Razmišljala sam o čemu bih još mogla pisati. I evo još malo o odnosima s prvom obitelji.

Prva obitelj
Ljudi su nas često pitali o održavanju odnosa s prvom obitelji, i našem stavu prema njima. Mnogima je jasna spremnost da se prihvati dijete, ali im se cijeli paket rodbine i svojte koji ide uz dijete čini too much.
Oni prvi potencijalni posvojitelji, koji su od našeg sinka odustali, po svemu sudeći nisu odustali zbog njega samoga, nego jer se nisu mogli nositi s idejom postojanja relativno brojne obitelji s kojom je trebalo održavati vezu.
To je nama lakše palo već zbog toga što i sami imamo brojnu obitelj. Tj. suprugova je brojna, ja sam trebala cijelo desetljeće da se naviknem na sve njih u kompletu. Neki par koji sam ima oskudan broj rođaka, vjerojatno bi osjećao veliku neravnotežu s te strane.

Nova rodbina
Kad dijete nije samo vaše, nego ima i drugu, tj. prvu obitelj sa strane, onda se na neki način cijela vaša obitelj proširuje, i dobijete rodbinu u gradu u kojem do tad niste nikog imali. U našem slučaju, te nove familije ima dosta: osim braće i udomitelja tu su još njihovi supruzi/supruge, djeveri/jetrve, svekrve/punice, mali nećaci, poneka teta itd.
I kao sa pravom obitelji, i tu ima nekih koje rado viđate i nekih koje radije ne biste sreli. Nije sve idelalno.

Dobre strane
Ima to svojih dobrih strana, nabrojit ću čega se sjetim.
- Osjećaj pripadnosti. Makar se to pokazalo kao dvojbena prednost u onom razdoblju previranja i prilagođavanja. Ali ipak, tu je obitelj koje je on dio, svoje mjesto na svijetu i sliku o sebi gradi i s obzirom na njih. Nema vapijuću prazninu na tom mjestu.
- Znamo da se dijete ima kome povjeriti, ako zbog nečega ne može ili ne želi nama. Mi smo odmah na početku govorili kako je jako važno da ne dopusti da ga nešto muči, i ako baš nikako ne može reći nama nek kaže drugoj kojoj odrasloj osobi, baki, učiteljici, braći...
- Ima ga tko utješiti, ako se naljuti i rastuži na nas. Ima ga tko i spustit na zemlju, ako treba. Ima cijelu skupinu ljudi u čiju ljubav ni najmanje ne sumnja i od kojih će lakše primiti poneki savjet nego od nas. Na temu učenja i održavanja zdravlja, što je djetetu uvijek dosadno slušati od roditelja, članovi prve obitelji neće mu reći bitno drukčije nego mi.
- Svaki njihov uspjeh i postignuće mogu se iskoristiti kao dobar primjer i poticaj.
- Možemo ga preko ferja poslati na tjedan, dva ili tri, nekome za koga znamo da ga rado prima.

A loše
- Ostalo mi je u živom sjećanju: član nove svojte u prvom posjetu objašnjava da su oni htjeli udomiti malog, kao udomitelji koji bi primali onih 1600 kuna, ali ovako stvarno nismo mogli, kud bismo još s jednim, vidite kako živimo, nikako nismo, ali centar nije dao, a što bi mu tu falilo, recite što bi mu tu falilo. A ja odklimam s pristojnim izrazom i godinama se grizem što nisam tada rekla da u najmanju ruku nije jako taktično meni govorit takve stvari.
- I kad ta ista osoba tretira člana obitelji s omalovažavanjem, pa se malac vrati iz posjete izbediran, jer se x odnosi prema y kao prema sluzi. A mi se pitamo što je sve lijepo i poučno i kakve prikrivene i izravne uvrede tamo odslušao.
- Kad član obitelji po n-ti put najavi da će sutra doći u Zgb i možda svratiti u posjet, pa malac inzistira da odgodimo sve svoje planove, i pola dana provede ljut na nas, a drugu polovicu potuljen jer očekivani gost po n-ti put nije došao.
- Kad moramo tješiti ga razočaranog i istovremeno paziti da ne povrijedimo obiteljske osjećaje.
- Kad nakon serije loših ocjena ispali da u njegovoj obitelji nitko nije bio super u školi (što nije posve točno), a mi ga uvjeravamo da biti bolji i dati sve od sebe nije izdaja obitelji.
- Potreba malca da dio te (po njegovom osjećaju) velike love iz nove obitelji nekako preusmjeri na prvu obitelj. Na početku se vidjelo da ima očekivanja s tim u vezi. Nekako smo izašli s tim na kraj. S vremenom je shvatio da su nam i rashodi poveliki, počevši od kredita za stan, većih troškova života na dalje.
- S tim povezano: kad bon za mobitel proslijedi potrebitom članu obitelji, a on sam nema ni za se javit da kasni s treninga. Ili kad novu majicu proglasi premalom, da bi je mogao iskrcati tamo.
- Kad ode na put i nitko ga ne natjera da nam se javi čim stigne, nego mi moramo zvati.
- Znala sam imati osjećaj da postoji cijeli komitet zainteresiranih za malca koji prati njegov razvoj, napredak u školi, zdravlje i ponašanje, i procjenjuje jesu li naši napori doveli do željenog rezultata.
- Kad se ustali raspored škola ovdje, ferje tamo, pa na povratku njurga kako je tamo ljepše. Zato jako pazimo da nikad cijelo vrijeme ovih kraćih praznika (zimski, proljetni) ne provede tamo. Božić obavezno tu, Nova Godina po dogovoru može tamo ili frend dođe kod njega.
- Kad krenemo recimo za Sisvete ili Uskrs u posjetu pa imamo cjelodnevni projekt: brat, sestra, udomitelji, groblje, prijatelj. Nakon prvih nekoliko puta ustanovili smo da nikako ne možemo sve odjednom, pa odredimo dva ili tri mjesta kud idemo, a ostale obavijestimo gdje ćemo biti.
- Telefonski računi.

Mogla bih ovako još neko vrijeme, ali stekli ste predodžbu.
Sve ovdje nabrojeno nije nam razlog da požalimo što je baš ovo dijete ušlo u naš život. Jedino sam mislila, ako propustim takve stvari spomenuti, da će cijela situacija ostati preopćenita i možda nedovoljno uvjerljiva. Ako vas takve stvari mogu pokolebati, bolje da ste unaprijed s tim na čistu.
Ali uvjerena sam da dobar broj vas ima slične primjerke i u vlastitoj obitelji - stričeve vjetropire, tetke oštrokonđe, bake koje rade sve po svom - i da nekako s njima izlazite na kraj.