Hvala na dobrodošlici!

Stvarno vas želim razuvjeriti strahova oko posvajanja starije djece. To je najvažniji razlog zašto sam se tu upisla.
Evo sad ću stavit prvi dio naše priče. Koliko god pokušam skratiti uvijek ispadne jako duga. Molim vas, nemojte se ljutiti. Možda baš neki od tih detalja pruži onima koji čekaju korisnu informaciju ili nadu.

Početak
Vjenčali smo se rano, brzo saznali da je suprug neplodan, terapija nije pomogla. Umjetnu oplodnju smo odgađali. Kada smo preselili u svoj stan, nakon 12 godina života s familijom, sve nam je krenulo na bolje. Posložile su se stvari u nama i oko nas, i bacili smo se u posvajanje. U međuvremenu, odustala sam od umjetne oplodnje, i izgubila poriv da imam svoju bebicu. Preispitivala sam se je li to linija manjeg otpora... No to je bilo to: htjela sam dijete (oduvjek smo htjeli hrpu djece i patili što ne možemo), ali nisam osjećala potrebu da ja rodim, pa čak više ni da produžim obiteljsku liniju, a godinama sam se osjećala kao izdajica svih predaka. I nekako, nisam više patila ni za bebom. Istovremeno, imala sam dojam da su sve tuge i tegobe koje sam prošla u životu služile tome da me pripreme za posebno dijete koje dolazi, i stekla sam jedan čudni mir, osjećala da sam zrela za dijete. 8) Imala sam tada 36, suprug 39 godina.

Prijava i obrada u CZSS
U CZSS (Zg-Trnje) žene su bile maksimalno ljubazne, ali je ipak nas svaki korak i odgađanje bolio. Predali smo molbu u kolovozu 2002. i odmah su rekli da obrada neće početi prije rujna, jer moraju biti obje, a sad su godišnji. U rujnu smo krenuli na razgovore, prvo zajedno onda odvojeno.
Međutim, kako su ženske imale puno posla dogovorile bi termin za dva tri tjedna, a onda nas dan ranije ili to jutro zvale da odgodimo, jer je nešto iskrsnulo - obično hitni slučaj u nekoj jadnoj obitelji, što se nije moglo predvidjeti. Ili je kasnio početak sastanka, a mi smo stajali u hodniku i trudili se ne slušati svađe i rasprave parova pred rastavom koji su tamo razgovarali o djeci. Plus poneko bolovanje, i tako su se ti razgovori otegli do kraja prosinca. Sva u radno vrijeme - da mi šef nije naj-haj po tom pitanju, ne znam kako bi bilo.

Paranoja
Mučilo nas je što su nas stalno pitale iste stvari: kad smo se odlučili za posvajanje, zašto, tko je to inicirao. Kako raspoređujemo kućne troškove. Tko odlučuje u kući? Kako se dogovarate o kućanskim poslovima? Trgujete poslovima :? A tko upravlja financijama? Tko je od vas prvi pokrenuo ideju posvajanja? I u krug. Činilo se da smo među rijetkima koji se nisu ubijali doktorima i višegodišnjim pokušajima da naprave dijete. Plus ili minus?
Dotukli su nas psiho testovi. Pitanja na koja mogu odgovoriti s da i ne, ovisi kako ih protumačim. Npr, jesam li ponekad tužna bez razloga. Da, ako sam tužna i ne znam razlog. Ne, ako idem logikom da za tugu postoji razlog, makar ga nisam svjesna. Ako napišem jednom ovo, drugi put ono, hoće li to ostaviti dojam da sam lupita, ili da namjerno lažem?
U svim bezdjetnim godinama poznanici i familija govorili su nam da bismo bili krasni roditelji i mi smo u to bili uvjereni, ali u tim mjesecima dok se naš život pretresao do najmanje sitrnice pitali smo se jesmo li sustavu baš tako poželjni. Postali smo paranoični i uvjereni da to što smo visoko obrazovani, međusobno ravnopravni, deklarirani ateisti i liberalnih ideja, da će nas to svrstati na listu nepoželjnih.

Dobre vijesti
U prosincu je bila kontrola stana. Ah, što smo ga ulizali, smiješno mi je kad se sjetim. Pa još jedan razgovor, pa čekajte na obradu, jedna se razbolila, druga mijenja posao... I krajem siječnja 2003. nazovu nas i kažu da smo prošli, možemo tražiti dijete. :D
Nemojte se smijati, cijelo vrijeme od početka obrade trudili smo se "misliti pozitivne misli" iako je to znalo bit teško, i kad sam radila vježbe joga nidra gdje se traži odluka, imala sam odluku u vezi s djetetom. Onaj mir s početka priče često se gubio, provela sam mjesece nabrijana, kao na hrpi kava, ponekad ljuta i očajna. A ipak, mislila sam kako postoji neko dijete koje treba baš nas takve kakvi jesmo, možda čeka roditelje, a ne zna da smo to mi, da mislimo na njega i da se približava dan susreta.