bi i kakva osoba ispala da me mama koji puta nije zveknula, ali ja sam valjda širokog srca i sve sam joj to oprostila. Ako se moja djeca budu sjećala da sam i ja njih znala (tih par puta) nadam se da će i oni meni po istom sistemu.
AdioMare
Riječi ponekad bole više od batina.
Mislim da izrazi poput budalo, glupane, idiote... imaju težinu veću od šamara.
Ne prakticiram ni jedno ni drugo.
ali od psovki se ne mogu suzdržati
S ovim se slažem 100%.
Ja nisam nikad u životu dobila batina, ali više puta mi je prošlo kroz glavu dok sam slušala valjda tisućitu gromoglasnu očevu bukvicu kako bih radije da me zvizne pa da završimo s tim.
A kad na cesti slušam kakvim izrazima roditelji "časte" svoju djecu, to mi je užasno.
A onda od te iste djece očekuju da im se obraćaju s poštovanjem. :?
I ja isto. Ponajviše zbog toga sam izabrala svoju sadašnju karijeru.
Loli
a ako nije tajna - cime se bavis?
Nisam uopce rekla da se odlicno s njime slazem (iako se slazemTi kažeš da te nakon terrible two faze tvog bebača više ništa ne može isprovocirati, pa se sada sa svojim šestogodišnjakom odlično slažeš, a ja kažem da se meni preklopila terrible two faza sa terrible fourteen (kad već etiketiramo faze iliti tražimo opravdanja), pa ti vidi.
I, stvarno ne mislim da je roditelj kojemu to prođe kroz glavu loš roditelj, dapače. Samo cijenim roditelje koji su shvatili na na taj način neće riješiti problem.
A ovo je nešto s čime se ja nikako ne slažem. Riječi bole, jako i nepovratno, ali batina boli dvostruko jer nanosi kako emocionalnu tako i fizičku bol. U stvari, ja to ne bi nikako uspoređivala niti graduirala jer i batine ali i omalovažavanje i stalno kritiziranje djeteta mogu rezultirati trajnim posljedicama.Riječi ponekad bole više od batina.
mene moj sestogodisnjak jos uvijek zna tako isprovocirati da mi dodje da ga udarim (i oduvijek me je mogao tako isprovocirati).
a dvogodisnjakinju (koja je u terrible two fazi, dakle ne ponasa se bajno) nikad ne pozelim lupiti.
ne znam zakaj.
i ovo gore 'isprovocirati' ne mislim u smislu da je on kriv, nego jednostavno da se s njim nadjem u toj situaciji. Valjda neke drukcije vibre djeluju medju nama (btw. on je po karakteru puno slicniji meni).
I to nema nikakve veze s tim koliko kojeg volim.
a ovako vam je to u Australiji: http://mystories.onestop.net/siteifo.htm
nabasala sam na ovaj site pred neko vrijeme i bilo mi je nevjerojatno koliko neki ljudi drze do discipline i dosljednosti. VRLO ekstreman primjer, samo da vas upozorim. ali bas sam se sjetila rode kad sam citala, jer definitivno smatram da postoje batine i BATINE, sto vecina od vas ovdje ne zeli priznati. recimo ovo meni nije prihvatljivo, no u Australiji ocito jest... svaki radi po nekom svom nahodenju...
hana_sara, te price su stvarno odvratne
Ti ljudi DEFINITIVNO zasluzuju da dobiju istu takvu kaznu kad god i oni sami pogrijeseFuj!
Moj tata je rijetko podizao ton i nije koristio grube riječi, ali predavanja su bila...najblaže rečeno dugotrajna.više puta mi je prošlo kroz glavu dok sam slušala valjda tisućitu gromoglasnu očevu bukvicu kako bih radije da me zvizne pa da završimo s tim.
Mislim, ne znam kakva ću ja biti jer još nismo u toj fazi da se puno razumijemo, ali se ponekad uhvatim da u mnogočemu sličim na tata :/ .
Nešto mi ne ide- natatu, na na tata
Ajme, koma...
Baš je mučno čitati te priče...Najgore mi je kako uvijek imaju kao fol "happy end", pretučeno dijete i mama se zagrle i sve je divno i krasno. :shock:
Na svijetu doista ima jako poremećenih ljudi.
znam, price su mucne, u ogromnom broju i iznenadujuce literarno napisane... mozda su ipak izmisljene? no opet, cisto sumnjam jer je zena dala ime i prezime te podatke o svojoj djeci.
najzanimljivije mi je u biti sto prvo pise o svom djetinjstvu, a onda o onom svoje djece... a nigdje ocinske figure, pa se strogocom to pokusava "nadoknaditi". :/
Ne znam zašto i dalje čitam te priče...Žena je ozbiljno poremećena.
i ja se pitam. mrzim ovakve price. zena ocigledno uziva opisujuci to kaznjavanje. postedite nas ubuduce ovakvih linkova.
odoh joj napisati pismo 8)
ne mogu vjerovati !!!! užas! jadna djeca!!
Loli
a ako nije tajna - cime se bavis?
pravima djece.
Koji umobolnik
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom