Skupila sam sve papire za udomljenje!
Pozdrav svima! Evo samo želim s vama podijelit radost, što sam u dosta kratkom vremenu uspjela skupit sve dokumente koji trebaju da bi se dobila dozvola za udomiteljstvo (zapravo još jedan trebam dobit ovih dana), i zbog toga sam jako :D ! Već duže vrijeme razmišljam o tome, i želim to jako, evo sad sam napravila i prva dva koraka: podnijela sam zahtjev, razgovarala sa jako dragim soc. radnikom i skupila papire, ali.. malo me strah. To će bit potpuno novo iskustvo za mene (i za MM naravno), situacija u kojoj još nikad nisam bila, pa me malo strah kako će to bit, dal ću imat dovoljno snage, strpljenja i svega što treba jednom malom biću koje je tako osjetljivo i bespomoćno :? Osjećam da imam sve to, i znam da bi dala sve od sebe, pa se tako nadam da bi sve bilo ok -ne bez problema, naravno, ali vjerujem da bi ih zajedno uspjeli riješit. Eto tako stojim sa strahovima u vezi s odgovornošću koju ovaj "posao" zahtijeva - mislim da su normalni. Ali postoji još nešto. Jako važno. I ne znam kako bi to utjecalo na moju novu ulogu udomiteljice (inače, samo da napomenem da bi htjeli udomiti jedno dijete, po mogućnosti predškolske dobi, ja sam teta u vrtiću pa se osjećam dosta sigurno na tom polju, imam 27 god., i da imam svoje dijete ni ono ne bi sadabilo starije od 5, 6 godina). Da, da se vratim na ono što sam htjela podijelit s vama..Prošle godine u siječnju M i ja smo dobili sinčića, ali smo ga izgubili 12 sati nakon poroda ( nije mogao samostalno prodisat, imao je tekućinu oko pluća, rođen je u 8. mj. trudnoće).
. Šest mjeseci nakon gubitka bebe ponovo sam zatrudnjela, ali je u 4. mj. trud. došlo do pobačaja, koji nas je isto tako pogodio kao i gubitak prve bebe. Od tad je prošlo 4 mjeseca, i hvala Bogu, nas dvoje smo bolje. Volimo se i slažemo i tješimo jedno drugo. Mislimo na naše bebe, volimo ih i nedostaju nam. Postoji ljubav koju imamo samo za njih, i nijedno drugo dijete, ni naše rođeno ako jednog dana dođe na svijet, neće imat tu ljubav, jer je ona samo njihova. Ali, hvala Bogu, ljubavi ima još puno i tu bi ljubav htjela dati jednom malom biću koje je nema, a ta bi ljubav opet bila samo njegova. Vjerujem i osjećam da to mogu. Voljela bi da me ohrabrite i voljela bi znati da me podržavate u mojoj želji i odluci, ali i ako mislite drugačije voljela bi čuti vaša mišljenja. Znam da ima ljudi koji bi kad bi nas vidjeli s djetetom pomislili kako smo to napravili zato da "zamijenimo" svoje, ali neću se obazirat na to, jer znam da nije tako i da ne može bit tako, jer je svako ljudsko biće jedinstveno i nijedno ga drugo ne može zamijenit. Hvala vam unaprijed na vašim razmišljanjima! I jako volim vaše stranice! Pozdrav od mene
 |
|||
Odgovori s citatom
V&NMama prvotno napisa
. Jako mi je žao zbog vašeg gubitka. Dok ste na čisto s vašim osjećajima, šta kažu drugi je potpuno nevažno. Uvijek susjedi, rodbina itd. znaju naći bilo što za iskomentirat (obično ono što nas pogađa).
svima iz proljetnog Zagorja!
Gle to ti trenutačno ne znam, ali s obzirom da sutra idem u centar, pitam ih, pa ti javim! Osobno mislim da to ne bi smio biti problem, jer bi i u vrtiću djetetu moglo biti lijepo i dobro, bilo bi na sigurnom. Javljam ti sutra!
1 . Što se tiče papirologije, kod udomljenja je treba puno manje nego kod posvojenja. 7-8 dokumenata i to je to. I ja bih tebi preporučila da se ne zamaraš puno komentarima okoline - u cijeloj priči je najvažnije da jedno dijete koje treba ljubav i brigu to i dobije, a mislim da na tako nešto većina normalnih ljudi i reagira normalno i prirodno - podrškom i odobravanjem.
Laku noć!
.
