Citiraj Lutonjica prvotno napisa
ovisi o situaciji, s tim da ne bih preporucila ignoriranje i kaznjavanje/ vikanje. ovo ostalo sve moze.

ja sam samo sve vise ludila, i sve vise vikala, pa ignorirala, pa vikala... ali nisam vise imala zivaca za nista drugo zato sam i pukla na kraju, nisam vise prepoznavala zaru, a nisam vise prepoznavala ni sebe

pa je glavni savjet : skulirat se, smirit se, a onda rjesavat... razgovor, zagrljaj, objasnjavanje, sto god.

i obavezno raditi na sebi
Potpisujem sve navedeno, sve je vidjeno, dozivljeno (i prozivljeno) u nasem slucaju sa Vedranom,a uskoro nas ceka sa Zrinkom.
Tu negdje oko 2,5 - 4 godine (a vidim da su vam svima klinci tu negdje) ocito dolazi ta faza o kojoj je Lutonjica vec pisala ... s time ne mislim da je "faza" za sve kriva, vec je ocito u toj fazi dovoljan mozda i samo mali vanjski poticaj tipa trudnoca, sukob, promjena rutine ... i nastaje dar-mar. Dijete nervozno, roditelji na rubu zivcanog sloma (ili preko Lutonjice), jedno drugo hrani ... a ako se reagira kaznama i "po guzi" stvari budu sve gore.
Mi smo isto ludili jedno vrijeme dok nismo skuzili da treba smiriti loptu i krenuti sa pozitivnim i njeznim pristupom. I radilo je.
Na zalost, nema tu instant pomoci koja trenutno rjesava problem, vec treba biti uporan, vjerujem da je to jedini pravi izlaz.

BTW, imamo i mi sad dosta problema - kod mene je mejsecima frka na poslu, radi se nekad i nocu i vikendom, MZ nasla zahtjevan posao koji isto iziskuje ponekad pripreme kod kuce i nocu, Vedran u fazi predskolske size, Zrinka ulazi u od vas opisanu fazu inacenja i bi-ne bi samostalnosti ... i najmanja iskra je dovoljna da izazove eksploziju. I sad, ovih dana, pokusavamo smisliti plan kako bismo nas sve vratili na pravi kolosijek, zadovoljili zahtjeve nasih poslodavaca, djece, a jos k tome sami ostali normalni i zdravi (vec smo krenuli u psihosomatske probleme od napetosti ) i koliko vec mozemo biti sretni i veseli. Nije bas lako ... ali naci cemo neki put.