Opet ispadi...pomozite!

[Lutonjica]

i jos nesto vazno
ne znam sad tko je to rekao i parafrazirat cu jer zurim:
znaci, receno je da ce netko u nekoj dobi poceti koristiti time-out ili slicne metode kako u kasnijoj dobi ne bi dolazilo do ovakvih ispada

naglasavam - moje dijete inace nije ovakvo, nikad nije imala tantrume, nikada nije radila scene, strasno je razumna i ,sto bi se reklo, "laka" za dogovor.
ovo sada ponasanje posljedica je svakojakih situacija u ovoj mojoj trudnoci, znaci, specificno je vezano za to, i rjesavanjem stvari koje ju muce, rijesila sam i to njeno ponasanje.
ono nema nikakve veze s tim jesam li ja na njoj trenirala time-out i kaznjavanje ili udaranje ili sto god. ona nije scenama sklono divlje dijete, nego prekrasno razumno stvorenje koje se naslo u, za nju, teskoj situaciji i reagiralo je jedino kako je znalo.
a kad se mama skockala i shvatila o cemu se radi, i pomogla djetetu da rijesi frustracije, sve je opet po starom.
vjerujem da je tako s hanom, i s rokom, i s tanom

[MalaSirena]

Ja bih samo napisala da izgleda kako kod nas ide na bolje.

Promijenila sam pristup, ako bi npr. nešto bacio pitala bih ga zašto je to učinio i kak bi on ugl. odgovorio da ne zna, objasnila sam mu ja (npr. bacio je majicu na pod jer je nije mogao preokrenuti da je obuče) i pitala treba li pomoć. On je pak počeo prihvaćati pomoć (prije bi bilo još više ljutnje jer je on želio sve sam), ali se počeo praviti nemoćniji nego inače ('ne mogu to podići jer nemam ruke i noge, ne mogu sjesti jer nemam guzu i sl... nemam pojma otkud mu to :? ).

Moguće da nam se poklopila bolest, MMov godišnji, oporavak od te bolesti, to što je dosta oslabio jer jede minimalno i hrpa poslova koje smo imali doma za obaviti.

Zasad slavim što zadnja tri dana nismo imali nikakvih takvih frka i što sam uspjela nekak spriječiti i prekinuti frku još u začetku.

[Luna Rocco]

[inace, time-out opcenito je metoda koja meni ne odgovara i necu je nikada koristiti jer mi je, kao sto rekoh, okrutna i ne mogu promijeniti to svoje misljenje zapravo, koristim je na sebi, ne na djetetu.

S ovim se slažem, ni meni ne sjeda metoda.

[BHany]

Evo mene nakon cijelog vikenda...pa da se prijavim...

Prvo ću se vezati na vašu raspravu:

Lutonjice, ne bih se baš složila. Sama ne bih primjenila navedeno rješenje, ali postoji razlika između "ne volim te dok si ovakva" i "ne prihvaćam ovakvo ponašanje". BHany je napisala da je malena u više navrata ozlijedila tatu - ja to nikad ne bih tolerirala i ponudila nakon toga zagrljaj. :/

Već sam napisala da kako ni meni to nije prihvatljivo "teško mi je taj odgojni moment ignorirati i čekati samo da prođe, kako ste rekle, faza, jer mislim (a možda griješim) da ako ne reagiram, ona će tako nastaviti i ubuduće… "

S druge strane... i s ovim se slažem:

[inace, time-out opcenito je metoda koja meni ne odgovara i necu je nikada koristiti jer mi je, kao sto rekoh, okrutna i ne mogu promijeniti to svoje misljenje zapravo, koristim je na sebi, ne na djetetu.

S ovim se slažem, ni meni ne sjeda metoda.

...i ja smatram da kazne tipa izoliranja djeteta nisu ispravne (time out smo pokušali tako da svi sudionici čina idu u drugu sobu na smirivanje) i razgovor, a sa NE i objašnjenjem reagiramo svaki puta...

Zato me konkretno zanima kako mislite da se može provesti ovo:

Ancica je to jednom super pisala - o rečenici tipa "Ovako se u našoj obitelji ne ponaša". Dakle, ako roditelj ne udara dijete, ni dijete ne smije udariti roditelja i kraj priče. Ima pravo biti ljuto, tužno, uvrijeđeno, ali ne i udarati. Ja oko toga ne mislim puno pregovarati i filozofirati.

...odnosno ovo:

Znači, Hana udara, oni pregovaraju. No go.

I da Luna Rocco...ja sam pokušala ponuditi i jastuk za kanaliziranje agresije. U trenutku kad sam joj to predlagala nije bila krizna situacija i to joj se činilo jako simpatično, ali kad je ponovo došla kriza, jastuk ju uopće nije zanimao i opet se sve svelo na ono prije...


Ali željela bih vam ispričati i naš napredak od ovog vikenda. Nakon noćne situacije u kojoj me probudila da mora ići piškiti...ja sam je uz umirujuće riječi htjela izvaditi iz krevetića (kao što to uvijek radim jer spava u vreći)...ona je sjela u krevetu i ispad je počeo...Neću, neću, pusti me, zločesta i udaranje nogama...Prva stvar ujutro je bio razgovor...naravno složila se da to nije bilo uredu i rekla...zamislite...Mama, ti me upozori prije nego ja počnem...I stvarno od subote ujutro do jučer navečer, čim bi se ona bacila na pod ja sam rekla...Hana, upozoravam, ajmo to mirno...I upalilo je...Istina ne znam dokle će, ali eto...

Ali sad me muči druga stvar...zapravo očajna sam mama sa seoparacijskom krizom i dodatnim strahom da će sve biti gore...jer...zbog nekih okolnosti koje su se dogodile tijekom vikenda Hanu ovaj tjedan nije imao tko čuvati i morala sam je ostaviti kod djeda i bake...jednostavno nismo imali izbora...Ustvari izbor je bio i ona je između mogućnosti da je svako jutro vozimo sveki i dolazimo po nju poslije posla ili da ostane kod mojih (u drugom su gradu) nekoliko dana izabrala ovo drugo, uz opasku da će radije ostati kod njih nego ići kod druge bake makar i na pola dana.

Očajna sam..prvi put će biti da večeras spavamo bez nje i ona bez nas...otkida se od nas. Naime, nakon što je prvo rekla da neće ostati, predomislila se, i uz gore navedeno dodala...Ne želim da ti ideš, ali znam da moraš i ostat ću ovdje.

Ali mene je dodatno strah...kud baš sad u ovoj situaciji...hoće li se dodatno osjetiti odbačeno, hoće li se vratiti pod još većim stresom i hoće li sve biti još gore, a za par dana (najkasnije u slijedeći ponedjeljak) opet krećem za Zagreb. Čini mi se da sam u zatvorenom krugu iz kojeg nema izlaza...

[Ivke]

Sjetila sam se separacijske krize moje mame kada sam ja prvi puta ostala kod rođaka(nisam išla u školu). Njoj je to tako teško palo i odmah ujutro je dojurila a meni je baš dobro bilo kod njih i opterećivala me njena pretjerana fama oko toga(sada je tek razumijem).
Možeš si dopustiti soluciju da njoj to razdvajanje prođe sasvim OK, a ako vidiš da je frustrira uvijek možeš otići po nju.

[Luna Rocco]

Zato me konkretno zanima kako mislite da se može provesti ovo:

Ancica je to jednom super pisala - o rečenici tipa "Ovako se u našoj obitelji ne ponaša". Dakle, ako roditelj ne udara dijete, ni dijete ne smije udariti roditelja i kraj priče. Ima pravo biti ljuto, tužno, uvrijeđeno, ali ne i udarati. Ja oko toga ne mislim puno pregovarati i filozofirati.

...odnosno ovo:

Znači, Hana udara, oni pregovaraju. No go.

Postoji jedan problem kod teorije - nikad ne znaš hoće li zaživjeti u praksi. Ovo što ja pišem za sad je teorija jer nemam trogodišnje dijete. Do sad sam puno toga što sam unaprijed zagovarala u teoriji doista tako i provela u praksi, no isto tako su se neke teorije pokazale totalno neprovedivima.

Imajući to na umu, gore navedeno (u teoriji) znači da ako me udari slijedi "NE" i kao jedino objašnjenje da to ne smije raditi (stvarno mislim da je nekakav opsežan razgovor u trenutku kad dijete divlja krajnje neprimjeren, a i djetetu nudi mogućnost da ponovo udari), ako nakon toga pokuša ponovo nije mi logično da čučim uz njega i objašnjavam mu zašto ne - jer, dok sam na njegovoj razini, može ponovo zamahnuti i udariti. Dakle, dok udara nema govora o nekom spuštanju na njegovu razinu. Nisam sigurna bih li ga ignorirala, vjerojatno bih ga također pokušala zagrliti, ali ako bi i dalje slijedili udarci - makla bih se ja dok se ne smiri. O pozitivnim alternativama udaranju dok si ljut ili tužan razgovarala bih dok dijete nije u afektu.

Znaš što se meni koji put (kao promatraču) čini kao problem - često vidim roditelje kako dijete doslovce mole da ih ne udara. Smatram to potpuno pogrešnim, tu se mora zauzeti čvrst i nepokolebljiv ton. Ako moliš dijete da te ne udari, uvijek postoji opcija da ono tu molbu odbije. Mislim da može postojati jako velika razlika između dva "ne". I još nešto - stvarno mislim da se "ne" može izlizati ako se koristi za svaku glupost, što je isto česta zamka, zato to i izbjegavam. Za sad. Vidjet ćemo kroz koju godinu kako će sve to izgledati u praksi.

[stray_cat]

po meni je prica sa tantrumima i AP povezana. kako su ap djeca kroz dojenje na zahtjev, zajednicko spavanje i sve skupa podrzavana i emocionalno su se razvila, to znaci da otvoreno pokazuju i pozitivno i negativno

mislim da su djeca koja se mehanicki reagiraju na ne zatvorena i da se emocionalno nisu razvila

ako je cijena za to povremeno mlacenje roditelja i tantrumi ja vrlo rado placam cijenu

[MalaSirena]

Ovak, sa sigurnošću tvrdim da je ova kriza iza nas i da se ponovno uspijevamo dogovoriti oko svega i sve polako sjeda na mjesto, čak je počeo jesti tak da i ja polako mogu odahnuti. Njegovog durenja nije bilo već nekoliko dana, makar je nakon duže pauze ponovno krenuo u vrtić (doduše, bila je jedan dan frka jer je nosio sa sobom pecivo i onda ga cijeli dan u vritiću nije ispuštao iz ruke pa me teta naribala, ali to je već druga priča).

[mama courage]

poslije te trke ,sam pospremi sve što je razbacao

time out stolicu smo u zivotu primjenili doslovno 3 puta. prvi put jer nije htjela oprati ruke, drugi put jer se bacala na pod. treci put je ona sama uzela stolicu iz djecje sobe, sjela na nju, izderala se, vratila stolicu na svoje mjesto i legla s nama u krevet. smirena, mi nismo mogli vjerovati svojim (pospanim) ocima. a sve je to bilo negdje u pola 4 ujutro.

[tileo02]

Jako mi je poznata ova priča. Nažalost, problemi proizlaze iz kombinacije raznih okolnosti u našoj obitelji. U suštini svodi se na problem postavljanja granica tj. autoriteta, u čemu se mm i ja razilazimo. Ja sam sklona ap-u, mm naginje pristupu: "Zato jer sam ja tako rekao i točka!"
Lavić je emotivac, i burno reagira na sve promjene, pa je burno reagirao i na polazak u vrtić. Ispade bijesa imamo dosta često, i zbog sitnica koje još nisam uspjela percipirati, ali uspjevam se uglavnom skulirati.
Ružne riječi me dotuku. U stanju je izgovoriti takvu hrpu ružnih riječi da mi se mozak zaledi i panično razmišljam otkud mu to.
Nažalost, osim beskrajnog strpljenja (jer ipak smo mi ti koji indirektno ili direktno određujemo njihovo ponašanje), nemam rješenje.
Ako potraje još neko vrijeme, potražit ću stručnu pomoć.

[stray_cat]

Jako mi je poznata ova priča. Nažalost, problemi proizlaze iz kombinacije raznih okolnosti u našoj obitelji. U suštini svodi se na problem postavljanja granica tj. autoriteta, u čemu se mm i ja razilazimo. Ja sam sklona ap-u, mm naginje pristupu: "Zato jer sam ja tako rekao i točka!"
Lavić je emotivac, i burno reagira na sve promjene, pa je burno reagirao i na polazak u vrtić. Ispade bijesa imamo dosta često, i zbog sitnica koje još nisam uspjela percipirati, ali uspjevam se uglavnom skulirati.
Ružne riječi me dotuku. U stanju je izgovoriti takvu hrpu ružnih riječi da mi se mozak zaledi i panično razmišljam otkud mu to.
Nažalost, osim beskrajnog strpljenja (jer ipak smo mi ti koji indirektno ili direktno određujemo njihovo ponašanje), nemam rješenje.
Ako potraje još neko vrijeme, potražit ću stručnu pomoć.

pa gle, ne vjerujem da tvoj gospon muz kaze samo "zato sto sam ja tako rekao" jer obicno uz autoritaran pristup idu i kazna i uvrede, pa ti je tu odgovor na pitanje di je mali pokupio vokabular

[tileo02]

Na sreću stray cat, u krivu si...
S bozirom da sam vrlo prisutna osoba u svojoj obitelji, čujem sve i vidim sve.
Iako ne mogu stati uz mm-a u većini situacija, odgovorno tvrdim da ružne riječi nije čuo od njega.

[tatek]

ovisi o situaciji, s tim da ne bih preporucila ignoriranje i kaznjavanje/ vikanje. ovo ostalo sve moze.

ja sam samo sve vise ludila, i sve vise vikala, pa ignorirala, pa vikala... ali nisam vise imala zivaca za nista drugo zato sam i pukla na kraju, nisam vise prepoznavala zaru, a nisam vise prepoznavala ni sebe

pa je glavni savjet : skulirat se, smirit se, a onda rjesavat... razgovor, zagrljaj, objasnjavanje, sto god.

i obavezno raditi na sebi

Potpisujem sve navedeno, sve je vidjeno, dozivljeno (i prozivljeno) u nasem slucaju sa Vedranom,a uskoro nas ceka sa Zrinkom.
Tu negdje oko 2,5 - 4 godine (a vidim da su vam svima klinci tu negdje) ocito dolazi ta faza o kojoj je Lutonjica vec pisala ... s time ne mislim da je "faza" za sve kriva, vec je ocito u toj fazi dovoljan mozda i samo mali vanjski poticaj tipa trudnoca, sukob, promjena rutine ... i nastaje dar-mar. Dijete nervozno, roditelji na rubu zivcanog sloma (ili preko Lutonjice), jedno drugo hrani ... a ako se reagira kaznama i "po guzi" stvari budu sve gore.
Mi smo isto ludili jedno vrijeme dok nismo skuzili da treba smiriti loptu i krenuti sa pozitivnim i njeznim pristupom. I radilo je.
Na zalost, nema tu instant pomoci koja trenutno rjesava problem, vec treba biti uporan, vjerujem da je to jedini pravi izlaz.

BTW, imamo i mi sad dosta problema - kod mene je mejsecima frka na poslu, radi se nekad i nocu i vikendom, MZ nasla zahtjevan posao koji isto iziskuje ponekad pripreme kod kuce i nocu, Vedran u fazi predskolske size, Zrinka ulazi u od vas opisanu fazu inacenja i bi-ne bi samostalnosti ... i najmanja iskra je dovoljna da izazove eksploziju. I sad, ovih dana, pokusavamo smisliti plan kako bismo nas sve vratili na pravi kolosijek, zadovoljili zahtjeve nasih poslodavaca, djece, a jos k tome sami ostali normalni i zdravi (vec smo krenuli u psihosomatske probleme od napetosti ) i koliko vec mozemo biti sretni i veseli. Nije bas lako ... ali naci cemo neki put.

[tatek]

I da, niti kod nas time-out nije bio dobro prihvacen, ni sa strane djece niti nas roditelja, za nas je to predstavljalo preveliko razdvajanje ... ovako kad je kriza uhvatimo dijete i odvedemo ga na stranu i u mirnu okolinu (uz njegovu/njezinu viku, vrisak itd) dok se ne smiri (najcesce uz promjenu teme). S Vedranom se nikad nije moglo razgovarati o tome sto je ucinio, nije bilo isprika :/ , no smirivanje, najcesce trenutacno, je uvijek doslo kad se promijenila tema.

[Luna Rocco]

BHany, pogledaj što ovdje piše Ancica, a pogotovo Zorana - ona reakcija njezinog muža, e na točno takvu sam mislila kad sam napisala da ja to ne bih tolerirala. Dakle, reagirala bih identično kao Zoranin muž.

Dakle:

Npr. nedavno je, kao u ljutnji, zamahnula rukom da udari mm-a. On je tada "tonski" malo zesce reagirao, rekao joj je da takvo ponasanje u nasoj kuci ne dolazi u obzir, ni ona ne dobija udarce kad smo mi ljuti....udaljio se od nje. A stvarno je i bio povrijedjen.
Uglavnom, dobila je jasnu poruku i vise se nije ponovilo.

[a zakaj]

tu se mora zauzeti čvrst i nepokolebljiv ton. Ako moliš dijete da te ne udari, uvijek postoji opcija da ono tu molbu odbije.

a ako zauzmes cvrst i nepokolebljiv ton, jos uvijek postoji opcija da te ne poslusa
meni je to najgora situacija - kad iz pete izvucem maximum svog roditeljskog autoriteta, namjestim namrkiji pogled, i najdublju intonaciju - i nis.

[Luna Rocco]

tu se mora zauzeti čvrst i nepokolebljiv ton. Ako moliš dijete da te ne udari, uvijek postoji opcija da ono tu molbu odbije.

a ako zauzmes cvrst i nepokolebljiv ton, jos uvijek postoji opcija da te ne poslusa
meni je to najgora situacija - kad iz pete izvucem maximum svog roditeljskog autoriteta, namjestim namrkiji pogled, i najdublju intonaciju - i nis.

Naravno da postoji, ali onda se makneš od djeteta (u trenu kad udara, naravno, ne duriš se pola sata i ne kažnjavaš ga svojim odsustvom, to se valjda podrazumijeva).

[BHany]

Čitam vas ...samo se nemam vremena uključiti u raspravu...
Luna, hvala...pročitala sam topic ...

A kod nas je uvijek moguće ovo što je a zakaj zadnje napisala... ali mislim da dugoročno djeluje ako svaki put oštro pokažeš da je takvo ponašanje neprihvatljivo, za neko vrijeme će dijete ipak shvatiti da svaki put izazove posljedice koje njemu samom nisu ugodne...

Inače kod nas je situacija ipak nešto bolja (manje ispada i veći prag tolerancije s njene strane) iako se zbrka s obvezama, zdravljem i dr. još nije normalizirala...[/quote]

[a zakaj]

ah, micanje sam vec eliminirala na onom drugom topicu.

mene sad samo brine kaj se ja tu upustam u raspravu koja se redom odnosi na djecu ispod cetiri godine, a primjenjiva je na antuna od 6 godina
doduse, koliko kukam, reklo bi se da dijete ima tantrume svakodnevno - to ipak nije tako. Zapravo se sada dogadja jako rijetko (nekad je bilo svakodnevno, i vise puta dnevno), ali je neki dan bio jedan bas neugodan, pa sam pod dojmom.

[Luna Rocco]

Ok, kad sam već toliko zaglibila u hipotetske situacije , da napišem kako ja zamišljam cijelu tu "scenu":

Dakle, dijete iz nekog razloga pošizi i počne udarati/pljuvati/vrijeđati ili iskazivati neko drugo, neprihvatljivo ponašanje. U tom trenu ide "Želim da prestaneš s takvim ponašanjem, jer se u našoj obitelji tako ne ponaša. Ja tebe ne udaram/ne pljujem/ne vrijeđam".
Ako se dijete smiri, slijedi zagrljaj i nastavak igre. Ako nastavi šiziti, fizički se odmaknem da me ne može udariti/pljunuti/štoveć. Ne obraćam mu se dok se ne smiri.
Kad se skulira nastavljamo s igrom/što je već bilo na repertoaru, a razgovor o nepoželjnom ponašanju (odnosno, poželjnoj alternativi/opcijama) ostavljam za period kad je dijete skroz mirno i raspoloženo, kao i razgovor o uzrocima ponašanja i zajedničkom traženju rješenja.

Svjesna sam da je ovo vrlo često teško ili nemoguće provesti u praksi, ali to je model na kojem ću (uz veće ili manje modifikacije prilagođene mom djetetu, jer su djeca različita) inzistirati kod takvog ponašanja.

Uglavnom, poanta je da doista ne mislim raspravljati dok dijete divlja. Niti mislim da je ok da udara roditelje, prijatelje, prolaznike...Poštovanje mora biti obostrano, inače nema smisla.

Javim se za par godina, već vidim kako ću vas tražiti savjete za neku situaciju vrlo slično ovoj oko koje sad tu teoretski pametujem.

[Luna Rocco]

ah, micanje sam vec eliminirala na onom drugom topicu.

Ti se makneš s mlađim djetetom uz obrazloženje da ni nju ne smije udarati.

Ja bih na tvom mjestu ponudila malu boksačku vreću (već sam to spominjala), Tonček bi sa 6 godina već mogao lagano učiti kanalizirati višak negativne energije na taj način (ako već ima želju da udara), a i moglo bi ispasti cool (pusti mu nenasilni dio Rockyja ili tak nekaj ).

[a zakaj]

a moze scena i ovako izgledati (u najekstremnijim slucajevima ):
pocne divljati i vrijedjati, mahati rukama i nogama. Popne se na krevet pa razbaca posteljinu. Pa se dohvati kuhinjskih ladica pa ih silovito otvara i zatvara. Pa razbaca izvrne nekoliko kutija sa sitnim igrackama. Pa raskopa kauc. Uhvati tepih i pocne ga dizati, bez obzira na to sto je gore. Uhvati tonkinu guralicu, i digne je iznad glave s namjerom da je baci...

ajde, mogu bar reci da nikad nije pljuvao

[a zakaj]

nisam nikad probala s vrecom, ali jesam s jastucima. ali nije mu to bilo to.
na ovo ispadanje cool uopce ne brije - pravi se intelektualac!

ma, ja zapravo nisam nezadovoljna s tim kako se mi u zadnje vrijeme nosimo s njegovim ispadima.
Prije smo znali krivo reagirati.
I vidim na njemu da napreduje, samo polako.
Mislim da ce negdje s 10 godina biti super 8)

[Luna Rocco]

a moze scena i ovako izgledati (u najekstremnijim slucajevima ):
pocne divljati i vrijedjati, mahati rukama i nogama. Popne se na krevet pa razbaca posteljinu. Pa se dohvati kuhinjskih ladica pa ih silovito otvara i zatvara. Pa razbaca izvrne nekoliko kutija sa sitnim igrackama. Pa raskopa kauc. Uhvati tepih i pocne ga dizati, bez obzira na to sto je gore. Uhvati tonkinu guralicu, i digne je iznad glave s namjerom da je baci...

ajde, mogu bar reci da nikad nije pljuvao

Pa ok, dok on to radi ti piješ kavicu u kuhinji. Nadam se samo da nemate stakleni stolić koji bi mogao razbiti Tonkinom guralicom.

Boks vreća, velim ti.

[Luna Rocco]

Ma, jastuci su za sissies.
Zezam se. Super da vam sve bolje ide hendlanje tantruma. Kako obično reagirate?

[a zakaj]

Pa ok, dok on to radi ti piješ kavicu u kuhinji.

ozbiljno? ja nisam dovoljno debelokozac.

[a zakaj]

Ma, jastuci su za sissies.
Zezam se. Super da vam sve bolje ide hendlanje tantruma. Kako obično reagirate?

[a zakaj]

sori, nekaj sam zeznula.

obicno stojim pokraj, upozoravam da to nije u redu, vicem, kad radi nesto rizicno fizicki ga sprijecim (npr. to s guralicom). Odbijam ispuniti njegov zahtjev, ako je u tome bio povod.
Nije toliko bitno sto radim, nego jesam li uspjela ostati smirena - ako sam ja mirna, i on se relativno brzo smiri i pribere.

[tatek]

a moze scena i ovako izgledati (u najekstremnijim slucajevima ):
pocne divljati i vrijedjati, mahati rukama i nogama. Popne se na krevet pa razbaca posteljinu. Pa se dohvati kuhinjskih ladica pa ih silovito otvara i zatvara. Pa razbaca izvrne nekoliko kutija sa sitnim igrackama. Pa raskopa kauc. Uhvati tepih i pocne ga dizati, bez obzira na to sto je gore. Uhvati tonkinu guralicu, i digne je iznad glave s namjerom da je baci...

ajde, mogu bar reci da nikad nije pljuvao

Ovako je bilo i kod nas u najekstremnijim slucajevima.

Ja ga obicno uhvatim, dignem u zrak i tako ga drzim dok se on otima i urla. Ako sam smiren, onda mu pricam nesto umirujuce,ne pokusavam pametovati nego naci neku pricu/aktivnost za skretanje pozornosti, umiri se obicno za 3-10 minuta. Ako nisam miran, onda vicem (nekad se rasplace, no rijetko), obicno se brzo ispucam i onda krecem s mirnom pricom i sve kao u prethodnom slucaju.
NIsam primjetio da se brze smiri kad sam ja miran odnosno da duze traje kad sam i ja ljut, obicno ovisi koliko brzo ja nadjem neku zanimljivu temu za daljnji razgovor/aktivnost.

Pokusavali smo x puta porazgovarati o tome sto se desilo (ne optuzujuci, nego sa pitanjima "U cemu je bio problem?" "Sto zelis?" itd), no NITI JEDAN JEDINI PUT nismo dobili ikakav suvisli odgovor, isto tako niti izvinjenje ako je napravio nesto neprihvatljivo (recimo, udario nekoga). Isto je i u vrticu. Ponekad je moguce malo porazgovarati o problemu kad se smiri, to zasad oprezno koristimo i pokusavamo dogovoriti neke modele ponasanja za slucaj ljutnje (ne tuci, ne razbijati, ako zeli nesto udarati moze jastuke ili neka manje plisane igracke,ali ne Zrinkina omiljenog lutka).
Zasto je tome tako, ne znam.

Meni osobno je problem sto me nekad savlada ljutnja pa onda dajem los primjer - recimo vikanjem ili udaranjem sakom o stol i slicno :/ Pokusavam se toga rijesiti, no ... nedostaje mi "odusni" ventil da izbacim iz sebe tu ljutnju na neki drugi nacin kad ne mogu kad hocu izaci van pa recimo ishodati pola sata ili nesto slicno.
Vjerujem da kad se ja toga na neki nacin rijesim da ce valjda i kod njega i kdo Zrinke (ona poprima slicni obrazac) to biti manje izrazeno.

[a zakaj]

Ovako je bilo i kod nas u najekstremnijim slucajevima.

tatek, utjesio si me!

Pokusavali smo x puta porazgovarati o tome sto se desilo (ne optuzujuci, nego sa pitanjima "U cemu je bio problem?" "Sto zelis?" itd), no NITI JEDAN JEDINI PUT nismo dobili ikakav suvisli odgovor, isto tako niti izvinjenje ako je napravio nesto neprihvatljivo (recimo, udario nekoga).

Toncek isto ne voli previse pricati o dogadjajima kojima se ne ponosi, ali on se zna ispricati kad treba, kad skuzi da je bio u krivu. Npr. neki dan u vrticu se posvadjao s najboljim prijateljem, a ja nisam mogla dokuciti tko je prvi poceo i oko cega su se. Toncek nije htio uopce razgovarati o tome. Pa sam mu lijepo rekla da ne mora nista meni reci, ali neka sam u sebi razmisli, i ako misli da je i malo bilo njegove krivice, neka se isprica. I poslije sam posrednim putevima cula da se zaista odmah sljedece jutro ispricao i pomirili su se.

Meni osobno je problem sto me nekad savlada ljutnja pa onda dajem los primjer - recimo vikanjem ili udaranjem sakom o stol i slicno :/ Pokusavam se toga rijesiti, no ... nedostaje mi "odusni" ventil da izbacim iz sebe tu ljutnju na neki drugi nacin kad ne mogu kad hocu izaci van pa recimo ishodati pola sata ili nesto slicno.
Vjerujem da kad se ja toga na neki nacin rijesim da ce valjda i kod njega i kdo Zrinke (ona poprima slicni obrazac) to biti manje izrazeno.

A ovo je jako jako istinito. Moram priznati da ni ja (a ni muz mi) nisam bas uzor-primjer samokontrole. Sad nekako grupno napredujemo

[tatek]

a zakaj, ne znam zasto, ali ja se jos uvijek iscudjavam kad vidim koliko ima slicnosti u nasim obiteljima, pogotovo u tim odnosima izmedju djece i na relaciji roditelji-djeca.
nanoibeba, ista stvar ...

Ima nesto u tome sto su nam klinci slicnih uzrasta i slicne razlike medju njima i sto su iste "konfiguracije" (tj. stariji decko, mladja cura), ali je po meni to samo dio price.

Ja imam neku svoju teoriju po kojoj smo sa Vedranom krenuli nekim "klasicnim" odgojnim putem, uz mozda premalo ljubavi, a nesto previse nervoze, sto zato sto nam je prvo dijete, sto zato sto smo tad bili jos (pre)vise pod nekakvim roditeljskim utjecajima. Zrinka je dosla kasnije, kad smo bili opusteniji kao roditelji, slomili u sebi neke blokade iz naseg djetinjstva i kad smo bili sposobniji i otvoreniji prema nekakvom opustenijem odgoju ... i Zrinka ga je dobila od samog pocetka svog zivota, dok je Vedran vec izrastao na "staroj" osnovi i rezultat je njegova veca zatvorenost, pogotovo emocionalna i cini mi se da je to jedan od temelja problema.
(koliko je vazno to sto je on decko, a ona cura u to ne bih ulazio ... dopustam da to ima izvjesnu vaznost, no ne toliku koliko ljudi inace smatraju).

Ne znam, koliko to kod vas, a zakaj i nanoibeba, moze biti slucaj, no mislim da je nasa prica takva.

Ovako je bilo i kod nas u najekstremnijim slucajevima.

tatek, utjesio si me!

Mislim da su taman tu negdje sa tim ekstremnim reakcijama ... a i mi sa nasim, na granici nasih (psihickih) snaga.

Pokusavali smo x puta porazgovarati o tome sto se desilo (ne optuzujuci, nego sa pitanjima "U cemu je bio problem?" "Sto zelis?" itd), no NITI JEDAN JEDINI PUT nismo dobili ikakav suvisli odgovor, isto tako niti izvinjenje ako je napravio nesto neprihvatljivo (recimo, udario nekoga).

Ja se tu moram ipak malo ispraviti. Naime, Vedran se isprica kad napravi nesto hotimice pa onda se desi nesto nekome nazao. Recimo, izvuce knjigu iz regala, druga knjiga padne Zrinki na nogu i rasplace se - tad ce reci "oprosti". Ali, ako ju namjerno ispusti njoj na nogu - nema sanse.

Meni osobno je problem sto me nekad savlada ljutnja pa onda dajem los primjer - recimo vikanjem ili udaranjem sakom o stol i slicno :/ Pokusavam se toga rijesiti, no ... nedostaje mi "odusni" ventil da izbacim iz sebe tu ljutnju na neki drugi nacin kad ne mogu kad hocu izaci van pa recimo ishodati pola sata ili nesto slicno.
Vjerujem da kad se ja toga na neki nacin rijesim da ce valjda i kod njega i kdo Zrinke (ona poprima slicni obrazac) to biti manje izrazeno.


A ovo je jako jako istinito. Moram priznati da ni ja (a ni muz mi) nisam bas uzor-primjer samokontrole. Sad nekako grupno napredujemo

Ajmo smisliti neki dobar princip za samokontrolu ... pokusavam ga naci sam vec neko vrijeme, no bez veceg uspjeha ... neku sliku, rijec, viziju ... koja bi mi dosla u glavu kad pocnem kipiti i rekla bi mi "Stoj, smiri se!".
Jel imate vi nesto slicno tome?

[a zakaj]

Ja imam neku svoju teoriju po kojoj smo sa Vedranom krenuli nekim "klasicnim" odgojnim putem, uz mozda premalo ljubavi, a nesto previse nervoze, sto zato sto nam je prvo dijete, sto zato sto smo tad bili jos (pre)vise pod nekakvim roditeljskim utjecajima. Zrinka je dosla kasnije, kad smo bili opusteniji kao roditelji, slomili u sebi neke blokade iz naseg djetinjstva i kad smo bili sposobniji i otvoreniji prema nekakvom opustenijem odgoju ...

kod nas je slicno. ja ne bih rekla premalo ljubavi, ali definitivno previse nervoze.

Ajmo smisliti neki dobar princip za samokontrolu ... pokusavam ga naci sam vec neko vrijeme, no bez veceg uspjeha ... neku sliku, rijec, viziju ... koja bi mi dosla u glavu kad pocnem kipiti i rekla bi mi "Stoj, smiri se!".
Jel imate vi nesto slicno tome?

nemam.
kod mene to funkcionira u 'fazama'
kad udjem u neku dobru fazu, kad sam opustena, i sve ide kako treba i sve mogu, onda me to jos dodatno motivira da tako i nastavim.
KAd dodje neka losa faza (obicno oko pms-a), imam osjecaj da sve krece nizbrdo, i tesko mi je kontrolirati se.

[tanja_b]

Tu negdje oko 2,5 - 4 godine (a vidim da su vam svima klinci tu negdje) ocito dolazi ta faza o kojoj je Lutonjica vec pisala ...

Došla je i kod nas, po svemu sudeći
Zadnjih par dana ne mogu ga prepoznati kako može urlati, udarati, bjesniti... i ne mogu naći neki "okidač", osim što je neposredno prije toga bio bolestan (upala uha, vjerojatno je trpio jake bolove, a nije dobio antibiotik nego je trebalo izdržati nekoliko dana samo uz paracetamol kojeg je odbijao uzimati).
Nakon te bolesti, počeo se ponašati kao mali divljak.
Istovremeno sam otkrila da sam sama puno tanja na živcima nego što sam to mislila, jer kolikogod mislila da sam spremna izdržati te njegove ispade, ne mogu. U jednom trenutku pobjesnim i sama i jedino što mogu učiniti je da se sama udaljim iz prostorije. Ne pomaže rješenju situacije, ali pomaže da ne izgubim kontrolu.
A sukobi dolaze iz svakodnevnih situacija koje su već postale rutinske: odbija ustati iz kreveta, odbija se obući, odbija oprati zube, doručkovati, oprati kosu (dobro, to je posebna priča, ali ide u kompletu s ostalim). I više ne znam što ga sve može navesti na eksploziju, jer je to moguće u bilo koje doba dana (djelomično ima veze s umorom, ali samo djelomično).

[MalaSirena]

Tu negdje oko 2,5 - 4 godine (a vidim da su vam svima klinci tu negdje) ocito dolazi ta faza o kojoj je Lutonjica vec pisala ...

Došla je i kod nas, po svemu sudeći
Zadnjih par dana ne mogu ga prepoznati kako može urlati, udarati, bjesniti... i ne mogu naći neki "okidač", osim što je neposredno prije toga bio bolestan (upala uha, vjerojatno je trpio jake bolove, a nije dobio antibiotik nego je trebalo izdržati nekoliko dana samo uz paracetamol kojeg je odbijao uzimati).
Nakon te bolesti, počeo se ponašati kao mali divljak.
Istovremeno sam otkrila da sam sama puno tanja na živcima nego što sam to mislila, jer kolikogod mislila da sam spremna izdržati te njegove ispade, ne mogu. U jednom trenutku pobjesnim i sama i jedino što mogu učiniti je da se sama udaljim iz prostorije. Ne pomaže rješenju situacije, ali pomaže da ne izgubim kontrolu.
A sukobi dolaze iz svakodnevnih situacija koje su već postale rutinske: odbija ustati iz kreveta, odbija se obući, odbija oprati zube, doručkovati, oprati kosu (dobro, to je posebna priča, ali ide u kompletu s ostalim). I više ne znam što ga sve može navesti na eksploziju, jer je to moguće u bilo koje doba dana (djelomično ima veze s umorom, ali samo djelomično).

Ovo za tanke živce - imam osjećaj da treba malo vremena da se i naši živčeki prilagode na novonastalu situaciju jer koliko god to očekujemo (čitajući na forumu), nismo spremni kad se zaista dogodi. Šaljem puse!

[Ivana1976]

I ja sam imala takav problem sa starijom kćeri , ali mi je teta psiholog pa me uputila gdje griješim.Rezultati su ubrzo bili vidljivi.
Prvo pravilo je da se djetetu postave jasne granice što smije ,a što ne smije i to oba roditelja nema popuštanja.Evo primjera ja ne bih nešto dopustila a MM bi jer sam ja prestroga prema njegovim riječima.Onda bi se posvađali sve pred djetetom i to automatski dolazimo do drugog pravila
Nikada ,a ma baš nikada ne svađati se pred djecom iako smatraš da partner nije upravu podrži ga i postupaj dosljedno bez puno priče.
Dijete mora shvatiti tko je roditelj i da za svako ponašanje postoje posljedice (bez batina ).Mojoj kćeri sam za svako neprihvatljivo ponašanje uz predhodnu opomenu što slijedi uzimala igračke i zaključavala ih u svoju sobu te joj svaki put objasnila zašto sam to napravila.Nakraju je ostala prazna soba samo krevet i ormar.
Nakon toga sam ju posjela za stol i rekla da ću joj zabraniti crtiće ako ne prestane raditi scene.Vjerujte upalilo je .Bilo mi je strašno teško držati se tih pravila ,a i MM ipak uspjeli smo.Sad se unaprijed sve dogovorimo puno razgovaramo i naučila sam slušati svoje dijete što je najvažnije.

[tanja_b]

Ono što mene čudi je to da smo u dobi od godinu-dvije vrlo rijetko imali tantrume. I obično su bili isprovocirani umorom ili nečim sličnim, faktorom koji se lako mogao eliminirati.
Ovo što imamo zadnjih par dana su scene urlanja kao protest na već odavno dogovorene stvari. Izgleda mi kao novi pokušaj ispitivanja granica. Ovo je istina, što Ivana1976 kaže, roditelji između sebe trebaju biti dosljedni, u tim slučajevima je (malo) lakše.
Valjda ćemo se naviknuti i preživjeti i tu "fazu", iako nije lako, i ovo prvi put doživljavam kao pravi odgojni izazov (do sada sam uvjereno tvrdila kako imam lako odgojivo dijete).

[zg franka]

Cure,

zaista vam od srca mogu preporučiti knjigu 1-2-3 USPJEH: Učinkovita disciplina za djecu od 2 do 12 godina - Thomas W. Phelan, vidite http://razvojdjece.crolink.net/knjiga.asp?ID=2687.

Nama je knjiga zaista pomogla, iako i sama držim do toga da je djetetu važno pričati.

[klia]

Nama je već pomoglo par sličnih "fora" koje autor navodi.
Hvala na preporuci, baš ću pronaći tu knjigu.

[Nika]

Ajmo smisliti neki dobar princip za samokontrolu ... pokusavam ga naci sam vec neko vrijeme, no bez veceg uspjeha ... neku sliku, rijec, viziju ... koja bi mi dosla u glavu kad pocnem kipiti i rekla bi mi "Stoj, smiri se!".
Jel imate vi nesto slicno tome?

¸


Imam ja

Kad je frka onda samo mantraš- Bill Cosby, Bill Cosby!

[dtrstenjak]

KOD NAS JE ISTA STVAR KAO I KOD TEBE.OTKAD IDE U VRTIĆ KATASTROFA,A KAKO JE TO BILO DOBRO DJETE.UVJEK JE POSLUŠAO KAJ MU SE KAŽE DOK NIJE BIO U VRTIĆU.TRENUTNO IMA ZABRANU IĆI SE IGRATI KOD PRIJATELJA KOJI IMA 5GOD,ZNAČI DVIJE GODINE JE MOJ SIN MLAĐI OD NJEGA.A ZAŠTO ZABRANA?DRAGE MOJE DOĐE ON JEDAN DAN OD SVOGA PRIJATELJA I POČME ON LUPAT SA VRATIMA OD ORMARA.KAD SAM MU KAZALA DA PRESTANE POLUDIO JE I KAZA MI MAMA PUŠI MI PIPIJA.MISLILA SAM DA ME BUDE ŠLAGIRALO.SJELA SAM OD MUKE I PITALA GA OTKUD MU TO A ON DA ČUO OD BORNE.JA NAZOVEM MAMU OD PRIJATELJA MU I KAŽEM KAJ BILO A ONA SE NA TO NASMIJE I KAŽE AH KAJ SE ZAMARAŠ TO SU DJEČJE PRIČE,JA NJOJ NA TO AK TVOJ SIN TEBI KAŽE DA MU GA PUŠIŠ PA MOJ MENI NEČE I POKLOPIM JOJ SLUŠALICU.OD TADA NE ŽELIM DA SE DRUŽI SA NJIM.KAKO BI VI NA TO REAGIRALE?