Drage cure, hvala puno što ste podijelile vaša iskustva o HSG-u jer sam ga od straha odgađala neko vrijeme. Moram priznati da su mi vaše priče pomogle da se opustim i psihički pripremim na ono što me čeka, tako da na kraju kod mene nije bilo ni neprospavanih noći, ni tableta za smirenje. Znala sam otprilike što će mi se događati, da moram stisnuti zube tih par minuta – i to je to. Opuštenost je tu ono što vam najviše može pomoći. Ipak, na dan postupka sam ujutro popila tabletu protiv bolova (za svaki slučaj, neće škoditi!). Po dolasku u CITO sam dobila injekciju Voltaren-a, a onda smo pošli u prizemlje na rendgen.
Cijeli postupak je trajao doslovno nekoliko minuta (od čega je većina otpala na moje svlačenje i oblačenje). Kada sam legla na stol, doktor je prvo uštrcao analgetik, a onda je postavio kateter i uštrcao kontrast. „sad će vas zaboljeti“ rekao je, a sestra me uhvatila za ruku. U tom trenu sam pomislila „Bože, zašto me uhvatila za ruku, mora da će biti gadno, ili se boje da ne pobjegnem sa stola…“ I onda sam osjetila tu famoznu bol. Prvo jaču, onda sve slabiju. Trajalo je možda par sekundi. Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Bio je to više osjećaj jače nelagode i napetosti nego boli, kao kod jake menstruacije. I zaista je brzo popustila. Sestra me i dalje držala za ruku, i svaki čas pitala jesam li dobro. A onda je slijedilo kratko slikanje, i to je bilo sve.
Inače, za cijelo osoblje imam samo riječi hvale. Doktor je bio toliko brz i stručan da se nisam uspjela ni uplašiti, a već je sve bilo gotovo, a sestra i momci sa rendgena su me nasmijavali da sve prođe što opuštenije. Još kad su mi rekli da je nalaz savršeno uredan, skočila sam sa stola od sreće kao da ništa nije bilo. Još pola sata sam osjećala laganu bol, a onda više ništa. Ni popodne, ni sutradan. Nisam kući popila niti jednu tabletu, zaista sam se dobro osjećala, jedino sam dva-tri dana malo krvarila.
Eto cure, savjetujem vam ako ikako možete skupiti 1.200 kn obavite HSG privatno jer sve traje tek nekoliko minuta, a onda možete kući, bez ikakvih trauma, dijeta, bolničarki i spavačica. Meni je na sreću HSG ostao čak i u lijepoj uspomeni jer nikad neću zaboraviti izraz lica mog muža kad sam mu rekla da je sve u redu. Nakon tri godine borbe sa neplodnošću nama je ovo bila velika vijest, i stvarno mi je pao kamen sa srca. Počastili smo se dobrom kavom u jednom sunčanom kafiću da se opustimo (baš mi je godila kava u tom trenutku). Osjećala sam se presretno jer sam znala da je još jedna prepreka iza nas, i da smo korak bliže toliko željenoj bebi.
Eto, zaista se HSG ne treba promatrati kao „grozni pregled koji boli“ jer je bol u cijeloj toj priči najmanje bitna. Bolje je o njemu razmišljati kao o dijagnostičkom pregledu koji će vam ukazati na eventualni problem, ali i definitivno povećati šanse za trudnoću. Kako god bilo, biti ćete na korak bliže svojoj bebi, a malo kratkotrajne boli je cijena koju se za to itekako isplati platiti.