Evo krenut ću redom…

Moram vam reći da se u svim ovim danima dogodilo koji put da i ja podviknem…čak možda ne toliko što izgubim živce već zbog toga što pomislim da će možda i to prekinuti to nekontrolirano ponašanje. Jednom sam uvela ovaj oblik kazne… uzela sam joj igračku kojom me tukla, i rekla da će za kaznu ta igračka biti kod mene do navečer...(onda se sve nastavilo zbog igračke)…i vikanjem i kažnjavanjem uzimanjem igračke, kao, uostalom, i našim zajedničkim odlaskom u drugu sobu, dalje od izvora frustracije, pokušaj grljenja i držanja u krilu uz objašnjenje da ljutnju treba izražavati na drugi način (otima se toliko da je moram pustiti, pobjegne iz sobe) pokušala sam na neki način prekinuti proces tog ispada i u nadi da će na taj način shvatiti da to ponašanje nije prihvatljivo, ali nije bilo tako…

Jedan od stvari koja me brine da li joj ja/mi svojim ponašanjem šaljemo dobru poruku... da ju volimo, ali da taj način nije prihvatljiv i da se mora naučiti drukčije izražavati, a više od svega da prilikom izražavanja svojih "frustracija" ne smije povrijeđivati druge (verbalni ili fizički). Već sam napisala, teško mi je taj odgojni moment ignorirati i čekati samo da prođe, kako ste rekle, faza, jer mislim (a možda griješim) da ako ne reagiram, ona će tako nastaviti i ubuduće…
E tu trebam vašu pomoć, griješim li, reagirati ili ne reagirati i kako. U tom kontekstu, Marna je spomenula da se iz JJ vidi dobro teorija…ja se ne bih složila, JJ nudi primjere i zaplete situacija, ali ne nudi rješenja…do rješenja mora svako od nas doći, a ja očito ne dolazim do pravih. Za ovo mi je najbolji primjer bio (dok smo bili u dobroj "fazi" i sve se dogovarali): Mi bismo ono što je trebalo napraviti izražavali prema JJ-u sa "ja želim…", a ona bi rekla "ja ne želim" i nastavila raditi svoje…e JJ nije rekao šta dalje, tu se moraš sam snaći…i onda opet slijedi nagovaranje, pregovaranje i ono što je Marna pisala u zadnjem postu "Zabavi, pa vladaj "...je li to uvijek najbolji način?

Također mi je teško ne reagirati na činjenicu da moje dijete (i mi) ima neki problem, a ja ga ne znam riješiti i ne znam mu pomoći, već jedino pametno što sam se uspjela sjetiti je da ju "odgajam" da je udaranje i vikanje ružno! A u svemu tome sam možda uzrok i ja jer ne znam postaviti granicu…i moram priznati da se često, kad imamo kriznu situaciju, preispitujem da nisam previše popustljiva. Da, sad razmišljam o onim Lutonjičinjim pitanjima, a vezano za ono nagovaranje i pregovaranje naprijed…jer da, neke granice postoje, ali svaki naš uspjeh tj. da ona napravi nešto što treba, izgleda kao natezanje, kao kompromis i kao nešto gdje ona nije ni svjesna da je napravila po našem – da li je to popustljivost?

Lutonjice, mislila sam da bi sve ono po brojem 2. mogao biti uzrok, ali mislila sam ipak i da smo trudeći se, izbjegli da se ona ne osjeti u svemu tome zapostavljena…ne razgovaramo puno o tome, nije niti jednu noć morala zaspati bez mene, igramo se i smijemo i dalje…nismo je htjeli ostaviti u te dane dok moramo hodočastiti po Zagrebu kod bake i djedom, jer to ona ne želi…Čak i ova bolest nam je nakon prvih dana temperature omogućila da budemo više skupa (bolovanje) i nekoliko dana smo nas dvije provele baš lijepo i opušteno družeći se…ili je to samo meni tako izgledalo…I evo za 10-tak dana opet krećem u postupak i što sada, kako poboljšati situaciju?

Da, još ću odgovoriti na pitanje o MM. Moj muž nije zakleti AP-ovac, on smatra da beskrajno pregovaranje, dakle, ruši njegov roditeljski autotitet i da bi dijete jednostavno nekad trebalo poslušati njegov "ne" bez rasprave (što kod nas baš i nije slučaj ). Ipak, na moje insistiranje složili smo se da Hanu uglavnom odgajamo razgovorom i primjerom, a ne kažnjavanjem, ali on u kriznim situacijama brže pomisli da taj način nije dobar (jer osjećam da se s njim nije do kraja saživio), brže pada pod utjecaje okoline (čija djeca su sva krasna…idu spavati sama, nemaju ispade, poslušaju kad im se nešto kaže…a svi odgajaju tradicionalno – ma pokušavam mu objasniti i da su djeca različita i da to mogu biti samo slike za javnost, ali…). Nadalje, nekad mi se čini da nema taj feeling s Hanom, pa odreže "ne" bez objašnjenja iz čega začas nastane sukob. I on je zagovornik nekog oblika kazne (da i on se jednom zaprijetio bacanjem igračaka – ne znam samo otkud im to dođe), ali za sada djelujemo po mom (iako znamo imati rasprave o tome, kad smo sami). I da, i on kad stvari izmaknu kontroli kaže…eto, onda ti to riješi kad ti znaš najbolje, ja to ne bi tako…i makne se. Da, i da se vratim na JJ-a, on mu nije sjeo upravo zato što samo započinje konverzaciju s djetetom, a ne kaže ti kako dalje kad ona ne ide idealno (tvrdi da je za njega to slično kao reklame za bore prije i poslije i da nikad nije poslije tako idealno kako se prikazuje).