L. je dojila 22 mjeseca. Sve je bilo k'o po spagi, nisam nikad osjecala teret zbog toga. Nacicavala se po noci, ali ja sam joj bila "samoposluga", tako da zbog toga nisam bila nenaspavana, nervozna, ljuta. Kad je navrsila 22 mjeseca, najprije smo se (zbog mog posla) morali razdvojiti na tjedan dana, a nakon toga smo svi preselili. Ona je u to vrijeme jednostavno prestala pitati, ja nisam nudila. I tako smo prestali dojiti. Bez sokova i trauma. Iako moram priznati da sam se ja osjecala nekako lose, cinilo mi se da me vise ne treba. Ali, u vrijeme "produzenog" dojenja, osjecala sam se jako lose zbog pritiska okoline, svi su mi to nabijali na nos, kao da cinim nesto lose. Necu nikad zaboraviti rijeci jedne moje kolegice "ali ti si visokoobrazovana zena, kako si to dozvolila?" meni je to zvucalo kao da samo "glupe" zene doje svoju djecu stariju od godine dana. Ali isto tako necu zaboraviti i rijeci jedne stare tete od MM-a "jos dojis... kako si ti dobra majka" I vidila sam u njenim ocima da me zbog toga cijeni, isto kao sto sam u ocima svoje kolegice vidjela omalovazavanje. Ja snage za bitku s vjetrenjacama nisam imala - nisam imala volje objasnjavati svima koliko su u krivu, i koliko je to sto radim ispravno. Rijesenje je bilo dojiti samo kuci, daleko od ociju svih onih koji ce me popljuvati zbog toga. Vjerovatno nisam bila u pravu, vjerovatno sam se trebala boriti s vjetrenjacama, ovako sam u ocima vecine ljudi iz okoline ostala samo cudakinja koja je predugo dojila i s kojom dijete spava u istom krevetu...