Malo se gubim

[tanja_b]

U zadnje vrijeme kao da primjećujem probleme u komunikaciji između mene i Andreja. Zapravo, ne znam kako da se postavim.
Već ste vjerojatno primijetili iz mojih postova da je on dijete opsjednuto brojevima - doslovce. U početku je to izgledalo smiješno, zabavno, pa čak i vrlo inteligentno, ali sad mi se ta njegova opsesija sve manje sviđa. Imam dojam da se više ničim ne zna igrati, osim kalkulatorom, kompjutorom (za kojim ne visi satima, suprotno očekivanjima, nakon nekog vremena sam ga gasi), i slušati pjesmice na CD-u uz gledanje brojeva na displeju. I nije to samo moj dojam - već danima (ako ne i tjednima) gotovo da i ne treba pospremati igračke za njim jer se igračkama gotovo i ne igra. Ako i da, to su - i opet - magnetni brojevi i slova.
Van ne želi ići, i o tome sam već pisala.
Problem je u tome što primjećujem da je mu je ponekad dosadno i da ne zna što bi sa sobom. I tu mu želim pomoći - predlažem mu različite vrste zabave (i to one za koje pretpostavljam da bi mu se mogle svidjeti), ali on sve odbija. Ako počnem vaditi igračku iz ormara, on je sprema natrag u ormar. Ali nije stvar u tome da želi biti sam i zujati "u prazno", jer onog časa kad se malo odmaknem od njega (da dam i sebi i njemu zraka), on počne izvoditi gluposti kojima bi privukao pažnju (npr. objema rukama povlačiti televizor prema rubu police ili brzo spuštati i dizati poklopac klavira tako da lupa, i sl.)
Onda takvo ponašanje i mene iživcira, pa smo na kraju svi loše volje.
Htjela bih mu (nam) nekako pomoći, a ne znam više kako :/

[Lu]

osmisli neke nove igre koje ukljucuju brojeve

ne, mislim bez sale ako su djetetu iz xy razloga potrebni brojevi pusti ga. mozda ga prodje a mozda imas novog einsteina. odvuci ga u setnju tako da namamis da gledate registracije od auta ili nesto sl. osim toga u vrticu se vjerovatno igra i drugih igara ili ih bar promatra pa ce se s vremenom ukljuciti.
neka ne osjeti da je tebi problem njegova opsesija brojevima.

[tanja_b]

u vrticu se vjerovatno igra i drugih igara ili ih bar promatra pa ce se s vremenom ukljuciti.

Ovo je točno, pa mi je mrvicu lakše. Neki dan, kad smo imali i još jedno objašnjavanje, MM ga je pitao: pa čime se igraš u vrtiću? Odgovorio je plačno-ljutito: bagerom.
A doma se nećeš igrati bagerom? Ne. Hoće mrdati po CD-plejeru. Ili tako nešto.
Nije problem toliko u brojevima, nego u tome što imam dojam da je zasićen stalno istom vrstom zanimacije i da se dosađuje, a ništa drugo ne prihvaća. I tu sam malo izgubljena.

P.S. Od registarskih pločica na autima je sve i počelo

[Lu]

nitko nije ni rekao da je lako imati osobenjake za djecu. ask mee

prilagodi mu se. mozda se osjeca povrijedjenim jer osjeca da vi zelite da se zanima necim drugim. pa osjeca kao da ga forsirate da se promijeni i to ga ljuti. pusti nek se igra brojevima do mile volje smisljaj igre brojevima, radi brojeve od tijesta kupi one plasticne bockalice pa mu pravi brojeve, crtaj mu na ploci brojeve pa nek pogadja koji su, ono sve dok ne budes sanjala brojeve mozda mu prisjednu brojevi


ja sam uvijek zeljela da moje dijete bude druzeljubivo da bude fizicki tip da skace po parku da zna sve pjesmice i sl. a sto sam dobila? dijete koje je u parku sa strane prebiralo kamencice, mrzilo djecje pjesmice i slusalo klasiku, koje ni dan danas nece samo da jede jer se ne zeli isprljat :shock: , koje ima razne neuroze u vezi odjece i tako...ima toga. ali sta cu, ja se uvjeravam da je to sve zato jer ce on biti novi mozart

[sabaleta]

Tanja, a da mu isprintaš brojeve, pa neka ih boja. Zgodne su i one bojanke kad bojaš "po brojevima", pa crtanje od točke do točke.
Na taj način ćeš njegovo zanimanje malo skrenuti na crtanje.
Možeš mu umjesto nota napisati brojeve, pa neka svira po brojkama.
Postoje razme igre s loptom i brojanjem. Tu su i igrice tipa ČNLJ.

[Brunda]

Možeš ga malo i fizički aktivirati tako da napišeš brojeve pojedinačno svaki na jedan papir ili karton A4 pa ih razbacaš po podu bez nekog reda(ili zalijepiš selotejpom) pa neka skače od jednog do drugog papira po redoslijedu brojeva.

[tanja_b]

Ok, znači, ne mislite da je to neka nenormalna navika...

Malo mi je žao, jer se još prošle zime igrao vlakićima, autićima, vozilima, slagao je puzzle... sad ga ništa od toga ne zanima (ev. vlakić, povremeno). A ništa, očito ima druge potrebe i interese. Tog sam postala svjesna još ljetos, na moru, ali svako malo se i opet iznenadim.
Već sam uvela slaganje brojeva od lego-kocki (što je bio pun pogodak jer se napokon počeo igrati legićima ), ali jučer ni to nije htio.
Mislim da ima miješane potrebe - s jedne strane, samo brojevi, kalkulator i ostalo, s druge strane - potreba za ponovnim ispitivanjem granica I tu mi treba više pameti da izbalansiram situaciju, a da nitko od nas ne pukne.

[Lu]

mislim da je najbitnije da se djetetu uvijek maksimalno prilagodimo. on ce uvijek naci nacina da ti pokaze sta mu je potrebno

[Strobery Shortcake]

Pošla sam kući, ali ti se naprosto moram javiti. Imam MM-ovog bratića, sad će mu 6 godina. Od rođenja (dobro, od kad se sam igra, ja sam amidžinca i nisam baš skroz objektivna ) on reda redove svega što nađe, po boji, po veličini, po nekim sopstvenim zajedničkim osobinama, i broji (i malo kasnije sabira, oduzima i množi nekim sopstvenim načinom razmišljanja), te se je i njegova majka ponekad gubila (citiram: nekad me uhvati jeza kad me pita koliko je 100-65). I sad mu je glavna zanimacija pisati brojeve, naročito velike 4 i 5 cifrene (ne zna pisati slova), ali se igra i druži i ima i druge interese (najviše od kad je dobio sestru , nije da nešto predlažem). E da prije godinu je stalno izrezivao cifre sa starih kalendara , nismo mogli spasiti ni jedan. Ne znam šta je recept, ali njegova fascinacija nije ništa ne normalno ili čudno već lijepo i fascinantno.

[mmmama]

Da ga testirate u udruzi Bistrić i ondje pitate savjet?

[tanja_b]

Ma mislim da je premali još za bilo kakva testiranja.
Inače, jučerašnja situacija - samo da vam pokušam predočiti kako to kod nas izgleda.
Nakon vrtićke "kreativne radionice", u kojoj su djeca s roditeljima izrađivala čestitke, ukrase i sl., a gdje Andrej uopće nije htio sudjelovati do trenutka kad sam mu predložila da izrezujemo brojeve iz papira (mi jedini imamo čestitku s brojevima od 1 do 10 ), došli smo kući, a on cijelo vrijeme viče "Ne!", "Neću!", "Otiđi mojim te!" i sl. Sve dok nije zasjeo za kompjutor i krenuo prepisivati tekst s kutijice CD-a i prepisivao je tako slovo po slovo sat i pol. Jedina komunikacija koju je imao sa mnom bila je - svađanje, ljutnja i stenjanje. Nije htio ni jesti.
Da bi navečer, prije samog spavanja, odjednom promijenio ploču, razvedrio se, počeo normalno pričati, smijati se, i čak me upitao: "Mama, a zašto smo se mi posvadili?"
I tako nam je skoro svaki dan. Ne znam što se dešava u njegovoj glavi, i sve teže ga pratim. A nije ni ugodno svako popodne provesti uz gunđanje, povike i lupanje knjigama po stolu.

[laky]

nemoj se brinuti...iako imam 33 godine otkad znam za sebe fascinirali su me brojevi sve sam dijelila sa 3 :shock: ,sve telefonske brojeve znala,registracije ,datume,rođendane ali zato sam nula za stvari koje treba pročitati i zapamtiti

Moji su mislili da ću poluditi i nakon nekog vremena pustili da stvari idu svojim tokom..bar znaš što će biti kad odraste...pravnik neće sigurno

pusti još je mali da bi razbijala glavu to što ga fasciniraju brojevi

[mmmama]

Mislim da je donja granica za testiranje u Bistriću 3 godine.

[puhovi obožavaju smokve]

nabavi mu kucnog lmjubimca!

[tanja_b]

nabavi mu kucnog lmjubimca!

Ne kužim :?

[tridesetri]

prilagodi mu se. mozda se osjeca povrijedjenim jer osjeca da vi zelite da se zanima necim drugim. pa osjeca kao da ga forsirate da se promijeni i to ga ljuti.

tanja_b, ovo je i meni odmah palo na pamet kad sam citala tvoj uvodni post.

mislim da nema nista cudno ni lose da dijete te dobi pokazuje fokusiranost za odredjene aktivnosti, narocito u slucaju da je mozda nadaren za to podrucje.

u biti nisam tocno skuzila sto te brine. meni se nekako cini da su brojevi jedna stvar, a ispitivanje granica druga stvar, ili?.

sto se tice testiranja, andrej nije premali. moja m. je testirana sa 3 god. i 3 mj.

[tanja_b]

u biti nisam tocno skuzila sto te brine. meni se nekako cini da su brojevi jedna stvar, a ispitivanje granica druga stvar, ili?.

Da. Dvije su stvari, a ja ne znam jesu li povezane ili ne.
Jedno je to što se u zadnje vrijeme igra isključivo brojevima (za kompjutorom, kalkulatorom ili bez elektronike), što samo po sebi nije ništa loše (dapače!), ali kao da je već zasićen tim brojevima, a ne može se od njih otrgnuti (takav je moj dojam).
Drugo je što je zadnjih dana komunikacija s njim vrlo teška, stalno je u nekom stanju ljutnje (ili čak bijesa), i što se na kraju stalno svodi na neke zabrane (od kojih nam svima ostaje kiselo raspoloženje).

[dane]

Drage cure ,

hvala vam na svemu na ovom divnom forumu koji mi mnogo pomaze.
Mi imamo cetverogodisnjaka i sve donedavno smo imali isti problem mislim da je bila neka faza je se nisam prevec uzrujavala pokusaval sam sve i svasta a on sam se odjednom ponovo vratio na stvari pod prije tako da mogu samo rec pusti ga vrijem ce pokazati znam da je tesko ali vidjet ces proci ce ga aako ga i ne prodje barem znas da je nadaren u tom smjeru

[manja11]

Kod nas je slična situacija, s time da nisu u pitanju brojevi (da bar jesu) već ninje kornjače i pripadajuća oprema.

Isto tako imam osjećaj da mu je taj način igranja već jako dosadio (iscrpio je sve opcije), a kada mu mi predložimo neku drugu zanimaciju pametnijeg tipa gdje bi i mi mogli sudjelovati, pojave se napadi bijesa i odbijanje svega.

To se kod nas pojavilo prije mjesec dana i nakon dubokog razmišljanja i raznih konzultacija shvatila sam da njemu treba društvo njegove dobi, netko s kim bi se doma igrao, prijatelj.
E sad sam u intezivnoj fazi traženja frenda iz vrtića, tipa: s kim se najviše igraš, koga da pozovemo doma...

Možda je to slučaj i kod vas. Postojeće igre su dosadne, ne zna što bi sa sobom, a i vi mu niste previše interesantni.

[stray_cat]

pa imas djece koji su opsjednuti dinosaurima, imas klince koji u toj dobi vec naveliko ratuju i pucaju

bolje upotrijebi njegovu zainteresiranost za brojeve i uredno pocni sa njim radit na zbrajanju, oduzimanju

djeci je ucenje najdraza igra

[babyiris]

Što se brojeva tiče, daj mu neke zanimljive igre s brojevima. Baš mi pada na pamet jedna knjižica koju sam uzela u knjižnici.

Jest da je to knjigak oja nastoji pomoći kod učenja i pamćenja, ali ti ju komotno možeš prolistati s njim. Mislim da bi mu moglo biti zanimljivo. Željka Živković: Pamtim, pamtiš, pamti, Vježbe pamćenja 1, Naklada Slap, 2005.
i Pamtimo, pamtite pamtite,Vježbe pamćenja 2, Naklada Slap, 2005.

ima još puno takvih knjiga, ali ovo mi je prva asocijacija.

[tanja_b]

Radimo brojeve od lego kocaka, slažemo slagalice s brojevima, radimo "puteljak" od slova i brojeva (onih malih puzzli za pod, pritom pogađa riječi koje počinju određenim slovom), i sl.
Ali čim igra počne ličiti na podučavanje, odmah je odbija. Tako da moramo jako paziti kako nastupiti. Iz tog razloga još ne želi ni čuti za zbrajanje ili nešto slično. Ma ima i za to vremena...

manja11, super ako kod vas druženje pomogne. Kod nas - sumnjam, jer je dosta nedruštven, tj. i u vrtiću se uvijek igra po strani, a i kad smo u društvu s drugom djecom (obično je on promatrač ili solo igrač).

[puhovi obožavaju smokve]

puhovi obožavaju smokve je napisala/o:
nabavi mu kucnog lmjubimca!


Ne kužim

kaj ne kuzis? mislim da bi to moglo pomoci.

[tanja_b]

Ma on ima tri godine. Mislim da je definitivno prerano za takvu vrstu zabave, a imam i neke stavove o kućnim ljubimcima koje ne bih sad iznosila...
Ukratko, ako baš jednom, kad bude stariji i zreliji, jako bude htio životinju u kući, razmislit ćemo. Za sada - ne dolazi u obzir.

[puhovi obožavaju smokve]

kuzim. ako zivis u stanu, nije se jednostavno odluciti na, recimo, nabavku psa. mislila sam da bi to moglo pomoci, jer s npr. psom bi morali ici van, a to bi mu i zaokupilo paznju, pa bi se vise okrenuo prema van i mozda bi mu aktivnosti postale raznolikije.
a opet, mozda i ne bi pomoglo, a ti bi zaglavila s psom.
eto, samo ideja.

[tanja_b]

Ahaaa, sad sam tek shvatila na što si konkretno mislila!
(s obzirom na to da cijeli život živim u stanu, a tako će i ostati, uopće nikad nisam razmišljala o psu kao članu obitelji - za mene je kućni ljubimac kornjača, hrčak ili kanarinac)

Kako rekoh, to zasad otpada kao ideja...

[mmmama]

Prijedlog za čitanje:
Jasna Cvetković Lay "Darovito je, što ću s njim?"
Jasna Cvetković Lay "Darovito je, što ću sa sobom?"

[topluvodu]

I sama imam vjerojatno darovito djete (nije testirano, ali čita od prije mjesec dana-sada ima 2g. i 9 mj.). Ono što tanja b opisuje dogodilo se i meni. Od 1g. i 10 mj. svaki izlazak vani pretvorio se u filipovo ležanje na podu, gledanje registracija i pitanja...koje je ovo slovo, koji je ovo broj... i tako bi satima trajalo, dok ga, oblivenog suzama ne bi odvukla doma. Kakva djeca?, kakvi tobogani?, ništa. U parku bi se zavukao u najdalji kut gdje nema nikoga i tamo bi sam nešto brojao i pričao. Djeca su ga zastrašivala, bio je vrlo plah. I on kad zasvira pjesma na CD-u trči pogledati koji je broj na displayu.

Imao je strašne provale bijesa i plača kada bi ga odvukla od njegove gotovo jedine, omiljene zabave: slova i brojevi. I dan danas moramo pobrojati svaku stepenicu, pogledati sve brojeve ispisane na kamionskom parkiralištu, na prometnim znakovima, geodetske brojeve po pločniku, doma pisati ogromne brojeve milione bilione i sl.

Fascinacija je dakle ostala i danas uz neke izmjene. Recimo sada od bojica, kemijski, slamki, čačkalica i čega sve ne, na tepihu satima slaže brojeve ili piše riječi. U tim trenucima toliko je zaokupljen slaganjem da nema šanse da čuje išta što ga pitaš. Ako mu slučajno nogom gurneš složenu riječ, plače tako jako da susjede utrčavaju i pitaju mogu li pomoći. Počeo je i prstima oblikovati slova i tako se zadnjih noći i uspavljuje.

Međutim, stvari se ipak malo-pomalo, milimetarski mijenjaju. Filip je počeo shvaćati da postoje i drugi ljudi osim mame, da ta djeca u parku i nisu tako strašna (na trik ga odvlačim u park jer čim izađemo viče da ne ide na igralište i da neće djecu ni ljude?!), da je spavanje kod babe odlično (prije suze u potocima, ali nije bilo drugog izbora), počelo ga je zanimati gledanje televizije (filmovi za odrasle jer ga crtići ne zanimaju), u kazalištu se preporodi (prije bi plakao zbog gomile djece i buke, ali ja sam i dalje pokušavala), u bazenu postaje veselo i obično nespretno dijete... Ispadi bijesa i nezadovoljstva ipak su blaži i ponekad ga ipak mogu riječima umiriti.

Ja sam u stvari opisom svega "čudnoga" u Filipu, pokušala reći da ima nade za vas, da će ti djete pomalo odrastati i napredovati tako da ćeš mu ponuditi što više raznih iskustava (makar uz neki trik ili blago forsiranje ili stotinama pokušaja) a ono će (konačno) izabrati i prihvatiti po svom guštu i nešto osim tih brojeva, koji će mu svakako još godinama biti velika zanimacija dok ih ne pretrese na sve moguće načine.

I tako prolaze dani u borbi da mi se moje drago i pametno djete uklopi u ovaj veliki svijet krojen po mjeri većine.

[tanja_b]

Hm, vidim da se tu dosta provlači pitanje darovitosti, ja u Andrejevom slučaju ne bih bila baš tako uvjerena u tu priču. Zapravo ne znam. Ono malo što sam čitala o darovitima - ne prepoznajem njega u tim opisima. Prosječno je prohodao i razvijao motoriku, prosječno kasno progovorio, izgovor mu je još uvijek loš... samo što ima velik interes za slova i brojeve, to je istina, a mislim da je to pokupio od nas doma jer stalno netko nešto čita. Ne vidim u tome ništa posebno.
On jako brzo uči, to isto primijećujem, ali uvijek sam bila uvjerena da je to uobičajena karakteristika djece u toj dobi (povezano s ubrzanim razvojem mozga, umrežavanjem živčanih stanica, itd, itd).

Iako, moram primijetiti, ovih dana, kako smo i MM i ja na godišnjem i stalno smo s njim, on je puno bolje volje, lakše se zabavi, počeo se ponovo igrati i igračkama (iako uglavnom slaže brojeve od lego-kocaka i geomag-štapića ali igra se i drugime)... čini se da je ipak stvar i u roditeljskoj pažnji. Samo, na žalost, teško da mogu išta dugoročno promijeniti, jer čim se vratimo na posao, upast ćemo i opet u onaj isti žrvanj :/

[morska]

tanja_b, čitam ovo i smijuljim se jer kao da pišeš o mom sinu. iste priče, opsjednutost brojevima, s tim da je njemu glavna zabava mijenjanje brojeva na cd-u dvd-u (bi on na kompu, al mu ne damo često jer nam laptop treba za posao), doduše uz glazbu, plesanje i pjevanje. Uz brojeve, ono što on zapravo najviše radi je upijanje svih tih pjesama s koncerata koje gleda, da bi ih mogao reproducirati. To ide do iznemoglosti, dvd od jinxa koji si je mama kupila za gušt sad mi ide na nos van jer se vrti konstantno. Igračke nam se rijeko kad isplate, iznimka je autić (naprednija guralica) s kojim se voza i parkira kamo god stigne. Ali vrlo često imamo osjećaj da zapravo umire od dosade uz stalno iste aktivnosti (ništa crtanje, knjigice se smiju listati ali ni pod koju cijenu čitanje ili pjevanje, plastelin deset minuta najviše). Štoviše, nakon nekog vremena sjedne na trosjed, uzme palac i zakljuca. Gašenje dvd-a i cd-a rijetko kad prolazi glatko, nekad uz ucjene i suze, ali kad ljutnja prođe i pustimo ga samog uz diskretan prijedlog "mogao bi možda slagati cestu ili kocke", zna iznenaditi kad se zanese u nekoj drugoj aktivnosti. Naravno, čim mu to dosadi, vraća se daljinskom, na što sam često alergična. Naime, a priori sam protiv televizije, no u njegovom slučaju upravo dvd je značio otvaranje prema van i prema drugima, odnosno stjecanje samopouzdanja (nesiguran je tip). Karlo se nikad nije ponašao kao dijete, više kao da je s neke druge planete, i drugu djecu je donedavno tako gledao, i uz pomoć glupih predrasuda okoline koja na sve drukčije gleda svisoka bojali smo se kako će se socijalizirati. Sad vidim da smo se bojali bez veze, dijete koje nije šljivilo vršnjake, bojalo se parka i gužve sad se nekad tako frajeriše da ne možemo vjerovati. Unazad nekoliko tjedana s malom susjedom koju je prije gledao kao svemirku (ona je pravo dijete koje vrišti, skače i stalno je veselo, sušta suprotnost karlu koji se rijetko kad opušta) igra se onako kako nismo mislili da je sposoban. čak se neki dan nakon tri sata igranja nije dao iz njihove kuće, ja sam otišla kući i ostao je pola sata sam s njima, i poslije pitao kad ćemo opet ići luciji! Hoću reći da ih moramo pustiti da idu na svoj način i svojim tempom, koliko nam god to išlo na živce i koliko god to značilo ispitivanje naše tolerancije.

[flower]

tanja nije nuzno da darovito dijete u svemu bude napredno, on ocito ima specif. interes i ako ide u vrtic, mozes se obratiti i vrt, psih. za savjet

[tanja_b]

Eto ga sad... izgleda da sam nas urekla :/
Tek što napisah da je zadnjih dana situacija lakša i da se lakše zaigra, a počeli smo čak i izlaziti van, danas opet sve po starom. Bili smo u gostima gdje je bilo još djece njegove dobi - uopće nije htio s njima komunicirati, stalno je visio na meni ili MM-u, bilo je više nego jasno da se dosađuje, ničim se nije htio (mogao) zaigrati, tulio je da hoće doma, na kraju je tražio da ide van iz kuće prošetati...
Ja sam oduvijek znala da je on po prirodi nedruštven, ali činilo mi se da se situacija malo-pomalo popravlja. Pa mi je ovo danas došlo kao bumerang - on jest nedruštven i ne mogu ga promijeniti ni da hoću.
Jesmo li negdje zakazali u odgoju? (ni MM ni ja nismo ekstroverti, ali imamo krug prijatelja s kojima se družimo i ne bih rekla da nas ljudi izbjegavaju)

Razmišljala sam da razgovaram s vrtićkom psihologicom, ali mi je malo neugodno... imam dojam da stalno gnjavim tete s ovim i onim, a one za Andreja uvijek kažu da je super i oduševljene su s njim i tvrde da s njim nema nikakvih problema. Da ne bi ispalo da mama samo smišlja probleme gdje ih nema

morska, i mi imamo glazbeno-brojčane kombinacije na CD-u samo bez koreografije. A ostalo je vrlo slično. Koliko ti je staro dijete?

[topluvodu]

Tanja b, živiš u zagrebu gdje imaš svu moguću pomoć za takvu djecu kao što je tvoje. Na tvojem mjestu sutra bih već otišla kod one famozne TS sa topica darovita djeca. Tamo si sigurno već pročitala da TS daje pomoć ne samo za darovitu djecu (ako i nisi sigurna da li je tvoje takvo), već i savjete oko svih teškoća vezanih za emocionalnu inteligenciju posebne djece, a tvoje je svakako drugačije.

[morska]

karlo ima tri godine i četiri mjeseca skoro. Na broju šest je pjesma koju tata voli, na broju osam maćeha iz pepeljuge je zločesta. Meni je razgovor s vrtićkom psihologicom pomogao jako, ali naravno ovisi i o njoj. Karlo je, kako sam već rekla, u vrtić išao šest mjeseci od druge godine i ispisali smo ga jer mu je s djecom onda bilo grozno (sad je već spreman, planiramo ponoviti priču sa četiri godine). Psihologica mi je tad rekla da je na čuvanje svoje dvije curice do treće godine potrošila brdo love, ali da su jaslice nužno zlo koje treba izbjegavati i da za djecu nije prirodno prije toga se socijalizirati. Pričale smo i o tome kako danas roditelji pred svoju djecu stavljaju neprirodne zahtjeve koje djeca nisu u stanju ispuniti, od toga da im s dvije godine kupuju igračke za tri, guraju ih da se "igraju" s drugom djecom itd...pričale smo o tome da smo nestrpljivi, da im želimo nabildati dane, umjesto da se prepustimo običnom bauljanju po jarunu, tražimo igraonice, kazališta...a ona samo trebaju naše vrijeme i pažnju, i da se opustimo u njihovom društvu (to je zapravo užasno važno i svaki takav pokus nam je uspio). Žena je bila super i zapravo je potvrdila sve moje osjećaje, koji su nekad važniji od svake literature, ako slušamo svoje dijete.
Kod Karla je dijelom problem u njegovoj beskrajnoj nesigurnosti, bilo kad treba naučiti nešto novo ili nekog novog. Čini mi se da si napisala da imate problema čim se nešto pretvori u poduku - ista stvar, samo što mi uopće na taj način s njim ne komuniciramo, samo djedovi i bake koji, naravno, svaki put odustanu. Kad treba nešto naučiti, diskretno mu pokažemo i ostavimo ga samog, to nam je bolje. Primjerice, iako zna obući i hlače i cipele, no ne baš savršeno, ne želi to raditi. Sve što napravi mora biti savršeno, ako cestu ne može složiti onako kako zamisli užasno se nervira, i zato uvijek iznova gleda koncert rem-a da nauči kako oni to rade - kad nauči, onda je frajer i spreman je suočiti se s onom cestom, djecom, cipelama. Sigurnost se gradi sporo kao kuća, ciglica po ciglica, s regresijama koje su sve rjeđe, i napretkom koji se vidi iz dana u dan.
Svakako bolje funkcionira sa starijima nego s djecom, i nitko mi ne može reći da je to zato što ne ide u vrtić (na to mi pada roleta, zaista). Mi smo protumačili da je to zato što se boji da neće uspjeti u onom u čemu uspjevaju druga djeca. Kad je u pitanju socijalizacija, Karlo je u fazi da (nakon što se otkravi, bar pol sata sat) je u stanju funkcionirati s poznatom djecom jedan na jedan. Skupine ga još uvijek malo plaše, i uskoro ćemo vidjeti kako će to ići jer ga planiramo ubaciti u neku igraonicu. Nemamo sreću imato veliko društvo s djecom, naši prijatelji su vrlo rascjepkani, tako da ne idemo baš ni po dječjim rođendanima (meni osobno to je uvijek bio horor, pa tko se naljuti naljuti), na zadnjem takvom događanju ja sam bila s karlom u igraonici, pojeo je komadić torte, zgledao se oko sebe i osamio. Ja ni ne očekujem da će on ikad uživati u nekim većim skupinama, ali ga na to ne mislim ni prisiljavati. kako osjeća, nek radi, ja sam tu da mu pomognem. Psihologica i je tom prilikom rekla da je kod nesigurne djece majka važnija od tate, ona mora biti iza leđa, ne gurati, ali djete uvijek mora znati da ga ona čuva. zanimljivo mi je to bilo. rekla mi je također da ću biti ponosna kad vidim rezultate, i jesam. raspisala sam se, ali znam koliko te to sve muči. kad te prestane mučiti (i mali to osjeti) bit će bolje, sto posto

[morska]

karlo ima tri godine i četiri mjeseca skoro. Na broju šest je pjesma koju tata voli, na broju osam maćeha iz pepeljuge je zločesta. Meni je razgovor s vrtićkom psihologicom pomogao jako, ali naravno ovisi i o njoj. Karlo je, kako sam već rekla, u vrtić išao šest mjeseci od druge godine i ispisali smo ga jer mu je s djecom onda bilo grozno (sad je već spreman, planiramo ponoviti priču sa četiri godine). Psihologica mi je tad rekla da je na čuvanje svoje dvije curice do treće godine potrošila brdo love, ali da su jaslice nužno zlo koje treba izbjegavati i da za djecu nije prirodno prije toga se socijalizirati. Pričale smo i o tome kako danas roditelji pred svoju djecu stavljaju neprirodne zahtjeve koje djeca nisu u stanju ispuniti, od toga da im s dvije godine kupuju igračke za tri, guraju ih da se "igraju" s drugom djecom itd...pričale smo o tome da smo nestrpljivi, da im želimo nabildati dane, umjesto da se prepustimo običnom bauljanju po jarunu, tražimo igraonice, kazališta...a ona samo trebaju naše vrijeme i pažnju, i da se opustimo u njihovom društvu (to je zapravo užasno važno i svaki takav pokus nam je uspio). Žena je bila super i zapravo je potvrdila sve moje osjećaje, koji su nekad važniji od svake literature, ako slušamo svoje dijete.
Kod Karla je dijelom problem u njegovoj beskrajnoj nesigurnosti, bilo kad treba naučiti nešto novo ili nekog novog. Čini mi se da si napisala da imate problema čim se nešto pretvori u poduku - ista stvar, samo što mi uopće na taj način s njim ne komuniciramo, samo djedovi i bake koji, naravno, svaki put odustanu. Kad treba nešto naučiti, diskretno mu pokažemo i ostavimo ga samog, to nam je bolje. Primjerice, iako zna obući i hlače i cipele, no ne baš savršeno, ne želi to raditi. Sve što napravi mora biti savršeno, ako cestu ne može složiti onako kako zamisli užasno se nervira, i zato uvijek iznova gleda koncert rem-a da nauči kako oni to rade - kad nauči, onda je frajer i spreman je suočiti se s onom cestom, djecom, cipelama. Sigurnost se gradi sporo kao kuća, ciglica po ciglica, s regresijama koje su sve rjeđe, i napretkom koji se vidi iz dana u dan.
Svakako bolje funkcionira sa starijima nego s djecom, i nitko mi ne može reći da je to zato što ne ide u vrtić (na to mi pada roleta, zaista). Mi smo protumačili da je to zato što se boji da neće uspjeti u onom u čemu uspjevaju druga djeca. Kad je u pitanju socijalizacija, Karlo je u fazi da je (nakon što se otkravi, bar pol sata sat) u stanju funkcionirati s poznatom djecom jedan na jedan, bez intervencije roditelja. Skupine djece ga još uvijek malo plaše, i uskoro ćemo vidjeti kako će to ići jer ga planiramo ubaciti u neku igraonicu. Nemamo sreću imati veliko društvo s djecom, naši prijatelji su vrlo rascjepkani, tako da ne idemo baš ni po dječjim rođendanima (meni osobno to je uvijek bio horor, pa tko se naljuti naljuti), na zadnjem takvom događanju ja sam bila s karlom u igraonici, pojeo je komadić torte, zgledao se oko sebe i osamio. Ja ni ne očekujem da će on ikad uživati u nekim većim skupinama, a možda pak hoće, ali ga na to ne mislim ni prisiljavati. kako osjeća, nek radi, ja sam tu da mu pomognem. Psihologica i je tom prilikom rekla da je kod nesigurne djece majka važnija od tate, ona mora biti iza leđa, ne gurati, ali djete uvijek mora znati da ga ona čuva. Zanimljivo mi je to bilo jer sam se upravo tako instinktivno ponašala i prije nego mi je rekla. Rekla mi je također da ću biti ponosna kad vidim rezultate, i jesam. Raspisala sam se, ali znam koliko te to sve muči. Kad te prestane mučiti (i mali to osjeti) bit će bolje, sto posto

[morska]

sad vidim da je razlika između Anreja i Karla samo desetak dana. takve su te male djevice

[tanja_b]

morska, vidim dosta sličnosti između djece, sad, je li do horoskopa ili ne, ne bih znala (baš i ne vjerujem)...
Osim što kod Andreja nisam primijetila toliku nesigurnost - bar nije tako očita. Možda je prikrivena. I on voli sve napraviti savršeno, ali otkako ide u vrtić, sve je samostalniji i ne smeta ga više toliko kad se zapacka dok jede (pa dolazi doma sav poflekan) i hoće se sam obući i obuti, dapače, faza "ja ću saaaam!!!" ovih dana je opet u intenzivnom usponu
Buni me više stvari istovremeno: primjećujem da se kod kuće dosađuje i da ga igračke ne zanimaju ili slabo interesiraju (osim kad su brojevi u pitanju, to ga drži, ali ne može stalno držati istu razinu koncentracije). Pa mu se javlja pojačana tendencija gledanju crtića, a ne želim podržavati sjedenje pred tv-om i to rezultira da svako malo palimo i gasimo tv (odgleda 1 crtić, onda se kao igra nečim drugim, pa traži 2. crtić itd.). Van ne želi ići, sad mu ni snijeg više nije zanimljiv. Druženje s djecom ga uopće ne privlači (zapravo se u takvim situacijama ponaša vrlo slično Karlu). Kao da je prezasićen svime, pa i roditeljima (a ovih dana smo oboje stalno s njim). Posljedica svega je da je postao nekako prgav, stalno govori "ljutim se", a kad ga pitam na koga se ljuti, odgovara: "na sebe" :? Počeo se nekako destruktivno ponašati, lupa igračkama, baca ih, kao da mu je tijesno u vlastitoj koži.
I ja sam primijetila da ga neki put treba ostaviti samog da riješi problem, ili frustraciju, ili štoveć. Ali ponovo se vraćam naslovu topica - zaista se sve češće osjećam izgubljeno kao roditelj i ne znam kako bih trebala s njim komunicirati da svi budemo zadovoljni.

[morska]

hahaha, naš tv pokvario se od paljenja i gašenja, upravo tako kako si napisala. Usput, svima sretna Nova Godina, i puno snage za naše male anđele...
Malo se radi nešto drugo, pa jinxi, pa opet nešto, pa pepersi, pa jedemo, pa pepeljuga. Pa kad dođemo doma izvana, hvala bogu, dugo nismo ništa gledali :"mama, ja ću nešto staviti". Ako nije televizor, onda linija. Evo ga sad s tatom u boravku čujem kako kaže ja ću nešto gledati, nakon što smo bili na sanjkanju i slagali cestu (bris doma kad je grunula jedna petarda, toga se užasava).
Zanimljivo, i meni se čini da mu je i gledanje i slušanje aktualno samo kad mu je dosadno, ili kad ne želi raditi nešto drugo. A nešto drugo ne želi raditi jer ga a)ne zanima, b)probao bi, ali je uvjeren da mu neće uspjeti. U toj situaciji, kad ti je ono što znaš već dosadno, a nemaš hrabrosti početi nešto novo, naravno da je pasiva tv-a najbolji odgovor, posebno ako ti pritom diže samopouzdanje kao karlu. Naravno da ti to vuče još veću dosadu i da si zato možda i ljut, ali kad tad izaći ćeš iz nesigurnosti i okušati se u tom nečem novom, pogotovo ako imaš tri godine i sve si sposobniji.
Inače, karlo koji je prije u gostima uvijek bio nekako nesretan i jedva čekao da idemo doma, sad se ludo zabavlja gdje god, samo da mu guza vidi puta (naravno, kad se pokrene da izađe iz kuće). Još ako je u tim gostima neka osoba osim nas koja zna s klincima, nema veće sreće. Nakon toga otvara mu se mašta, stalno nešto brblja, pravi partijaner.
I da, sad je malo bolje, ali prije jedno tjedan dana smo i mm i ja mislili da smo ludi jer je karlo konstantno bio užasno ljut na sve i ponašao se totalno nerazumljivo, kao cjelodnevni izspad bijesa, ali ipak uz malo više razuma nego s dvije i pol. Sad je bolje, ali nakon što smo obavili neke zanimljive posjete, prošvrljali po snijegu...
Ludo me zanima kako bi se karlo ponašao da ide u vrtić. Tanja, kad tete kažu da je Andrej super u vrtiću, što im to znači? Za karla su svaki dan govorile da je super, ali zato što nikad nije radio probleme, pa mi onda psihologinja nakon šest mjeseci kaže da on još nije za zajednicu jer se NIJEDNOM nije uključio u igru (štoviše, on se nije vezao ni uz tete, pa je stalno bio sam)
Ne znam radi li se o darovitosti ili čemu drugom, ali ja znam da Karlo promišlja mnogo više od druge djece koju znam, i da je višestruko zahtjevniji po pitanju svega. Totalni je realist, uopće ne doživljava likove poput djeda mraza, vilenjaka, kao da zna da ne postoje. Nekako, od kad se rodio kao da je stariji, imala sam osjećaj da mi čita misli čim sam ga vidjela u rodilištu, imao je vrlo bistar pogled, odmah je povukao cicu kao da zna sve, jedini od osam beba na onim kolicima u petrovoj nije plakao.

[Zorana]

Steta sto vam nije ostvarivo to da budete vise vremena skupa. Jer kazes da je to ono sto mu ocito pomaze.

[tanja_b]

Tanja, kad tete kažu da je Andrej super u vrtiću, što im to znači? Za karla su svaki dan govorile da je super, ali zato što nikad nije radio probleme, pa mi onda psihologinja nakon šest mjeseci kaže da on još nije za zajednicu jer se NIJEDNOM nije uključio u igru (štoviše, on se nije vezao ni uz tete, pa je stalno bio sam)

Hm. U početku sam i ja mislila da je to zato što ne radi probleme - uvijek je jeo, spavao, išao na wc (i to istovremeno dok je doma radio velike probleme oko toga!), ali se nije uključivao u igru.
Ali primijetila sam da isto tako zna imena sve djece iz grupe (zna ih i napisati, slovo po slovo, doduše na kompjutoru ili slaže slova-igračke), nekima zna i prezimena, za jednog dečka tvrdi da mu je "najbolji prijatelj" (iako se teta čudom čudila kad sam joj prenijela tu izjavu), tako da nije baš skroz isključen iz grupe. A to da je individualac, znala sam odavno, po njegovim reakcijama u društvu, pa me ne iznenađuje što u vrtiću uglavnom sjedi pred linijom i gleda brojeve pjesmica (i uspoređuje ih s kalkulatorom). Ali tete ipak kažu da se ponekad i igra s drugima. Znači da ipak nije takav ekstrem.
Dapače, nedavno je bio kod vrtićke logopedice (na moju inicijativu, jer mu je izgovor loš). Poslije mi je rekla da je on komunikativno dijete - a ja skoro pala na rit od čuda.
(na kraju mu, čini se, logoped neće ni trebati jer je počeo sam od sebe korigirati greške u govoru)

Eh, da, danas smo bili na Sljemenu, kao na sanjkanju, ali najbolja zabava bila mu je u planinarskom domu gdje je proučavao brojeve i cijene na jelovniku 8)

[morska]

Kad je karlo bio u vrtiću, također je vrlo brzo znao kako se djeca zovu, tražio je tetu da ide na tutu (doma ni pod razno), prije spavanja je stalno tražio da pričamo o vrtiću, kad bih došla po njega u vrtić frajerisao se, pokazivao mi što tamo ima i sa čim se igra, i zapravo do jedne strašne scene odvajanja koja se dogodila nakon što su se izmijenile tete (i još neke okolnosti u vrtiću) mislili smo - ok, ide mu dobro, samo treba biti strpljiv, sretan je...Inače, nikad nije stvarao dramu kod odvajanja, ostao bi tamo odraditi svoje. Ritual je bio, kad dođemo i presvučemo se i izljubimo, on ulazi u sobicu a ja odlazim. Tog dana umjesto u sobicu morao je izaći u dvorište (u koje nikad prije nisu išli, dakle nepoznat teren, ali i nova teta) i kad sam odlazila bila je strašna drama. I danas mi je žao što ga nisam tog dana odvela doma. Nakon toga se razbolio nakratko, a kad smo se vratili u vrtić i ušli u hodnik sobice, dočekale su nas dvije potpuno nepoznate tete. Ostavila sam ga i taj put i otišla ravno psihologici. Igrom slučaja angažirali smo potom za čuvanje njegovu bivšu tetu iz vrtića - koja mi je onda ispričala istinu o tome kako mu je zapravo bilo u vrtiću. Ne smijem se ni sjetiti. Tanja, ne kažem da je to vaša priča, a možda ovo spada i negdje drugdje na forumu, ali ja sam se uvjerila da tete često farbaju roditelje. Primjerice, u karlovoj grupi bila je mala koja konstantno plakala, svaki mi je dan ražalostila, i oko toga nitko nije radio nikakvu priču (naravno, psihologica je znala sve, ali je šutila jer ju valjda nitko nije pitao, naime, koji put se roditelji ljute zbog takvih intervencija). Sve u svemu, trebat će mi mnogo dokaza da ponovno povjerujem u predškolski odgoj u ovoj zemlji. Uf, kaže mi mm da previše pišem, sori, ali to je tema oko koje se svaki put mogu raspaliti

[tanja_b]

Hm, ja se iskreno nadam da kod nas nije ista priča.
Jer, osim u prva 2-3 tjedna, zaista nikad nisam primijetila da bi mu bila tlaka ići u vrtić (čak ni jutros, nakon 10 dana doma, nije radio nikakve, baš nikakve probleme, samo je rekao da će mu u vrtiću biti dosadno, ali bez protesta).
Eh, da. Dosadno. On sve češće govori da mu je dosadno. Ili odbija nekamo ići da mu ne bi bilo dosadno. Je li to normalno za trogodišnjaka?
Ponekad mislim da bi bilo dobro da razgovaram s nekim stručnim, a ne znam s kim i kako - ponavljam, ne bih rekla za njega da je darovit, ali ima neke svoje potrebe koje ne mogu uvijek otkriti.
(što se tiče vrtićke psihologice, ne znam je li ga ona ikad vidjela uživo :/ ja sam je vidjela samo jednom, i to prije godinu dana, kad sam se došla raspitivati za vrtić - nakon toga više nismo imali kontakta)

morska, u koji ste to vrtić išli? (pretpostavljam da ste u Zg)

[morska]

tanja, šaljem na pp

[Amalthea]

Hej, Tanja, ako se sjećaš mog pp-a... evo ti nešto čime se Domagoj zabavlja lately... naravno da zna napamet - kakvo je to pitanje?

http://youtube.com/watch?v=tx5KDyvlG3Q

[tanja_b]

Bogme, ovog tipa i ja teško pratim... svaka čast ako to Domagoj može još i upamtiti!
Inače, imamo novu zabavu - crta šesterokute i sedmerokute i onda obilježava vrhove brojevima da, istina da mu je tata pokazao tu foru, ali sad prvi put pokazuje ikakav interes za crtanje - i ode ravno u geometriju!

[Amalthea]

A što ćeš - rođeni matematičar!
mogli biste do nas kad prolazite tuda

[makita]

Hej, Tanja, ako se sjećaš mog pp-a... evo ti nešto čime se Domagoj zabavlja lately... naravno da zna napamet - kakvo je to pitanje?

http://youtube.com/watch?v=tx5KDyvlG3Q

Ovo je luuudo

Nego, tanja_b, mi stalno kaskamo za vama, iste stvari sa po godine kašnjenja

Damir nije fasciniran nečim tako pametnim -obožava autiće i njihov crtić-svijet je u boji autića i ima karakterne osobine autića itd.

[ANKARA]

Moj savjet vam je da ih pustite u njihovim obožavanjima i ništa ne forsirate. To je njihov svijet i opsesija. Nešto u čemu su dobri. To su djeca s kojom ne morate ništa raditi, samo ih pratiti i sudjelovati u njihovim igrama. Pogotovo ako ono što vole rade s lakoćom i to ih opušta i interesira. Nemojte se zabrinjavati s činjenicom da mi kao mame moramo provoditi kvalitetno vrijeme s djecom i potrgati se da bismo to malo vremena što provodimo zajedno s njima iskoristili na bezbroj kreativnih igrica. Djeca najbolje znaju što im treba i spontano otkrivaju svijet. Sve što ih bude interesiralo i sami će pitati. Zato, bez brige i opustite se. Iskoristite to vrijeme za sebe i imat ćete više energije za dijete kad njegova opsesija prestane i ono vas bude tražilo.

[tanja_b]

Ma sad već počinjem shvaćati da je on kreativan - na svoj način.
Neki dan baka mu je donijela domino. Kao, ima brojeva, pa će se htjeti igrati. MM i ja smo se srdačno nasmijali, jer ima već tri kompleta domina i svi čame u ladici, a osim toga, ne pokazuje nikakav interes za društvene igre. Međutim, Andrej se oduševio dominama!
I pogodite što je radio s njima... od pločica je na podu slagao brojeve tako da izgledaju kao na kalkulatoru! Broj jedan, broj dva, broj tri...
I tko onda kaže da to nije kreativno

Što se tiče postavljanja granica, imamo bolje i lošije dane - očito je bar po tome sličan svim ostalim trogodišnjacima. Ali da je postao prilično prgav u odnosu na prije godinu dana - jest. Mali ljutiti čovjek