Ok, kad sam već toliko zaglibila u hipotetske situacije , da napišem kako ja zamišljam cijelu tu "scenu":

Dakle, dijete iz nekog razloga pošizi i počne udarati/pljuvati/vrijeđati ili iskazivati neko drugo, neprihvatljivo ponašanje. U tom trenu ide "Želim da prestaneš s takvim ponašanjem, jer se u našoj obitelji tako ne ponaša. Ja tebe ne udaram/ne pljujem/ne vrijeđam".
Ako se dijete smiri, slijedi zagrljaj i nastavak igre. Ako nastavi šiziti, fizički se odmaknem da me ne može udariti/pljunuti/štoveć. Ne obraćam mu se dok se ne smiri.
Kad se skulira nastavljamo s igrom/što je već bilo na repertoaru, a razgovor o nepoželjnom ponašanju (odnosno, poželjnoj alternativi/opcijama) ostavljam za period kad je dijete skroz mirno i raspoloženo, kao i razgovor o uzrocima ponašanja i zajedničkom traženju rješenja.

Svjesna sam da je ovo vrlo često teško ili nemoguće provesti u praksi, ali to je model na kojem ću (uz veće ili manje modifikacije prilagođene mom djetetu, jer su djeca različita) inzistirati kod takvog ponašanja.

Uglavnom, poanta je da doista ne mislim raspravljati dok dijete divlja. Niti mislim da je ok da udara roditelje, prijatelje, prolaznike...Poštovanje mora biti obostrano, inače nema smisla.

Javim se za par godina, već vidim kako ću vas tražiti savjete za neku situaciju vrlo slično ovoj oko koje sad tu teoretski pametujem.