u početku bijaše riječ... (onda nastaše pravopisi)

[sorciere]

http://www.vecernji.hr/newsroom/culture/746372/index.do

Kultura

22.02.2007 19:50

Neprestani jezični sukob nije ni samo stručni, ni samo ideološki, ni samo interesni, nego i - generacijski
Pravopisni cirkus: U kaosu profitiraju autori i izdavači, a protivnike nemilosrdno eliminiraju
Autor Mirjana Jurišić


U početku bijaše Riječ. Da, tako je prema Bibliji, ali nipošto nije prema hrvatskim pravopiscima. Nikako riječ! U njih su početak i završetak svega "komadičci" riječi: e, i, je, ije, ie, ě, ne, ću, đ, dž, č, ć, dc, tc, c, tre, trje... Poput nikad sitih pasa već se 15-ak godina otimaju za kost tih navodno problematičnih djelića hrvatskih riječi, a u opći su metež uspjeli uvući i sve pismene i manje pismene Hrvate. Pravopisnomu cirkusu ne nazire se kraj! Naprotiv, nova je predstava upravo u tijeku.

Zašto? Pravopisna je vječno nerazriješena (valjda ne i nerazrješiva?!) problematika Hrvatima već dva stoljeća predmet žestokih sporenja. Sve do državnog osamostaljenja hrvali smo se u borbi za vlastiti pravopis s drugim narodima, a otkako smo se emancipirali kao državnopravni subjekt priznat u međunarodnoj zajednici, hrvemo se sami sa sobom. Nekoliko je bitnih razloga toj čudnovatoj pojavi. Prvi bi, po samoj naravi stvari (premda je i to u nas upitno), trebao biti onaj stručni, znanstveni. Drže doista vodu neki argumenti struke koji govore u prilog tome da neka od postojećih pravopisnih pravila nisu baš najbolja (na primjer, pisanje refleksa jata), ali ni ono što se nudi u zamjenu nije ništa bolje. Čemu onda inzistirati na nasilnom, a nepotrebnom i općekulturno štetnom prekidanju pravopisnoga kontinuiteta? Na primjer, uvođenjem pisanja ie (zamislite samo kako bi se to odrazilo na jednoj jedinoj "sitnici": u imenima dvaju velikih hrvatskih gradova, Rijeke i Osijeka) ili uvođenjem pisanja je u svim refleksima (dakle i himna bi nam se preimenovala u Ljepu našu)?!

Drugi razlog (opet po hrvatskome narodnom običaju) leži u političkoj pozadini neizbježivoj u jezičnim raspravama. Pravopis je postao svojevrsnim ideološkim lakmus-papirom. Zagovornike jednih rješenja on svrstava "desno", na tzv. konzervativno krilo političke lepeze, gdje se navodno čuvaju nacionalni identitet i hrvatska jezična tradicija te podiže brana prema utjecaju srpskog (neosporno nametanog Hrvatima u objema negdašnjim unitarističkim ili lažno federativnim Jugoslavijama, ali što nam danas doista oni od "tamo daleko" mogu?!). Zastupnike drukčijih rješenja gura pak "lijevo", na tzv. liberalno krilo iste lepeze, gdje navodno pokušavaju upravo obrnuto od onih prvih: zatrti nacionalni identitet i hrvatsku jezičnu tradiciju te otvoriti vrata i daljnjem nadiranju jezičnih osobitosti s istočnih nam granica.

Treći je razlog (tako ljudski razumljiv, ali kulturno i društveno ne samo irelevantan nego i škodljiv) u činjenici da se pisanje pravopisnih priručnika jednostavno isplati. Kako se onda ne boriti da upravo knjiga s vašim rješenjima ne postane službeni hrvatski pravopis? Ta joj činjenica, naime, jamči status najvećega bestselera na hrvatskom knjižnom tržištu. Biti autor takva, općeprihvaćena priručnika i biti njegov nakladnik znači dobro, dapače, odlično zaraditi. Ne treba baš biti jako vješt matematičar da bi se došlo do brojke od stotina tisuća potencijalnih kupaca pravopisa koji će dobiti odobrenje vlasti za uporabu u javnoj pisanoj komunikaciji i školstvu.

Toliko o načelnim uzrocima i povodima stalne proizvodnje pravopisnoga kaosa. A sad, konkretno! Najrašireniju javnu uporabu zasad ima Hrvatski pravopis Stjepana Babića, (pokojnog) Božidara Finke i Milana Moguša. Ante Žužul, vlasnik "Školske knjige", nakladnika toga projekta, može zadovoljno trljati ruke: to mu je, sa svojih sedam-osam ili još više izdanja (teško je hvatati korak s brzinom kojom autori svako malo unesu pokoju promjenicu, a izdavač krene u tiskanje nove ture unosnoga priručnika) jedan od najprofitabilnijih naslova. Pogotovu kad mu je pridružio Hrvatski školski pravopis, podjednako isplativ derivat temeljnog izdanja. Isti je nakladnik, u suizdavaštu s Novim Liberom Slavka Goldsteina, nešto manje omastio brk s Pravopisom hrvatskoga jezika (pokojnoga) Vladimira Anića i Josipa Silića, koji se, premda nema službeno odobrenje za školsku upotrebu, ipak pojavio u četiri izdanja.

Pravopisnu zlatnu koku, međutim, htjeli bi u svom kokošinjcu imati i drugi. No svaki pokušaj (na primjer najnoviji iz Matice hrvatske) nailazi na žestok otpor "monopolista". Najglasniji je u obrani svojih "stečenih prava" akademik Stjepan Babić (njegov suautor akademik Milan Moguš radije javno mudro šuti i pušta ratobornijeg kolegu u boj). Konkurenciju će Babić "eliminirati" po kratkom postupku, rjeđe stručnim argumentom, češće (i političkom) diskvalifikacijom. Matici hrvatskoj tako zamjera kako je dopustila da joj se "nametne nepotreban posao" jer, kao, što će nam još jedan pravopis kad je njegov dovoljan (nije valjda i savršen?!). Matica i njezina ekipa pravopisaca navukli su na se bijes i činjenicom da se ne priklanjaju Babićevim rješenjima nekih spornih pitanja (Babić ustrajava, većinskoj pismenoj javnosti usprkos, na pisanju brježuljak, početci, ne ću). K tome se usprotivio angažmanu mlađih jezikoslovaca jer su "neiskusni i još se trebaju stručno razvijati".

E, tu se krije dodatni razlog pravopisnomu ratu među hrvatskim jezikoslovcima. Sukob, naime, nije ni samo stručni, ni samo ideološki, ni samo interesni, nego i generacijski. Babiću i Mogušu, kao i većini onih koji u stručnoj literaturi ili u odgovornim društvenim tijelima (na primjer u Vijeću za normu Ministarstva znanosti i obrazovanja) opravdavaju njihova pravopisna rješenja, među kojima se autoritetom ističu akademici Dalibor Brozović i Radoslav Katičić, više je od 80 godina ili se bliže 80-oj.

Ostavimo li po strani biologijom uvjetovan neizbježan pad određenih funkcija središnjega mislećeg organa u toj životnoj dobi, neoborivom ostaje činjenica da je taj naraštaj (još od mračnoga doba najžešćih unitarističkih naleta na hrvatski jezik) zaslužnih i stručno neospornih branitelja hrvatske jezične samosvojnosti danas pomalo izgubio korak s jezičnom svakidašnjicom. Nostalgični pogledi u vlastitu prošlost ili pretjerano ustrajavanje na povratku tradiciji hrvatskoga pravopisanja (a u toj se tradiciji doista može naći argument za svaku tezu jer smo pravopisne propise, iz svakojakih razloga, mijenjali brže nego košulje) ne uzimaju u obzir suvremeno jezično stanje: u 21. stoljeću ono nikako ne može biti krojeno po modelima iz 19. stoljeća

Akademik Radoslav Katičić u 'svađi' sa samim sobom
Predsjednik Vijeća za normu (koje je Ministarstvo obrazovanja ustanovilo da bi razriješilo preostale pravopisne dvojbe) akademik Radoslav Katičić golemi je lingvistički autoritet u nas i u inozemstvu, član nekoliko svjetskih akademija znanosti. Takvom smo stručnjaku spremni bez pogovora vjerovati. No, može li on vjerovati – sam sebi. Naime, na sjednici Vijeća na kojoj se burno raspravljalo o pisanju neću ili ne ću, Katičić se odlučno zauzeo za ne ću. I to je glasovima većine (istina samo sedam od 13 članova) prihvaćeno. No, u knjizi “Jezik na križu/ Križ na jeziku” u citatu Katičićeva teksta iz 1998. piše: “...a kraj toga se nitko neće zabuniti...”. Koji je Katičić u pravu?

Sveci otpisani, preživjeli oci
Još jedan “biser” većinske skupine članova Vijeća za normu uzbunit će pismeni dio Hrvata zadirući nam u navike bez osobita stručnoga razloga i prisiljavajući nas na nove oblike riječi koje su se uvriježile u drukčijim oblicima. Uvodi se propis, dakle, obvezatno pisanje: zadatci, dodatci, zalistci, predci, hitci, patci, doplatci, otpadci... neki članovi Vijeća predlagali su da se od toga pravila izuzmu riječi svetac (te tako ostane ispravnim i oblik sveci), sudac (suci) i otac (oci). Suci i sveci većinskom su odlukom – otpisani. Može samo svetci, sudci! Jedino su oci ipak preživjeli, jer će se i taj oblik dopuštati uz onaj preporučeni – otci. Valjda ćemo Očenaš smjeti i ubuduće moliti pod tim imenom, a ne kao Otčenaš?!

Zašto ne i vrjemena, privrjeda, naprjedak?!
Vijeće za normu, opet uz Katičićev “amen”, priklonilo se i pisanju je iza tzv. pokrivenog r, pa preporučuje oblike: bezgrješan, crjepovi, drjemnuti, krjepak, zaprjeka, vrjednota, strjeljivo, krještav, oprjeka, potkrjepa... Na stranu činjenica da se promjena rije u re događa gramatički uvjetovano (osnovna riječ brijeg po gramatičkim zakonima daje izvedenice brežuljak, bregovit; nije to nikakva posljedica utjecaja srpske ekavice), dvojbeno je zašto Vijeće u svom pravilu dopušta mnoštvo iznimaka, pa nas, hvala na milosti, ipak neće “tjerati” da govorimo i pišemo vrjemena, privrjeda, naprjedak, srjedina.

[sorciere]

Kultura

21.02.2007 18:10


Svi prijedlozi od 1990. do 2007.

1990. objavljen pretisak tzv. londonca, Hrvatskoga pravopisa (zabranjenog 1971.) autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. U odnosu na prvotisak, unesene manje promjene: umjesto dotadašnjeg otcijepiti, uvedeno odcijepiti, umjesto Evropa Europa, umjesto rvati se hrvati se, i te kako umjesto itekako itd.

1990. objavljeno treće izdanje Pravopisnog priručnika hrvatskoga ili srpskoga jezika (još s dvočlanim nazivom jezika kao u prethodna dva izdanja iz 1986. i 1987., upravo zbog spornoga imena jezika povučeno iz prodaje 1993.) autora Vladimira Anića i Josipa Silića.

1994. objavljeno četvrto izdanje Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša kojem je (tadašnje) Ministarstvo prosvjete i kulture dalo odobrenje za uporabu u školama. U njemu se za neke još nerazriješene pravopisne dvojbe nude dvostrukosti, pa se moglo birati između pisanja zadaci ili zadatci, otpaci ili otpadci, pogreška ili pogrješka, strelica ili strjelica.

1996. u časopisu "Govor" objavljen članak prof. dr. Ive Škarića "Što s hrvatskim standardnim refleksom dugoga staroga jata?" u kojem iznosi svoje osebujne prinose pravopisnoj reformi. Po Škariću trebalo bi u pisanju ukinuti razlikovanje ije, je i uvesti samo je: ljep, svjet, rječ, cvjet (jer da govornici hrvatskoga ionako tako izgovaraju). Pozivajući se također na istraživanje (iz)govora, Škarić predlaže pisanje đ i onda kad treba dž (pa bismo imali naruđbu, svjedođbu i sl.) te č i onda kad treba ć (pa bismo imali kuču, cviječe i dr.). Ukinuo bi svuda i intervokalno j (pa bismo pisali kemia, demokracia itd.).

1998. u časopisu "Jezik" objavljen članak akademika Dalibora Brozovića "Refleks starohrvatskoga dugog jata u hrvatskome slovopisu" u kojem se pokušava znanstveno obrazložiti zašto bi trebalo prihvatiti pisanje ie umjesto ije: mlieko, tielo, bielo, sviet, jer da je posrijedi dvoglas (diftong) koji se izgovora drukčije nego slovni niz ije u riječima poput pijemo, sijemo (gdje taj ije čini dva sloga).

1998. potaknut Brozovićevom argumentacijom, S. Babić, kao predsjednik tadašnjeg Vijeća za normu hrvatskoga jezika, odašilje ustanovama i pojedincima pismo-anketu na koje bi oni trebali odgovoriti da li da se uvede pisanje ie u nova izdanja Hrvatskoga pravopisa ili ne. Anketa neslavno propada zbog neodaziva jednih i žestokog protivljenja drugih tako radikalnom (a stručno ipak nedovoljno potkrijepljenom) zahvatu u pravopisnu normu koji bi unio dodatne zabune među pismene Hrvate, a o materijalnoj i općekulturnoj cijeni da se ne govori.

1999. i 2000. dvotjednik za kulturu "Vijenac" Matice hrvatske objavljuje posebne tematske priloge (2005. tiskane u knjizi) "Jezik na križu" i "Križ na jeziku" u kojima jezikoslovci i praktičari jezika (književnici, novinari, lektori) komentiraju pravopisne dileme (najčešće onu o pisanju refleksa jata). Većina priloga usprotivila se uglavnom neopravdanim, stručno nedovoljno utemeljenim, ali neizbježnim miješanjem politike u jezična pitanja uvjetovanim pokušajima ekstremnih intervencija u pravopisne navike.

2000. objavljeno peto, prerađeno izdanje Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša u kojem se ukidaju dublete iz prethodnog (za uporabu u školama službeno odobrenog) izdanja. Po petom izdanju obvezatno treba pisati strjelica, strjeličarstvo, brjegovit, brježuljak, zadatci, otpadci. Uvodi se još jedan sporni novitet (s pozivom na hrvatsku tradiciju!) odvojeno pisanje ne ću umjesto ustaljenog neću. Pismena javnost diže se na uzbunu.

2001. objavljeno četvrto izdanje Anić-Silićeva pravopisa, sad pod naslovom Pravopis hrvatskoga jezika. Autorski dvojac spominje da su u uporabi (i) pravopisna rješenja tipa zadatci, strjelica, ne ću, ali se sami zauzimaju za pisanje zadaci, strelica, neću.

2003. objavljen Pravopisni priručnik (kao dodatak Velikom rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića), popularnije, široj publici upućeno izdanje derivirano iz Anić-Silićeva Pravopisa hrvatskoga jezika

2005. objavljen Hrvatski školski pravopis Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša koji dobiva preporuku Ministarstva znanosti i obrazovanja za uporabu u školama. Izveden iz Hrvatskoga pravopisa, taj školski priručnik slijedi i njegova rješenja (strjelica, zadatci, ne ću).

2005. Ministarstvo znanosti i obrazovanja utemeljilo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika (13 članova, predstavnika HAZU, Leksikografskog zavoda, Instituta za hrvatski jezik te kroatističkih katedara sa svih hrvatskih sveučilišta, predsjednik akademik Radoslav Katičić). U dosadašnjem radu većinski se (glasovanjem o otvorenim pitanjima) opredijelilo uglavnom za rješenja iz Babić-Finka-Moguševa Hrvatskoga pravopisa.

2007. trebao bi (uskoro!) biti objavljen pravopis autorskoga trojca Krešimir Mićanović, Lada Badurina i Ivan Matković koji već četvrtu godinu nastaje kao projekt Matice hrvatske. Svi koji imaju veze s tim pravopisom (od vodstva MH preko autora do recenzenata) zavjetovali su se na šutnju. "Večernji list" ipak je početkom godine uspio (uz neopisivu ljutnju onih koji su "embargo" na informiranje javnosti o pravopisu MH uveli) provaliti "tajnu" Matičin će pravopis ponuditi rješenja bliža Anić-Siliću nego Babić-Finka-Mogušu.

[Ivana2]

Nije ovdje mjesto za rasprave o jeziku, ali ovo me je povuklo za jezik na stručnoj razini.
1. Pravopis u uskom smislu riječi nije dio jezika. Njime se jezik zapisuje pa je prema tome sasvim svejedno pišemo li "ne ću", "neću", "zadaci", "zadatci" itd. Uvijek isto izgovaramo. Problematično je kad pravopis počinje zadirati u jezik kao u slučaju pokrivenog r „strjelica“. Ali to ne može proći jer se tome opire jezični sustav, koji ima svoje zakonitosti. Novinar ovog članka čini se ima dobre namjere, ali svojim vlastitim neznanjem stvara pomutnju kod laika.
2. Pismenost nije pisanje po službenom pravopisu, jer takav niti ne postoji, nego dosljedno pisanje po uvijek istim pravilima. Četvrto izdanje Babić-Finka-Moguš nije službeni pravopis, nego je najbliži separatu koji su ti autori predali kao prijedlog Ministarstvu i koji je Ministarstvo prihvatilo pa je to onda neka uputa đacima i učiteljima da se toga drže. Sadašnja država može propisati kako će se držati nastava u osnovnim i srednjim školama i kako će se pisati službeni dokumenti, a to ne znači da može propisati npr. kojim će pravopisom student napisati diplomski. Prema tome, ne postoji monopol - zato i imamo toliko pravopisa.
3. I najveći jezikoslovci razvijaju se u svojim promišljanjima. A ponekad ni najveći ne mogu utjecati na to kako će im objaviti tekst jer to ovisi o pravopisnoj politici redakcije. Neki se onda bune, a nekima se ne da zanovijetati radi sitnica pa se može dogoditi ovakav raskorak kao što je spomenuto za Katičića.
Laicima ovakve stvari zvuče bombastično, a nema za to razloga.
Na kraju će se održati ono što prihvati većina akademskih građana, a to su najčešće jednostavna rješenja.

[Zdenka2]

Bravo Ivana2!