Opet ispadi...pomozite!

[BHany]

Više ne znam šta da radim…sve smo već probali, pročitajte, pa dajte koji savjet kako da se ponašamo, kritizirajte, jer i ja sam već preplavljena sa 100 pitanja, a MM polako počinje okrivljavati naš "no spanking, no punishing" sistem odgoja za sve to.

Moje dijete se već više od mjesec dana ponaša ….. Viče, udara nas, govori nam ružne stvari, plače nekontrolirano i po pola sata toliko da ostane bez zraka. Uglavnom kad nešto nije onako kako je ona zamislila ili kad ju na neki način opomenemo.

Tantrume smo već prolazili jesenas…oni su imali neki uzrok (neko od nas postavljeno ograničenje ili sl.) i oni su se obično manifestirali kao isti ovakav plač i ponekad valjanje po podu. Ali sada…bude i po nekoliko puta na dan…susjedi nas već čudno pogledavaju (živimo u zgradi), valjda misle da zlostavljamo dijete.

Ona ne zna puno ružnih riječi, ali da zna vidim da bi ih rekla…govori bijesno, nekontrolirano sve što zna…da smo zločesti (to je čula u crtiću), da smo ružni, da će nas razderati, razbiti, razrezati, pokidati, da smo bezobrazni (a to je najnovija riječ koju je naučila od starije sestrične)…Dugo sam razmišljala i o riječima razderati, pokidati i razrezati, gdje ih je mogla čuti i to… (ne ide u vrtić) i na kraju sam zaključila da su to njoj poznati izrazi za destrukciju (po potrebi je opominjemo je da ne smije uništavati i povrijeđivati stvari, knjige i sl. – da ih ne kida, ne reže, ne razbija).
Inače, već odavno razgovaramo s njom da udaranje i vikanje nije prihvatljivo ponašanje, a da kad je ljuta to kaže jasno i glasno. To radimo i u ovim slučajevima, a posebno kad ispad završi, ali za sat vremena opet je isto…

Opisat ću vam par situacija da steknete potunu sliku:

Primjer1. Mi u gostima na nekoliko dana kod tete u Zg (bitno zato što ne možemo otići kući). Svi sjedimo za ručkom. Hana namjerno prevrne tanjur juhe. Opomenemo je da to nije lijepo ponašanje za stolom, na što ona počne doslovno urlati , i bacati druge stvari sa stola…obzirom da na svaki naš pokušaj nema smirivanja, uzimam je i odlazim s njom u drugu sobu…pri tome me ona počinje udarati rukama i nogama, štipati i grebati (stvarno bolno) izgovarajući pri tom kroz urlik gore navedeno.

Primjer 2. Jedan dan popne se na stolicu da dohvati staklena vrata na ormaru (bez okvira) i namjerno ih svom snagom lupi zatvarajući i to ponovi (odavno zna da staklo može puknuti i inače to ne radi). MM koji je pokraj nje u sobi (nešto su se igrali) i ponovi joj da to ne radi, jer se vrata mogu razlupati. Ona, na to, još jednom lupi vrata i i ponovo gornji scenarij s udaranjem, ružnim riječima i plačom.

Primjer 3. Tata i Hana slažu kockice, odjednom sve isto…udara tatu, svašta mu govori, plače…tata je uzima i kaže joj da se idu u drugu sobu smiriti i razgovarati o tome što se dogodilo (smatrali smo da trebamo pokušati i taj, nama prihvatljiv, oblik time outa)…uspijevamo kroz sve to nekako shvatiti da je tata složio legaća drukčije od onog što je ona htjela (tata je bio spreman popraviti stvar) …ali udaranje i bješnjenje se nastavlja (tata završava sa ožiljcima)…pokušavamo joj objasniti da to nije prihvatljiv način da izrazi svoju ljutnju, ali ništa…

Primjer 4. Kaže mi da zaustavim DVD, ja zaustavim…i ispad počinje…kroz sve uspijevam shvatiti da ona to ipak nije željela…ostavljam je da ispad sam završi…dolazi do mene i stavlja mi glavu na koljena, ja je uzimam u krilo i zagrlim je nakon čega ponovo počinju verbalne i fizičke grubosti…puštam je na krevet…ne znam šta da radim…

Kao što vidite pokušali smo sve što nam je palo na pamet…ne smatram da je rješenje samo ignorirati svako njeno neprimjereno ponašanje u nadi da će to proći, a da bi izbjegla ovakvu njenu reakciju, a šta onda…dajte još neki prijedlog savjet, jer smo svi na rubu…i mi, a bojim se, i mala mišica jer mislim da ni njoj nije lako.

Još dvije napomene…druge ljude i djecu nikad ne tuče, ne govori ružno i ne napada, a s nama je čak počela grublje, onako nekako zapovjednički, razgovarati i kad nije ljuta.
Nisam objektivna, ne mogu to više sagledati hladne glave…je li to neki novi oblik tantruma, neka "faza" ili što…Ne moram napominjati da svatko tko to vidi sa strane napominje da je razmažena i da smo si sami krivi, zar ne :/ ?

[tridesetri]

poruci u knjizi "moje kompetentno dijete" poglavlje "djeca suradjuju". meni je nedavno puno pomoglo u rjesavanju jedne nase kriticne situacije

[tridesetri]

poruci = prouci

[BHany]

Imam i priočitala i nju i "Ovo sam ja, tko si ti", ali mislila sam da ju barem pokušavam primjeniti...ali ništa, idem ponovo...možda nešto krivo radim.
Iako je moj tekst dug, ne mogu opisati cjelokupnu situaciju, ali nikada joj nismo naređivali...stvarno pokušavamo djelovati sugestivno i afirmativno i stvarno se trudimo da ne budemo kao one prve dvije mame u trgovini...

[SabinaC]

Slično se i Janica ponaša već dva tjedna. Samnom prije toga nije nikada bila gruba, a sada me zna udariti. I ja pokušavam objasniti da je to ružno, ali čini mi se da me ne sluša. Pretpostavljala sam da je to reakcija na to šta je imala gripu pa nije bila vani, ali je moj muž razgovarao sa njenom odgajateljicom i ona kaže da je to faza odrastanja i da je treba upozoravati da je to kako se ponaša ružno. Proći će. Mi smo ponekad (često) očajni, baca igračke, plače, urla, viče, i to svaki put kad mi namjerno ili nenamjerno napravimo nešto što njoj nije po volji. Ja čak mislim da je ona ljuta na mene što neznam šta ona osjeća, misli , kao da osjeća da se odvaja na neki način od mene. Neznam da li sam bila jasna, do sada sam sve njezine potrebe naslućivala, a sad je ona konfuzna i ja ne razumijem.

[Lutonjica]

ja imam dvije hipoteze pa da vidimo:

1. ima li ona jasno postavljene granice, koje god one bile, ili, kad dobro razmislis, imas osjecaj da ste ipak previse popustljivi (AP-ovci znaju upasti u tu zamku)? drzite li se ti i TM istih granica, ili se desi da ste pred njom nesuglasni?

2. ima li ona bilo kakav razlog da se stvarno ljuti na vas? da li vas iz nekog razloga manje vidja? da li je bila bolesna, ili ste ti ili TM bolesni? da li ste jako okupirani necim, ili imate neki problem na bilo kojem podrucju zivota? (ovo ja iz svog iskustva sa zarom, ne znam sto konkretno moze smetati hani, to ti probaj dokuciti)???

ajde mi probaj odgovoriti, pa da vidimo dalje

[BHany]

ja imam dvije hipoteze pa da vidimo:

1. ima li ona jasno postavljene granice, koje god one bile, ili, kad dobro razmislis, imas osjecaj da ste ipak previse popustljivi (AP-ovci znaju upasti u tu zamku)? drzite li se ti i TM istih granica, ili se desi da ste pred njom nesuglasni?

Mislim da granice ima (iako mislim da nisu neki visoki kriteriji)...iako priznajem da smo koji put popustljivi npr. popustim na dva crtića prije spavanja, iako je pravilo jedan, ali isto tako za primjer ne postoji razlog (osim bolesti) da se navečer ne operu zubi ili da se u posjeti uzme u jednu ruku hrpa štapića, a u drugu hrpa čokolade, ili da se smije kidati stvari ili derati knjige itd.
Što se tiče mene i MM dogodilo se dva-tri puta da sam ja smatrala da je on prestrogo reagirao pa sam ja rekla da su za sukob krivi oboje i da bi se oboje trebali ispričati :/
To s granicama sam još uvijek malo konfuzna i često se pitam upravo to, da li ih dovoljno dobro određujemo...

2. ima li ona bilo kakav razlog da se stvarno ljuti na vas? da li vas iz nekog razloga manje vidja? da li je bila bolesna, ili ste ti ili TM bolesni? da li ste jako okupirani necim, ili imate neki problem na bilo kojem podrucju zivota? (ovo ja iz svog iskustva sa zarom, ne znam sto konkretno moze smetati hani, to ti probaj dokuciti)

O ovom sam i ja razmišljala...iako se trudimo da ona sve to puno manje osjeti. Naime, mi smo ponovo krenuli na MPO u Zagreb...kako rekoh, nastojali smo da ona to ne osjeti pa sam ja putovala ujutro i vraćala se navečer...kad sam morala ostati duže...išli smo svi troje (tu je nastupila promjena okoline, navika i rutine), kad smo se vratili doma ona je dobila gripu...sad ja već dva dana kurim...U međuvremenu je kod nas došla njezina sestrična iz ZG-a, pa se rutina opet promjenila...i iako se mi trudimo da se naše odvajanje svede na što manji vremenski period, možda ona to ipak osjeti...na kraju krajeva, osjeti i moje osjećaje, koji su ovih dana fakat svakakvi... zar ne?


Može biti malo prvo, malo drugo :? ha? I što dalje?

[Marna]

Lipa moja BHany, divim ti se na svim finim postupcima. I moja K. je u točno istoj fazi (vršnjakinja tvoje H., tj. rođena je 30. 10. 2003.). Naime, razlozi takvoga ponašanja mogu se podudarati s puno toga što se događa u njenoj okolini (kod nas je situacija da ima malog bracu koji "krade" ljubav i pažnju roditelja, u studenom prošle godine je krenula u vrtić, pa i tamo pobere neke "finte", itd. mogla bih nabrajati), ali po svemu sudeći naše se princeze nalaze u fazi iznimne želje za samostalnošću i to iskazuju i svojim povremenim ispadima (a opet žele i našu pomoć, pažnju-mažnju, itd.). Nisam neka uzor-majka, ali nastojim djelovati smireno i dosljedno, kad god je moguće, ali treba nam svima puuuuuno strpljenja i tolerancije. Ali i mi smo samo ljudi, zar ne? Dakle, ako je moguće, stay 8) !

[MalaSirena]

Prijavljujemo se. :/

Ludi smo i MM i ja... MM je protekla tri tjedna na GO i umjesto da uživamo svo troje ispada da se non-stop mali duri na nas, ljuti, razbacuje igračke kad mu nešto nije pravo, kad ga pitam zašto se tako ponaša kaže da je ljut, ali kad ga pitam zašto je ljut, odgovara sa 'ne znam' (to mu je u zadnje vrijeme odgovor na većinu pitanja)

Danas je bila valjda kulminacija (i to baš kad je današnji dan bio prvi od ohoho njih koji je prošao bez frke i bez našeg ruba živaca popraćenih kaznom :/ ) navečer, potaknuta umorom jer nije spavao, kad se razderao zbog nekog lego-štapića kojeg mu je frendica uzela. Pokušavala sam razriješiti situaciju, ali on se već pogubio, urla, frendica mu vraća štapić, ali ga on baca.... na to bacanje sam alergična i jučer mu je jedan mač završio u smeću jer mi više niti jedna metoda rješavanja tog problema nije pomogla i kažem mu da podigne taj štapić, da nije lijepo bacati igračke. On se baci na pod i duri se, urlajući iz sveg glasa.
Ako ga pokušam primiti onda se ili opusti pa mi isklizne iz ruke ili se ukipi pa ga ne mogu držati, usput me odguruje rukama.

Njime je tad ovladala totalna histerija, urla i ne može se smiriti, svaka sitnica je tad iskra koja potpiruje novi val urlacije - neće se tuširati, nego kupati, ali tak urla da jednostavno ne možemo čekati da se napuni kada. Hoće se prati sam, ali onda nadureno i urlajući stoji i ne pere se (nakon par tih hoću-neću već smo i MM i ja na rubu).

Najviše me izluđuje to njegovo hoću nešto, a kad mi daš onda neću, ali kad povučeš, onda opet hoću i to mi munjevito diže tlak u nebesa. Nemam pojma kak da se postavim.

Imam osjećaj da ovih dana samo sipam kazne i derem se jer ni ja više nisam imuna

Maltene jedva čekam da ponovno krene u vrtić

[Marna]

Sve što je napisala MalaSirena, potpisujem!
Pročitala sam knjigu J. Juula "Vaše kompetentno dijete" i sve mi je jasno "u teoriji", ali u praksi to drukčije izgleda. Pročitala sam i knjigu "Škola roditeljske djelotvornosti" ... razgovaram s tetama u vrtiću, drugim roditeljima koji prolaze ovu fazu. Razumijem potrebu djece da stalno ispituju granice roditeljskoga strpljenja i tolerancije, koliko se mogu "rastegnuti", ali treba stvarno puno, puno strpljenja i samokontrole. Nije jednostavno, imam i ja povremeno "visoke tonove", da ne kažem burni "crescendo" kad K. pretjera sa svojim zahtjevima, ispadima i dr. Nemam neki čudotvorni recept, žao mi je.

[aleksandra70vanja]

Nemam ništa pametno za reć, i mi često ne znamo kako postupiti.
Vanjini ispadi su u manjem obliku, i uglavnom se javljaju kad je ona umorna tako da smo uglavnom mi krivi što to nismo sprječili, ali opet nekada i nama živci budu na granici pucanja.

Mene je zapravo zaintrigiralo ovo

a MM polako počinje okrivljavati naš "no spanking, no punishing" sistem odgoja za sve to.

Kod nas se dogodi da V ima neki ispad, npr. nervozna je, umorna i uzme igrčku i baci je na pod.
MM počne vikati neka digne, ona neće, baci još nešto, on ponovi neka digne, nekoliko puta, ona neće, on uzme i kaže da će onda baciti u smeće, V počne plakati i još više histerizirati. Ja pokušavam smiriti situaciju, reći joj da to nije lijepo, da se stvari ne bacaju, da ih idemo dignuti, ne pali, MM sa druge strane prijeti da će baciti igračku, kažem MM da ne radi tako, da neće ništa postići vikanjem i prijetnjom bacanjem, onda on počne na mene "što bi trebao reći, no no V, i zaprijetiti prstom, pa vidiš da nas ništa ne sluša, to je tvoj način, sve joj se popušta, nema discipline, dobro, onda ti to rješavaj, neka baca, neka razbija..."
I onda se uvređeno makne.
Ja bi pokušala objasniti mu da ja ne opravdavam da baca, ali da nije način bacati igračke u smeće (nije nikada bacio, samo prijetio), da treba s njom razgovarati, objašnjavati, ali se tada do njega ne može, i ja više i ne pokušavam.
Sad je ovo više žaljenje na MM nego na djetetove postupke, ali me zanimalo kako vaši M reagiraju na djetetove ispade.

[maria71]

mi smo dogovorili zajednički kurs i tog se držimo

[Lutonjica]

tocno sam osjecala da je rijec o ovom drugom, i to mi je bas MPO bio u glavi kad sam ti postavila pitanje, totalni gut feeling, ne mogu vjerovati :shock:

tako se i zara ponasala kroz neke kriticne periode moje trudnoce, odnosno ona je uistinu bila ljuta na nas, koliko god se meni cinilo da nema razloga biti ljuta i koliko god ja pokusavala zazmiriti na to. i puno je bolje otkad sam to prihvatila.

dakle, uvjerena sam da je frustrirana, da vas totalno "osjeca", da je ljuta i da se zato tako ponasa.

sutra se dalje javim, sad eto ne stignem vise pisati.

a ti malo kuhaj tu ideju u glavi

[Roza]

I ja se pridružujem klubu! Na rubu sam živaca, jer je odjednom naš dobar odnos s djetetom, poštovanje i slaganje netragom nestalo.
Što umjesto toga imamo? Horor! Dijete koje se znalo samo obući više ne želi ni primiti robicu u ruku. Pljuje, govori ružne riječi (najgora je glupan, sva sreća), baca stvari itd. Granice, koje ni prije nisu bile baš jako stroge, su sada potpuno nestale.
Ja sam na čuvanju trudnoće (poslije MPO-a) i stvarno se pazim. Ne dižem više svoju princezu jer ima 16 kilograma. Ali joj se trudim to nadomjestiti s pokazivanjem ljubavi (verbalno), maženjem, čitanjem priča. Cijeli dan sam doma, ne radim više, puno vremena provodimo zajedno.
Dodatno, više nije u vrtiću, jer ja nisam prebolila vodene kozice, a uostalom sad je i sezona gripe - ne bi baš htjela da dobijemo gripu.

Mene ponekad hvata napad plača na njeno takvo ponašanje (pogotovo kad smo same doma), a ponekad me uhvati takav bijes da se poželim iskaliti na djetetu. Znam da je takvo ponašanje vjerojatno reakcija na novu bebu (iako ljubi trbuh i veseli se prinovi).

Ali kao postupati? Što napraviti?

[Marna]

Draga Roza,
iskreno mogu reći da sam uživala u drugoj trudnoći zajedno s K., ali su mi mjeseci brže prolazili uz nju i sve naše zajedničke aktivnosti. Puno smo pričale o bebi, zajedno smo mazile trbuščić, pratile kako raste ... Tada smo bile 24 sata zajedno, nije išla u vrtić (nije bila ni upisana, nego nakon trećeg rođendana) i u potpunosti sam bila "njezina", da se tako izrazim. Ova faza, o kojoj ovdje raspravljamo, možda po nekim ispadima izgleda negativna, naporna, ali sam kod K. primjetila puno pozitivnih pomaka (puno toga ju zanima, npr. složenije priče, puzle, crteži puni detalja, čak do onih najsitnijih na likovima životinja, osoba, pisanje slova, njihovo prepoznavanje u riječi, napredak u izražavanju, naravno, ne odnosi se na ružne riječi , zanimaju je lutkarske predstave, ima bolju koncentraciju, itd.). Možda sam malo skrenula s teme, ali trebalo bi dati naglasak na te pozitivne stvari. Npr. kad je K. ljuta ili nervozna, otima igračku braci, tada najčešće njenu pažnju usmjerim u smislu "Obećala si mi nacrtati smajlića." ili "Napravimo zajedno robota od lego kocaka" ili "Idemo zajedno plesati/poslušati Ježevu kućicu/dječje pjesmice/pročitati priču" ili djeluje kad uzmem lutku koja se navuče na ruku, pa otvara usta i pita ju "Kaj se ljutiš, Njofra?", pa se ljutnja razbije smijehom, itd. Raspisala sam se, a vjerujem da i vi slično radite s vašom djecom. Sretno!

[BHany]

Evo krenut ću redom…

Moram vam reći da se u svim ovim danima dogodilo koji put da i ja podviknem…čak možda ne toliko što izgubim živce već zbog toga što pomislim da će možda i to prekinuti to nekontrolirano ponašanje. Jednom sam uvela ovaj oblik kazne… uzela sam joj igračku kojom me tukla, i rekla da će za kaznu ta igračka biti kod mene do navečer...(onda se sve nastavilo zbog igračke)…i vikanjem i kažnjavanjem uzimanjem igračke, kao, uostalom, i našim zajedničkim odlaskom u drugu sobu, dalje od izvora frustracije, pokušaj grljenja i držanja u krilu uz objašnjenje da ljutnju treba izražavati na drugi način (otima se toliko da je moram pustiti, pobjegne iz sobe) pokušala sam na neki način prekinuti proces tog ispada i u nadi da će na taj način shvatiti da to ponašanje nije prihvatljivo, ali nije bilo tako…

Jedan od stvari koja me brine da li joj ja/mi svojim ponašanjem šaljemo dobru poruku... da ju volimo, ali da taj način nije prihvatljiv i da se mora naučiti drukčije izražavati, a više od svega da prilikom izražavanja svojih "frustracija" ne smije povrijeđivati druge (verbalni ili fizički). Već sam napisala, teško mi je taj odgojni moment ignorirati i čekati samo da prođe, kako ste rekle, faza, jer mislim (a možda griješim) da ako ne reagiram, ona će tako nastaviti i ubuduće…
E tu trebam vašu pomoć, griješim li, reagirati ili ne reagirati i kako. U tom kontekstu, Marna je spomenula da se iz JJ vidi dobro teorija…ja se ne bih složila, JJ nudi primjere i zaplete situacija, ali ne nudi rješenja…do rješenja mora svako od nas doći, a ja očito ne dolazim do pravih. Za ovo mi je najbolji primjer bio (dok smo bili u dobroj "fazi" i sve se dogovarali): Mi bismo ono što je trebalo napraviti izražavali prema JJ-u sa "ja želim…", a ona bi rekla "ja ne želim" i nastavila raditi svoje…e JJ nije rekao šta dalje, tu se moraš sam snaći…i onda opet slijedi nagovaranje, pregovaranje i ono što je Marna pisala u zadnjem postu "Zabavi, pa vladaj "...je li to uvijek najbolji način?

Također mi je teško ne reagirati na činjenicu da moje dijete (i mi) ima neki problem, a ja ga ne znam riješiti i ne znam mu pomoći, već jedino pametno što sam se uspjela sjetiti je da ju "odgajam" da je udaranje i vikanje ružno! A u svemu tome sam možda uzrok i ja jer ne znam postaviti granicu…i moram priznati da se često, kad imamo kriznu situaciju, preispitujem da nisam previše popustljiva. Da, sad razmišljam o onim Lutonjičinjim pitanjima, a vezano za ono nagovaranje i pregovaranje naprijed…jer da, neke granice postoje, ali svaki naš uspjeh tj. da ona napravi nešto što treba, izgleda kao natezanje, kao kompromis i kao nešto gdje ona nije ni svjesna da je napravila po našem – da li je to popustljivost?

Lutonjice, mislila sam da bi sve ono po brojem 2. mogao biti uzrok, ali mislila sam ipak i da smo trudeći se, izbjegli da se ona ne osjeti u svemu tome zapostavljena…ne razgovaramo puno o tome, nije niti jednu noć morala zaspati bez mene, igramo se i smijemo i dalje…nismo je htjeli ostaviti u te dane dok moramo hodočastiti po Zagrebu kod bake i djedom, jer to ona ne želi…Čak i ova bolest nam je nakon prvih dana temperature omogućila da budemo više skupa (bolovanje) i nekoliko dana smo nas dvije provele baš lijepo i opušteno družeći se…ili je to samo meni tako izgledalo…I evo za 10-tak dana opet krećem u postupak i što sada, kako poboljšati situaciju?

Da, još ću odgovoriti na pitanje o MM. Moj muž nije zakleti AP-ovac, on smatra da beskrajno pregovaranje, dakle, ruši njegov roditeljski autotitet i da bi dijete jednostavno nekad trebalo poslušati njegov "ne" bez rasprave (što kod nas baš i nije slučaj ). Ipak, na moje insistiranje složili smo se da Hanu uglavnom odgajamo razgovorom i primjerom, a ne kažnjavanjem, ali on u kriznim situacijama brže pomisli da taj način nije dobar (jer osjećam da se s njim nije do kraja saživio), brže pada pod utjecaje okoline (čija djeca su sva krasna…idu spavati sama, nemaju ispade, poslušaju kad im se nešto kaže…a svi odgajaju tradicionalno – ma pokušavam mu objasniti i da su djeca različita i da to mogu biti samo slike za javnost, ali…). Nadalje, nekad mi se čini da nema taj feeling s Hanom, pa odreže "ne" bez objašnjenja iz čega začas nastane sukob. I on je zagovornik nekog oblika kazne (da i on se jednom zaprijetio bacanjem igračaka – ne znam samo otkud im to dođe), ali za sada djelujemo po mom (iako znamo imati rasprave o tome, kad smo sami). I da, i on kad stvari izmaknu kontroli kaže…eto, onda ti to riješi kad ti znaš najbolje, ja to ne bi tako…i makne se. Da, i da se vratim na JJ-a, on mu nije sjeo upravo zato što samo započinje konverzaciju s djetetom, a ne kaže ti kako dalje kad ona ne ide idealno (tvrdi da je za njega to slično kao reklame za bore prije i poslije i da nikad nije poslije tako idealno kako se prikazuje).

[Lutonjica]

Bhany, ja cak ne mislim da se ona osjeca toliko zapostavljeno, vec da prvenstveno reagira na to kako se vi osjecate (a pretpostavljam da ste mozda zabrinuti, frustrirani, nervozniji, kraceg fitilja...)
i onda se to vrti ukrug:
ti si lose, ona to "prima" svojim antenicama i podivlja, pa si ti od toga jos losije, a ona je jos gora...i tako to kulminira u jednu nemogucu situaciju.
u kojoj jos onda i TM pred njom preispituje vas odgoj (recimo izdere se "ne", onda ga ti pogledas, ili cak nesto kazes, onda on odbrusi "rjesavaj onda ti situaciju kad znas bolje...")

btw, sve mi je to poznato...

marna, problem koji roza ima nije samo eventualna ljubomora na bebu u busi, vec je glavna stvar u tome da roza mora mirovati i da se malenoj cijeli raspored poremetio, plus sto ne dobiva od mame sve ono sto je navikla. i ja sam u slicnoj situaciji, takodjer na mirovanju u pocetku trudnoce, a i sada pred kraj. i mogu ja zaru grliti i ljubiti i maziti i pricati joj price, ali ju nisam 9 mjeseci nosila na rukama - a njoj je to uzasno vazno, da se stisne uz mene i da ju npr. ujutro prenesem iz kreveta u dnevnu sobu. i samo zica sve zive oko sebe da ju nose i skoro svih 9 mjeseci nisam s njom divljala, nisam skakala, nisam plesala... i ovih zadnji par tjedana ne mogu cak ni s njom van, niti u park niti u setnju. i njoj to uzasno uzasno fali i ja joj to ne mogu nadomjestiti time sto se cvrsto zagrlimo u krevetu i pricamo price - to njoj nije isto i gotovo.

[BHany]

Da Lutonjice , to je prihvatljivo objašnjenje i malo me smiruje, ali opet, brine me, kako se izvući iz toga?

vec je glavna stvar u tome da roza mora mirovati i da se malenoj cijeli raspored poremetio, plus sto ne dobiva od mame sve ono sto je navikla. i ja sam u slicnoj situaciji, takodjer na mirovanju u pocetku trudnoce, a i sada pred kraj. i mogu ja zaru grliti i ljubiti i maziti i pricati joj price, ali ju nisam 9 mjeseci nosila na rukama - a njoj je to uzasno vazno, da se stisne uz mene i da ju npr. ujutro prenesem iz kreveta u dnevnu sobu. i samo zica sve zive oko sebe da ju nose i skoro svih 9 mjeseci nisam s njom divljala, nisam skakala, nisam plesala... i ovih zadnji par tjedana ne mogu cak ni s njom van, niti u park niti u setnju. i njoj to uzasno uzasno fali i ja joj to ne mogu nadomjestiti time sto se cvrsto zagrlimo u krevetu i pricamo price - to njoj nije isto i gotovo.

Joj, a kak se tek ovog bojim jer ću morati i ja kao i Roza, a kod nas je isto ovako s nošenjem... I iako si trudnoću želim iznad svega, ali ovog sam već sada svjesna i već vidim kako će to, ako se dogodi, još produbiti problem.

[Ivke]

BHany čini mi se da ipak Hana reagira na stvari koje se vama događaju u životu, pretpostavljam da MPO u tebi emocionalno uzdiže buru kojekakvih osjećaja i ma koliko se trudila da joj se prikažeš mirna ona te jednostavno osjeti.
Sjećam se svojih PMS ova u kojima sam se čudila što se to događa s mojim djetetom a tek kasnije shvatila da je osjetio moje amplitude mada ih nisam pokazivala.
Uzburkalo nam se i kada se Jakov rodio, unatoč tome što sam Marku posvećivala puno pažnje, osjetio je da se nešto promijenilo i reagirao dosta burno, ali je nakon nekog vremena i puno mog strpljenja to sve prihvatio.
Kažu da kada teško prolazimo kroz nešto, najviše učimo.

[Marna]

Lutonjice, Roza, pročitala sam vaše postove još jednom. Žao mi je i znam da malene princeze u svojim dječjim dušicama teško proživljavaju činjenicu da ih mame ne smiju nositi u svom naručju zbog mirovanja u trudnoći. K. sam, srećom, mogla nositi tijekom cijele trudnoće (liječnik me puno puta upozoravao!), ali posljednjih mjesec dana to mi je uisitnu bilo fizički naporno, a ona je samo podizala ručice i tražila s onim dragim glasićem: "Uzmi me, mama.", a ja bih

[Lutonjica]

evo mene s nastavkom 8)

ti si lose, ona to "prima" svojim antenicama i podivlja, pa si ti od toga jos losije, a ona je jos gora...i tako to kulminira u jednu nemogucu situaciju

kod nas je to kulminiralo u moj zivcani slom - pravi, ne onaj "jako sam pozvizdila i razbila par tanjura", nego dvotjedno stanje ucestalih napada panike, perioda depresije, nemocnosti, nezainteresiranosti, ne izlazenja iz kuce...
ovo ti pisem ne da te uplasim, nego cisto da vidis do kuda to moze dovesti.
(mozes misliti kako je zara NA TO reagirala )

e sad, kod nas se stanje popravilo tek kad sam ja potakla klik u MOJOJ glavi na pozitivu, opustenost i optimizam. znaci, ne da sam pred njom pokusavala biti dobro, a u stvari nisam bila dobro, jer klinci to tako dobro osjete i to nema nikakvog smisla, nego sam radila na sebi kako bih postigla da se uistinu psihicki osjecam dobro i zadovoljno.
i one sekunde kad sam ja zabrijala na pozitivan film, zara se okrenula za 180 stupnjeva u ponasanju i postala ono veselo, sretno, razumno i lako dogovorljivo dijete od prije. kao da si je dotakao carobnim stapicem. i situacija je ostala takva do dan-danas.

ovo drugo sto te muci (mirovanje, nosenje) ces puuuno lakse rjesavati, a i hana ce ga puuuno lakse prihvatiti, ako ste u tom pozitivnom filmu. zara sada je ponekad malo nezadovoljna ili tuzna zbog toga, ali nista drasticno, i nema nikakve ispade (mislim, zna mi isplaziti jezik ako nesto nece i slicno, ali u usporedbi s pravim ispadima, znas da to nije nista).
i nju jako drzi cinjenica da kad rodim, da cu je opet moci nositi, i da cu opet moci s njom divljati, i da ce mi opet moci skakati po ledjima - uistinu se toga drzi kao za posljednju slamku i to joj puno pomaze.

[Lutonjica]

e da, i koliko god se ja trudila, nisam uspjela kod zare stvoriti neku pozitivnu povezanost s bebom :/ mislim da ju prejako povezuje sa svim tim losim stvarima u zadnjih 9 mjeseci (moje mucnine, pa mirovanje, pa z.slom, pa opet mirovanje, pa nekoliko odlazaka na hitnu zbog tlaka, krvarenja,...)
beba joj je jednostavno na ignore.
kad ju netko pita o bebi, ne reagira. ne zeli dirati moj trbuh, ne zeli gledati moj trbuh, ne zeli sa mnom o tome razgovarati. ne zeli slusati price o mamama i bebama...
ja sam to prihvatila kao njeno pravo, razumijem ju u potpunosti, i nista ne forsiram.
ipak, kako je moram pripremiti na svoj odlazak u rodiliste i na to kako ce stvari izgledati kad dodjemo doma, uzmem recimo mamu zebru i bebu zebru (zara jako brije na zivotinje i ima oko 100 figurica) i onda mama zebra objasnjava maloj zebri situaciju, kao da zare nema u sobi. i to zara prihvaca, odnosno poslusa sve sto govorim. u pocetku mi se cinilo da uopce ne slusa, da se namjerno zablokira, ali vec sam ju par puta uhvatila u igri u kojoj je neka zivotinja trudna, pa ide u rodiliste i slicno - znaci, doprlo je do nje.

ako vam se to desi, stvarno savjetujem da se ne zivcirate i ne budete tuzne. vec cemo im mi pomoci da izgrade odnos kad se bebe rode

iako, moram priznati da se u zadnje vrijeme pojacano igra da nosi bebu u busi, pa mi pokazuje kako se mice, pa onda rodi malu bebu i nosa je po stanu, hrani je, presvlaci.... a to se nikad prije nije igrala, jer nije tip djeteta koji se igra s lutkama.

[MalaSirena]

Hmmm... s obzirom da jedina od vas na ovom topicu nisam trudna, a imamo slične obrasce ponašanje djece, ne bih rekla da je uzrok tom ponašanju ta trudnoća i promjene do kojih je došlo zbog nje, nego je to jedan od okidača, a potrefilo se s nekom razvojnom fazom :?

Nakon jučerašnje katastrofe navečer MM i ja smo dugo razgovarali i pokušavali dokučiti zbog čega se on tako ponaša i nismo došli ni do kakvog rješenja... osjećamo se kao da smo došli do zida, a ne možemo naći vrata za dalje. Prije bih uvijek na forumu našla neke ideje, neke bi mi sinule same i nekako smo hendlali situaciju, ali sad stvarno nemam nikakvih ideja.
:?

[Lutonjica]

nego je to jedan od okidača,

onda moras naci vas okidac.

ja to kod zare i dalje ne smatram razvojnom fazom, obzirom da postoji jasan uzrok i pocetak takvog ponasanja, te jasno rjesenje i kraj takvog ponasanja.

evo citam sad opet tvoju situaciju i ono sto bih ja rekla: stvar je u GO i u tome da ste skupa. kod vecine djece veliki dio GO je takav, jer sad ste konacno svi skupa, i mama i tata, i nema vrtica, i nema one rutine u kojoj dijete nema vremena ni situacije izbaciti iz sebe sve sto se nagomilalo.
pa je sad slobodan izbaciti iz sebe sve frustracije.
a mozda je i ljut, jer vidi da ipak postoje periodi kad mozete biti svi skupa stalno doma i zajedno, i ne kuzi zasto se onda ipak mora ici na posao i u vrtic.

eto, just my 2 cents.

ali ako te "faza" vise zadovoljava, be my guest

[BHany]

nego dvotjedno stanje ucestalih napada panike, perioda depresije, nemocnosti, nezainteresiranosti, ne izlazenja iz kuce...
ovo ti pisem ne da te uplasim, nego cisto da vidis do kuda to moze dovesti.
(mozes misliti kako je zara NA TO reagirala )

Lutonjice tako mi je žao zbog toga što ste prošle…i ti i Zara.

e sad, kod nas se stanje popravilo tek kad sam ja potakla klik u MOJOJ glavi na pozitivu, opustenost i optimizam. znaci, ne da sam pred njom pokusavala biti dobro, a u stvari nisam bila dobro,

Znaš što, ovo je dobar savjet, ali ja si baš i ne mogu pomoći…toliko me to frustrira, ne sam postupak…njega prihvaćam kao i svaki drugi postupak liječenja koji zahtjeva određenu terapiju… koliko putovanja, mrcvarenja, razdvajanje od Hane, trčanja kući, boravka po tuđim stanovima…jednostavno to me ubi…i nikako ne vidim kako da o tome počnem misliti pozitivno…jedino me tješi da će proći i da nakon 10-tak dana mrcvarenja ponovo dolazimo kući u naše gnijezdo i možemo nastaviti našu normalu (pogotovo je Hana vezana za naš stan, svoj prostor i rutinu).
Ali to što ja to znam, ne pomaže puno Hani, jer ona ne zna i ne može shvatiti da će, i kad će to izvanredno stanje prestati...ako je, dakle, baš to uzrok…ostavljam ipak malu mogućnost da je uzrok negdje drugdje i da ga ovdje još nismo detektirali.

Hmmm... s obzirom da jedina od vas na ovom topicu nisam trudna, a imamo slične obrasce ponašanje djece, ne bih rekla da je uzrok tom ponašanju ta trudnoća i promjene do kojih je došlo zbog nje, nego je to jedan od okidača, a potrefilo se s nekom razvojnom fazom :?

Nakon jučerašnje katastrofe navečer MM i ja smo dugo razgovarali i pokušavali dokučiti zbog čega se on tako ponaša i nismo došli ni do kakvog rješenja... osjećamo se kao da smo došli do zida, a ne možemo naći vrata za dalje. Prije bih uvijek na forumu našla neke ideje, neke bi mi sinule same i nekako smo hendlali situaciju, ali sad stvarno nemam nikakvih ideja.
:?

Mala sireno, ni ja nisam trudna…ali mislim da je ono što su cure htjele reći (a to i ja mislim), da uzrok negdje postoji, da se "faza" ne manifestira sama po sebi već ju nešto potakne…samo treba otkriti što je to i, naravno pitanje, je da li je to rješivo…i drugo…da li mi kao roditelji radimo negdje grešku, a također ju ne možemo otkriti.

Ivke !

[BHany]

I još ovo...
Na kraju, bez obzira na okidač, kako kaže Mala sirena, i na činjenicu da moramo raditi na anuliranju uzroka svega...i dalje nismo zaključile što je najbolji modus ponašanja nas roditelja dok to sve traje...da čujem vaše prijedloge...
...ignoriranje, odnosno puštanje da ispad prođe,
...objašnjavanje da takvo ponašanje nije uredu i da postoje drugi načini izražavanja (u vrijeme trajanja ispada ili poslije?)
...podviknuti, kazniti na neki način, organizirati neku vrstu time outa,
...zagrliti i maziti bez obzira što se opire tome,
...nešto deseto,
...sve po malo ili nešto od toga, ovisno o situaciji?

[MalaSirena]

I još ovo...
Na kraju, bez obzira na okidač, kako kaže Mala sirena, i na činjenicu da moramo raditi na anuliranju uzroka svega...i dalje nismo zaključile što je najbolji modus ponašanja nas roditelja dok to sve traje...da čujem vaše prijedloge...
...ignoriranje, odnosno puštanje da ispad prođe,
...objašnjavanje da takvo ponašanje nije uredu i da postoje drugi načini izražavanja (u vrijeme trajanja ispada ili poslije?)
...podviknuti, kazniti na neki način, organizirati neku vrstu time outa,
...zagrliti i maziti bez obzira što se opire tome,
...nešto deseto,
...sve po malo ili nešto od toga, ovisno o situaciji?

Ništa od ovog kod nas nije palilo, zato sam i očajna. Mislim da je jedan od preduvjeta za nekakvo rješenje ostati smiren i ne poživčaniti (što je u tim situacijama jako, jako, jako, jako teško).

Danas smo imali blažu frku - kad se oblačio, nije mogao preokrenuti hlače pa ih je bacio na pod. Onda mi se došao 'pohvaliti' kako ih je bacio na pod (valjda je očekivao da ću ja šiznuti ili što :? ). Pitala sam ga želi li da mu pomognem i da mu pokažem kako se to radi jer mu se hlače neće preokrenuti same zato što ih je bacio, ali mi je donio hlače i rekao da me neće gledati i da neće da mu pokažem. Ja sam preokrenula hlače i stavila ih sa strane i nešto drugo pričala s njim pa sam mu ih neprimjetno podmetnula, on se obukao i sve pet.

(samo da napomenem, to je bilo netom što sam se ja probudila, još nisam baš niti k sebi došla)

Obično sam reagirala tako da bih mu rekla da se stvari ne bacaju na pod kad je ljut i probala ga zagrliti i pričati s njim o tome, ali bi onda počeo s odguravanjem, naritavanjem odjeće/igračke/nečeg. U biti, skužila sam da rijetko kad u takvim situacijama pali zagrljaj, a kazna i vikanje još pogoršava (neki put sam vikala jer sam pošizila pa se nisam mogla kontrolirati , a neki put čisto zato da probam hoće li možda to utjecati na prekid njegove histerije...

[Lutonjica]

ovisi o situaciji, s tim da ne bih preporucila ignoriranje i kaznjavanje/ vikanje. ovo ostalo sve moze.

ja sam samo sve vise ludila, i sve vise vikala, pa ignorirala, pa vikala... ali nisam vise imala zivaca za nista drugo zato sam i pukla na kraju, nisam vise prepoznavala zaru, a nisam vise prepoznavala ni sebe

pa je glavni savjet : skulirat se, smirit se, a onda rjesavat... razgovor, zagrljaj, objasnjavanje, sto god.

i obavezno raditi na sebi

[stray_cat]

ja tantrume ne ignoriram, pokusavam ga drzati i grliti

koliko sam skuzila jaci su kad je umoran

[Paula]

Ja sam shvatila sljedeće:
1. objašnjavanje nema učinka - što više riječi gubi se nit.
2. najbolje je da se sama smiri bez ičije asistencije

Sada to kod nas izgleda ovako.
Npr. Paula iz čista mira lupi tatu nogom ili rukom:
Tata kaže Paula to me boli nemoj me udarati. Nakon što to Paula ponovi tata joj kaže: žalostan sam jer si me povrijedila i zato sada nemožeš biti tu s nama. Odvede je u spavaću sobu posjedne u krevet te kaže. Razmisli o tome što si mi napravila i kad se smiriš možeš ponovo doći k meni. Izlazi iz sobe i zatvara vrata (u početku su rata bila otvorena). I stvar funkcionira bez galame ili batina.
Prvo vrijeme je izlazila još dok je cvilila ali smo je uporno vračali i sada izađe kad više ne plaće i kaže: smislila sam neću te više tući - nakon toga nastave igru ili već neku aktivnost kojom su se bavili

[sorciere]

ja sam jednostavno dreknula (na pokušaje takvog ponašanja). i nije joj palo na pamet nastaviti. bila je dovoljna moja ljuta faca, urlik i "strogi prst".

uz to sam joj objasnila da ju mama voli najviše na svijetu - i kada viče, i kad se ljuti. i ona je to prihvatila. nakon dreke mi je obavezno došla u zagrljaj (da to potvrdi ) - i u tom zagrljaju smo razgovarali ovako kao što i svi vi razgovarate. samo što se takvo ponašanje nije ponavljalo. nakon par ponovljenih "visokih tonova" - bio je dovoljan i moj prst. nikad ju nisam udarila.

smatram se AP mamom, iako taj termin u moje vrijeme nije bio poznat.

[Lutonjica]

ovo je kazna. i to jako okrutna kazna. i dresiranje djeteta.
sto god zara ucinila, nikad je fizicki niti psihicki ne udaljavam od sebe jer mislim da je to prestrasno i da salje poruku "ne volim te/ ne zelim te/ ne prihvacam te kad si takva"

i djeca nikad ne lupaju iz cistog mira i bez ikakvog razloga, u to sam sigurna i u to sam se u hiljadu situacija osvjedocila. samo sto roditelji ne vide te razloge. ili ih vide, ali ih ne prihvacaju kao opravdane razloge.

[Lutonjica]

moj post se odnosi na paulin

[Luna Rocco]

Lutonjice, ne bih se baš složila. Sama ne bih primjenila navedeno rješenje, ali postoji razlika između "ne volim te dok si ovakva" i "ne prihvaćam ovakvo ponašanje". BHany je napisala da je malena u više navrata ozlijedila tatu - ja to nikad ne bih tolerirala i ponudila nakon toga zagrljaj. :/

[Luna Rocco]

Ancica je to jednom super pisala - o rečenici tipa "Ovako se u našoj obitelji ne ponaša". Dakle, ako roditelj ne udara dijete, ni dijete ne smije udariti roditelja i kraj priče. Ima pravo biti ljuto, tužno, uvrijeđeno, ali ne i udarati. Ja oko toga ne mislim puno pregovarati i filozofirati.

[Paula]

Upravo tako. Sve se smije ali udarati ne - za to nema opravdanja. Ona mora znati da to druge boli i da nasilje nije rješenje. Mi joj uvijek i u svakom trenutku dajemo do znanja da je volimo i kad se vrati k nama to je njezin izbor i u tom je trenutku uvijek primamo u naručje. Kad ide u sobu to je uvijek njezin kutak za razmišljanje i uvijek ima izbor - nemora ostati može doći isti trenutak iza mene ali je uvjet nema udaranja. Čak i sama traži da joj zatvorim vrata, plaće 3 min i već je vani vidno smirena.
Mislim da je to najmanje nasilna metoda - jednostavno nesmijem dozvoliti niti tolerirati udaranja - ne zbog mene već zbog druge djece s kojima boravi 6 sati u danu.
Uvjek joj govorimo da nam kaže što ju smeta, ljuti i frustrira i puno razgovaramo ali uvijek u fazama kad je smirena. Kad šizi razgovor nema učinka.

Nikada odlazak u sobu nije doživljavala kao kaznu i to se točno vidi u njenom ponašanju.

[Deaedi]

ovo je kazna. i to jako okrutna kazna. i dresiranje djeteta.
sto god zara ucinila, nikad je fizicki niti psihicki ne udaljavam od sebe jer mislim da je to prestrasno i da salje poruku "ne volim te/ ne zelim te/ ne prihvacam te kad si takva".

Slazem se s ovim. Kada H ima "ispade" - za sada hvala bogu, stvarno rijetko, ja je samo grlim i ljubim.

i djeca nikad ne lupaju iz cistog mira i bez ikakvog razloga, u to sam sigurna i u to sam se u hiljadu situacija osvjedocila. samo sto roditelji ne vide te razloge. ili ih vide, ali ih ne prihvacaju kao opravdane razloge.

Da...Ja vec znam da kada je H umorna, nenaspavana, ili npr. pre-nadrazena podrazajima (npr.gosti) da ce doci do neke scene. No, stvar je u tome da za odraslog covjeka nije u redu da npr. udara zato sto je umoran, a dijete ne zna zasto se tako osjeca, pa reagira agresivno. No, do sada je kod nas za scenu uvijek bio razlog - u nama. Npr. nismo dobro procijenili odredjenu situaciju kojoj smo je izlozili.

[Luna Rocco]

Zanima me što mislite o metodi kanaliziranja odnosno transfera agresije o kojoj sam razmišljala - nabaviti djetetu (3+ godina, naravno) malu boks vreću da u krajnjoj liniji može i fizički izbaciti iz sebe ljutnju, ali ne na živom biću? Ili fora s jastucima? Dakle, da može udarati, ali u predmet koji namijeniš u tu svrhu, kako vam se to čini?

[Luna Rocco]

Daedi, ni ja dijete od dvije godine ne bih udaljila jer mislim da ono ne razumije točno zašto ne smije udarati, no dijete od 3,5 godine to može shvatiti. Mislim da se metode mijenjaju kako dijete raste. Ja (zasad) ne koristim čak ni riječ "ne" jer mi se čini kako bih ga u ovoj fazi dok istražuje svijet njome samo frustrirala i ograničavala - radije ga mičem od neželjene stvari ili skrećem pažnju. Uz to mu dopuštam sve što nije opasno (dakle i zmazano i tehniku i sve, samo ne opasne stvari). No, s 3 ili 4 godine će sigurno postojati stvari koje će biti "ne".

Isto tako, mislim da nije isto kad npr. tromjesečno dijete plače i kad trogodišnje dijete plačem izbacuje ljutnju i frustraciju iz sebe.

[Luna Rocco]

Daedi

Nikad ti neću ispravno napisati nick. sama sebi.

[maria71]

to moj radi sam od sebe

kad je ljut,kaže da je ljut i onda trči po kući

i dere se ko monika seleš onako ko da ima jako tešku stolicu za izbaciti

kad se ispuca onda je sve ok

ja se prvi put zgranula,al kad sam malo promislila bolje je tako

nego da me mlati ili razbija itd

i još nešto

poslije te trke ,sam pospremi sve što je razbacao

[stray_cat]

Ancica je to jednom super pisala - o rečenici tipa "Ovako se u našoj obitelji ne ponaša". Dakle, ako roditelj ne udara dijete, ni dijete ne smije udariti roditelja i kraj priče. Ima pravo biti ljuto, tužno, uvrijeđeno, ali ne i udarati. Ja oko toga ne mislim puno pregovarati i filozofirati.

pa otkrij tajnu nama koji se sa tim borimo kako ces to izvesti

ono sto nam je ponudila strucna literatura kao objasnjejne da klinci lupaju, grizu, bacaju predmete i imaju tantrume kad nam na drugi nacin ne mogu reci da im nesto nije ok

tantrume objasnjavaju kao ispade bijesa kad se suoce sa nekom novom emocijom, znaci moze ih u to ufurati i tuga, i bijes

ja sam jos sa psima dosla do toga da ne idem tamo di nam ne odgovara, tako da sad ni sa malim jednostavno ne idem tamo di ce mu bit dosadno ili se od njega ocekuje da sjedi ko bubica i cmrlji dok odrasni drobe ni o cemu, a mozes si mislit kak je to veselo klincima. meni je on prioritet, i nema te familije i drustvene obaveze koja mi je ispred njega

[sorciere]

Daedi

Nikad ti neću ispravno napisati nick. sama sebi.

pridružujem se... samo, ja stalno mislim na dae-do - a to je marka sportske opreme, tj. i fokusera (onih jastuka po kojima se lupa)

[Luna Rocco]

meni je on prioritet, i nema te familije i drustvene obaveze koja mi je ispred njega

Pa ovo se podrazumijeva. :?

I meni je totalno deplasirano kad roditelj očekuje od djeteta da bude mirno i super na kavi ili u gostima ili što ja znam. Ali BHany nije opisivala takvu situaciju. Navela je, npr. primjer gdje malena s tatom slaže kockice (ili tako nešto), znači, tata se bavi njome, i odjednom nešto nije po njenom i ona ga udari i ozlijedi. Skroz drugi kontekst od ovog što ti navodiš, a oko čega se apsolutno slažem s tobom.

[Luna Rocco]

Moja konkretna opaska odnosila se na sljedeće:

Tata i Hana slažu kockice, odjednom sve isto…udara tatu, svašta mu govori, plače…tata je uzima i kaže joj da se idu u drugu sobu smiriti i razgovarati o tome što se dogodilo (smatrali smo da trebamo pokušati i taj, nama prihvatljiv, oblik time outa)…uspijevamo kroz sve to nekako shvatiti da je tata složio legaća drukčije od onog što je ona htjela (tata je bio spreman popraviti stvar) …ali udaranje i bješnjenje se nastavlja (tata završava sa ožiljcima)…pokušavamo joj objasniti da to nije prihvatljiv način da izrazi svoju ljutnju, ali ništa…

Znači, Hana udara, oni pregovaraju. No go.

[Deaedi]

Daedi

Nikad ti neću ispravno napisati nick. sama sebi.

pridružujem se... samo, ja stalno mislim na dae-do - a to je marka sportske opreme, tj. i fokusera (onih jastuka po kojima se lupa)

A kaj da radim, prekasno je da trazim promjenu nicka: jedino da ga promjenim u daedi, kad me ionako pola foruma tako zove .

(deaedi: to su ustvari 2 nicka, dvije osobe, kaj ne kuzite, podvojena sam licnost: nekad pise dea, nekad edi ha ha ha)

Inace, da se vratimo na temu: naravno da je dijete od 2g premalo za time-out. No, cini mi se da je sada vrijeme da postavim neke "standarde" postupanja kod takvih ispada, zar ne? Inace cu sa H 3g tu plakati :/ .
Odnosno, citam ova iskustva ovdje i kada mi se cini da bi situacija mogla eskalirati u neke slicne ovdje opisanima (ili drugdje na forumu), nastojim primjeniti pokoji savjet.

Da li govorim H ne? Luna Rocco: Cini mi se da u zadnje vrijeme sve vise i vise: npr. danas: ne dirati drek od psa, fuj fuj, ne ne ne ne ne dok nisam dotrcala tih 10 koraka, vec je bilo gotovo...ne trcati po restoranu, ne ne ne cekaj cekaj...ne, ne, ne ne mozes van iz autosjedalice, nismo jos stigli...ne bacati vodu van iz kade, ne ne ne..ne pljuvati hranu na stol, reci mami kad neces...ne ne ne...itd itd...Uz sve to ide i obajnjenje, i to i po 10x ali opet puno puta kazem NE

[sorciere]

ja sam se počela kontrolirati u upotrebi negacija, kad me vlastito dijete zvalo:

mama-mama-ne-ne ...



(i to je još išlo onak naglašeno / nenaglašeno: MAMA-mama-ne-NE! :? )

[Roko_mama]

Ja ću samo poslat jednu veliku pusu Lutonjici jer sam kroz njene postove skužila razloge Rokovog istog ovakvog ponašanja

[Lutonjica]

Lutonjice, ne bih se baš složila. Sama ne bih primjenila navedeno rješenje, ali postoji razlika između "ne volim te dok si ovakva" i "ne prihvaćam ovakvo ponašanje". BHany je napisala da je malena u više navrata ozlijedila tatu - ja to nikad ne bih tolerirala i ponudila nakon toga zagrljaj. :/

gdje sam napisala da bih ponudila zagrljaj?
rekla sam da ju ne bih fizicki niti psihicki udaljila od sebe.

i ne stignem sad puno pisati jer mi je zara doma bolesna, ali - ja ne dozvoljavam da nas ona tuce, medjutim, SVAKI PUT kad nas udari iza toga postoji neki razlog, koliko god on nevidljiv bio, i ja pokusavam shvatiti taj razlog i djelovati na njega, plus objasnjavanje da ne treba udarati nego da pokusa rijecima izraziti sto ju muci. ma Deaedi je to super opisala negdje gore.

inace, time-out opcenito je metoda koja meni ne odgovara i necu je nikada koristiti jer mi je, kao sto rekoh, okrutna i ne mogu promijeniti to svoje misljenje zapravo, koristim je na sebi, ne na djetetu.

i Roko_mami.

[Paula]

Kod nas je najveći problem spavanje. Popodne ne želi spavati a cendrava je jer je umorna. Prisiljavati je nebi trebalo a sam je sebi teška kad je umorna. Nakraju ipak zaspe ali prekasno pa si još smrda i noćno spavanje