Vaznost drugog misljenja
Mota mi se ovih dana po glavi ideja da otvorim po malo terapijsku temu u drugom misljenju ne bih li se jos malo ispuhala i brze ostavila tu epizodu iza sebe, potaknuta nedavnim stresom koji mi je priredio gospo'n doktor i prema kojem gnjev jos nije splasnuo, a prevagnula je tema "Zanimljivo!"
Da, drugo misljenje jeste priceless.
Na pregledu u 30. tjednu moj tadasnji doktor koji dobio je rezultate UZV mjerenja (od tehnicarke koja je obavila pregled) spomene - po mom misljenju i instiktu - previse olako da bi on mene stavio na inducirani porod na sami moj termin. Vijest mi je dosla kao grom iz vedra neba, o cemu on prica? Na moje trenutno negodovanje malo je olabavio, kao "napravicemo sve da bude sto prirodnije". Ko to "mi"?? Pa postavke su vec krive, ako djetetu ne dam ni sansu da samo hoce van kad zeli???
Sve je nekako imalo ozracje da on zna o cemu prica, kako to vec zna biti s nekima iz profesije. Mene se ne pita sta hocu, zelim, kako razmisljam... I onda spomen da beba mozda ima problema koji uzrokuju takve mjere. Problemi?? Tjedan dana prije toga UZV koji sam obavila u Zg nije pokazao nista. No, naravno, nemir se vec uvukao u mene. Da stvar bude gora, tek nakon sto mi je napunio glavu svim tim pretpostavkama rekao je kako ce svakako traziti misljenje drugih specijalista, da bude siguran. Ne znam je li to neka moja brija, no meni se cini da bi prvo trebalo potrvditi pretpostavke, pa tek onda ici spominjati sta se mozda dogadja ili ne s bebom. No, sto ja znam, pa on je doktor.
Iduci pregled s njim bio je totalni kaos. Spremila sam se kao za rat, od citanja raznih brosura, razgovora sa voditeljicom trudnickog tecaja koja mi je bila velika podrska, do proucavanja statistika doticne bolnice (drzavni prosjek, oko 20% poroda je inducirano, 16% carskih rezova i sl.). Kad smo poceli razgovarati i kad su krenula moja pitanja o rizicima te opravdanosti indukcije (ne trebam ni spominjati da se vrlo brzo i carski rez nasao na meniju), njegovi argumenti su se kretali u spektru od onoga da je "njegova praksa da radi indukciju ako ON misli da je beba velika i mama MOZDA nece moci roditi", preko isprika sto me je uznemirio spominjanjem potencijalnih dijagnoza, tvrdnji da on neke od njih uopce nije spominjao, ironije na moju zelju da se vratim pod iskljucivo pracenje trudnoce od strane babica (ovdje se o trudnicama brinu uglavnom samo babice, doktori ulete po potrebi) jer kao "nece me primiti s tolikom bebom", pa do meni najdrazeg - on nastupa prema meni i mojoj bebi iz altruistickih pobuda. Davno je odluka vec bila pala, no tu sam jedva zadrzala smijeh - sta se motalo po njegovoj glavi da mu je to preostalo kao jedini argument da me uvjeri u plemenitost svojih namjera?
Otisla sam i zatrazila da me prebace nekome drugoma.
Dobila sam doktoricu koja je od prvog trenutak nastupila nekako ljudski, normalno. Osobno je napravila UZV, iskljucila sve potencijalne probleme kojima mi je napunjena glava (a koji bi se ionako davno vidjeli da ih ima), rekla da se beba normalno razvija i da je apsolutno proporcionalna svim prijasnjim mjerenjima i meni kao mami, da uopce nema razloga forsirati porod nego cemo napraviti kako ja zelim - cekati termin i pratiti tek nakon njega malo poblize kakva je situacija, objasnjavala mi usput moguce poteskoce koje ja kao mama mogu imati - tezi ili nikakav prolazak kroz pelvis, sto bi se znalo prilicno brzo kad porod krene... uglavnom, nikakvih razloga za brigu, osim razmisljanja kako ce biti meni. Onako, samo za sebe, cemu sam gradjena k'o kruska ako nema mjesta za bebu? Ima! I kazem zeni da ja tako hocu, da ne zelim siliti bebu van dok nece sama i da me ne brine nikakvo prebacivanje termina i da hocu sto manje petljanja, sve naravno do granice da ne ugrozavama nikoga - zar je to potrebno spominjati. A zena onako nonsalantno na sve odgovara "naravno, potpuno razumijem, za sada ni nema potrebe".
Nakon nekoliko tjedana preznojavanja odjednom je sve normalno. Dosavsi kuci bila sam totalno osamucena od svega, od ishoda tog dana, od praznine koju su u meni ostavile brige koje su nestale... cemu je sve ono prije trebalo nemam pojma, osim da naucim kako - rijecima mog doktora opce prakse s kojim sam se igrom slucaja vidjela u medjuvremenu - "doktori malo previse ocitavaju grafove i tablice, a premalo vjeruju prirodi i promatraju ljude". No, supruga mu je babica sto sam tom prilikom saznala, pa mi je razumljiviji takav njegov stav... kucni odgoj.
Ja sam trazenjem drugog misljenja sebi osigurala najvaznije - zadnjih 5 tjedana trudnoce bez gnjavaza, stresova, briga, straha. Jos se uhvatim u razmisljanju da li sam na nesto zaboravila misliti, o necemu brinuti, no i to lagano blijedi. Tesko naucena lekcija, no naucena - drugo misljenje: obavezno.
 |
|||
Odgovori s citatom
ornela_m prvotno napisa
)
