Opet ispadi...pomozite!

[BHany]

Evo mene nakon cijelog vikenda...pa da se prijavim...

Prvo ću se vezati na vašu raspravu:

Lutonjice, ne bih se baš složila. Sama ne bih primjenila navedeno rješenje, ali postoji razlika između "ne volim te dok si ovakva" i "ne prihvaćam ovakvo ponašanje". BHany je napisala da je malena u više navrata ozlijedila tatu - ja to nikad ne bih tolerirala i ponudila nakon toga zagrljaj. :/

Već sam napisala da kako ni meni to nije prihvatljivo "teško mi je taj odgojni moment ignorirati i čekati samo da prođe, kako ste rekle, faza, jer mislim (a možda griješim) da ako ne reagiram, ona će tako nastaviti i ubuduće… "

S druge strane... i s ovim se slažem:

[inace, time-out opcenito je metoda koja meni ne odgovara i necu je nikada koristiti jer mi je, kao sto rekoh, okrutna i ne mogu promijeniti to svoje misljenje zapravo, koristim je na sebi, ne na djetetu.

S ovim se slažem, ni meni ne sjeda metoda.

...i ja smatram da kazne tipa izoliranja djeteta nisu ispravne (time out smo pokušali tako da svi sudionici čina idu u drugu sobu na smirivanje) i razgovor, a sa NE i objašnjenjem reagiramo svaki puta...

Zato me konkretno zanima kako mislite da se može provesti ovo:

Ancica je to jednom super pisala - o rečenici tipa "Ovako se u našoj obitelji ne ponaša". Dakle, ako roditelj ne udara dijete, ni dijete ne smije udariti roditelja i kraj priče. Ima pravo biti ljuto, tužno, uvrijeđeno, ali ne i udarati. Ja oko toga ne mislim puno pregovarati i filozofirati.

...odnosno ovo:

Znači, Hana udara, oni pregovaraju. No go.

I da Luna Rocco...ja sam pokušala ponuditi i jastuk za kanaliziranje agresije. U trenutku kad sam joj to predlagala nije bila krizna situacija i to joj se činilo jako simpatično, ali kad je ponovo došla kriza, jastuk ju uopće nije zanimao i opet se sve svelo na ono prije...


Ali željela bih vam ispričati i naš napredak od ovog vikenda. Nakon noćne situacije u kojoj me probudila da mora ići piškiti...ja sam je uz umirujuće riječi htjela izvaditi iz krevetića (kao što to uvijek radim jer spava u vreći)...ona je sjela u krevetu i ispad je počeo...Neću, neću, pusti me, zločesta i udaranje nogama...Prva stvar ujutro je bio razgovor...naravno složila se da to nije bilo uredu i rekla...zamislite...Mama, ti me upozori prije nego ja počnem...I stvarno od subote ujutro do jučer navečer, čim bi se ona bacila na pod ja sam rekla...Hana, upozoravam, ajmo to mirno...I upalilo je...Istina ne znam dokle će, ali eto...

Ali sad me muči druga stvar...zapravo očajna sam mama sa seoparacijskom krizom i dodatnim strahom da će sve biti gore...jer...zbog nekih okolnosti koje su se dogodile tijekom vikenda Hanu ovaj tjedan nije imao tko čuvati i morala sam je ostaviti kod djeda i bake...jednostavno nismo imali izbora...Ustvari izbor je bio i ona je između mogućnosti da je svako jutro vozimo sveki i dolazimo po nju poslije posla ili da ostane kod mojih (u drugom su gradu) nekoliko dana izabrala ovo drugo, uz opasku da će radije ostati kod njih nego ići kod druge bake makar i na pola dana.

Očajna sam..prvi put će biti da večeras spavamo bez nje i ona bez nas...otkida se od nas. Naime, nakon što je prvo rekla da neće ostati, predomislila se, i uz gore navedeno dodala...Ne želim da ti ideš, ali znam da moraš i ostat ću ovdje.

Ali mene je dodatno strah...kud baš sad u ovoj situaciji...hoće li se dodatno osjetiti odbačeno, hoće li se vratiti pod još većim stresom i hoće li sve biti još gore, a za par dana (najkasnije u slijedeći ponedjeljak) opet krećem za Zagreb. Čini mi se da sam u zatvorenom krugu iz kojeg nema izlaza...