Cilj mi je imati porod kakav sam si zamislila ( bez rezanja, bez intervencija i ono šta najviše čekam je dobiti svoju mrvicu odmah u naručje i na prsa) i nadam se da ću ga ostvariti, s tim više šta na porod ide i moj muž kojeg sam skroz informirala o svemu i znam da će on biti taj koji će se izboriti za nešto ako ja slučajno ne budem mogla.
Bitno je informirati se i onda odlučiti šta je najbolje, kako za mamu tako i za bebu i ono šta je najvažnije je to da treba imati samopouzdanja i vjerovati u sebe i u svoje tijelo.
Ja idem u rodilište sa jednim jako velikim optimizmom i nadam se da ću vam sa tim istim optimizmom i zadovoljstvom ispričati svoju priču sa poroda
Ovo sam napisala na jednom topiću dva dana prije termina.
master blaster prvotno napisa
Zanima me kako gledate na porod kao iskustvo, bilo da ste ga prošli ili ga tek iščekujete?
Šta se dogodilo od svega šta sam željela i htjela???? Ništa, nešto zbog više sile, a nešto jer se doktorima žurilo.
Sve u svemu maleni je rođen na vakuum jer bolnica nije imala ispravan uzv da vidi šta je sa bebicom i zašto se ne spušta, inače bi završila na carki (razlog ne spuštanja=pupčana vrpca 2x oko vrata).
Rezana jesam (zbog vakuma), bebicu nisam dobila niti na prsa niti je nisam vidjela nego tek drugi dan (ali ajde to je viša sila).
Dobila sam drip, ali me nitko nije pitao da li ga želim ili ne. Babica mi je nakon poroda rekla da je doktor rekao da mi ga daju, a kako sam stalno imala infuziju nisam ni primjetila kada su mi ga dali....jedino trudovi nisu bili ljudski.
Najgore od svega je šta je moja beba dovedena u opasnost (još ne znam koje će biti posljedice vakuuma jer je na mozgu još uvijek oteklina, ali se svakog dana nadam i molim da sve bude ok i vjerujem da će biti) i to sve zbog nemarnosti bolnice šta nije imala ispravan uzv (dva pokvarena, jedan samo vaginalni)