Cendranje je u posljednje vrijeme kod nas konstantna pojava. I mene taj zvuk također, recimo to tako, jako uznemiruje, a ima dana kad bukvalno ne prestaje. Oblačenje, presvlačenje i tome slično su mi postali noćna mora. Uvijek se trudim to joj nekako olakšati, ali nekad ništa ne pomaže. Danas sam je prenosila pola grada usput gurajući kolica jer se više nije htjela voziti. Čitavo to vrijeme je preplakala dok se nismo dogegali do trećeg kata.Onda se napila i najela i fino zaigrala, a ja 'ko da me tramvaj pregazio. Ubilo me to, ponajviše psihički.
Plus toga, kad god ne dobije ono što si je zacrtala ili ja ne skužim što je pisac htio reći (a malo govori, više se glasa ko mali majmunčić upirući prstićem u nešto samo njoj znano) udara se rukom po uhu. I tako jako puno puta dnevno. Nadam se da je faza..... uh.