A tu su: najmlađe dijete, siromašna obitelj, prerani porod, inkubator i bolnica u prvoj godini, odgoj u prvoj obitelji, bolest majke, smrt majke, udomiteljstvo, posvojenje, promjena kuće, grada i škole, naš odgoj...
Puno je to za jedan tako mladi život. Sreća njegova da ima vas. Iz onoga što pišeš izbija tvoja iskrenost i prirodnost koju gajiš u odnosu s njim.

Nemoj mi zamjeriti, ja imam još neka pitanja, a ti ih preskoči, ako misliš da previše pitam. Koliko ti neke stvari nedostaju? Koliko njemu nedostaju neka zajednička iskustva tijekom odrastanja? Moj sin ima 6, 5 godina i ja često mislim o raznim fazama njegovog odrastanja, napredovanja od onog prvog časa kad sam kao bucmastu, slatku bebu prvi puta uzela u ruke. Osim što me te uspomene ispunjavaju, ja imam i jedan osjećaj da sam glavne stvari u odgoju već obavila. Znam da imam još jako puno posla i u školi i u sazrijevanju itd., ali znam i to da su osnovne stvari kod njega postavljene. Drugo dijete, ako ga dobijem, a nadam se da hoću, doći će mi već veće i prilika da ga tako odgajam kao što sam prvo, bit će zauvijek propuštena. Kako to premostiti? Kako si se ti s tim nosila? Koliko si se mogla naslanjati na odgoj koji mu je pružala majka, braća i udomitelji?